Virtualno uskrsavanje mrtvih

Nevjerojatan napredak virtualne stvarnosti pokazali su nam ovaj mjesec u studiju VIVE iz Južne Koreje. Ondje je tim informatičara i animatora, koje su vodili direktor Lee Hyun-suk i producentica Kim Jong-woo, radio osam mjeseci kako bi digitalno rekreirao sedmogodišnju djevojčicu Na-yeon koja je 2016. umrla od leukemije. Na YouTubeu već je 15 milijuna ljudi pregledalo 9-minutni video na kojem se vidi potresan prizor – majka, s naočalama za virtualnu stvarnost, hoda po praznom studiju, dok istovremeno pratimo tehnološki stvoren svijet što ga vidi. A svijet se sastoji od dječjeg igrališta istovremeno zelenog i mračnog, poput nekog limba u kojem se sreću živi i mrtvi, gdje mlada majka Jang Ji-sung iza hrpe drva nalazi svoju kćer, kao da joj se u igri sakrila prije nekoliko trenutaka.

Iluzija je očito savršena jer Jang Ji-sung prirodno razgovara s djevojčicom, saginje se do nje i dodiruje je – a sve kroz plač i jecanje, pogođena uvjerljivošću avatara. Iluzija je stvorena tako da su u studiju snimili pravu djevojčicu na film te je iskoristili kao model za animaciju, modeliravši lice prema fotografijama i odjenuvši lik u omiljene sandale i haljinu Na-yeon, davši joj i ružičastu torbicu s likovima Else i Anne, sestara iz Disneyjeva crtanog mjuzikla Frozen. Bajkovitost susreta majke i kćeri naglašena je i likom krilatog jednoroga koji je cijelo vrijeme lepršao makabričnim igralištem, a također i rastankom, insceniranim tako da je Na-yeon umorna legla na krevet, zaspala i u tom se trenu pretvorila u bljesak koji je napustio digitalnu opsjenu. Prije toga Jang Ji-sung imala je priliku s kćeri proslaviti rođendan, s tim da su dodali svjećicu i za propuštena slavlja, a također joj je Na-yeon pružila virtualni cvijet, dok su majci istovremeno organizatori te multimedije u ruku stavili pravi, pa je tako granica zbilje i sna doista bila prekoračena.

Južnokorejski stručnjaci digitalno su rekreirali umrlu sedmogodišnju djevojčicu

Žalovanje za mrtvima uvijek traži svoj objekt. To može biti grob, kao posljednji prostor koji je netko zauzimao kao tjelesno biće, ili kakav simbolički prikaz ili objekt. Obično su to obiteljske fotografije, kakav umjetnički predmet, komad nakita, davni dar, posveta – ili, u dirljivom japanskom običaju, pločica s imenom pokojnika koja se može pogladiti pa da se na taj način osjeti tjelesna bliskost s odsutnim. Virtualno rekreiranje preminulih veliki je skok u kvantiteti i nije čudo da je Jang Ji-sung bila posve zahvaćana dojmljivim prizorom. U početku fotografije ljudi su se oklijevali snimati jer su se bojali da će im na slici ostati zarobljena duša, toliko je snimka bila uvjerljiva. Na fotografije smo se u međuvremenu navikli, a ovakve hiperrealističke animacije još su nove, pa osjećamo isti zazor: je li moguće da Na-yeon doista nije oživjela?

Interes koji je ovaj pothvat izazvao jamačno će potaknuti pljusak narudžbi jer će mnogi željeti još kratko proboraviti s voljenim osobama, makar i na ovakav bizaran način. Tehnologija će zauzvrat ubrzano napredovati pa će uskrsavanje mrtvih postati rutinska usluga, kao što se rutinski ugrađuju porculanske slike na nadgrobne ploče. Neizbježno će biti učiniti i sljedeći korak: sada su se u studiju VIVE zadovoljili uprizorenjem sjećanja, u kojem djevojčica ne radi i ne govori ništa što nije radila i činila za života, ali u budućnosti će se, zahvaljujući umjetnoj inteligenciji, stvarati pseudoživi avatari. Takvi će kreirani likovi imati određenu autonomiju, isprva manju, a potom veću, u kojoj će moći voditi prave razgovore sa živima i reagirati na nove situacije. Preminula djeca nastavit će rasti i pretvarati se u odrasle, a možda i upoznavati druge žive ili virtualne likove te s njima stvarati alternativni život; majke će tako postajati bake u virtualnoj stvarnosti, a žive obitelji imat će nestvarne članove u virtualnoj sferi. Budemo li to željeli, moći ćemo i u odrasloj dobi voditi razgovore sa svojim djedovima i bakama, s roditeljima, pričati im svoje tuge i radosti, tražiti i dobiti od njih savjet, igrati šah s njima, kartati se, gledati filmove zajedno i komentirati ih. Mrtvi više neće nikad biti mrtvi niti zamrznuti u vremenu – sjetimo se torbice iz filma Frozen koju je Na-yeon nosila.

Ta se tendencija očituje i u novom običaju koji potječe iz SAD-a, da se mrtvaci ne pokapaju ili kremiraju, nego pretvaraju u kompost, što je već zakonito u državi Washington. Leševi se zatvore u prikladne kontejnere, zajedno s iverjem i slamom, u kojima se pod povoljnom temperaturom, uz kontrolu vlage i omjera plinova u zraku, termofilni mikroorganizmi razmnože i za mjesec do dva meso, kosti i zube pretvore u rahlu zemlju. Kompostiranje ljudi ima određene ekološke prednosti pred kremiranjem – koje ostavlja karbonski otisak poput višesatnog leta avionom – ali ovdje je važniji odnos prema tijelu. Grob fiksira mrtvaca; prenošenje urne već ga čini pokretnijim – a Jang Ji-sung nosi pepeo kćeri u medaljonu oko vrata) – pa čak i virtualnim ako se pepeo raspe nad morem. Kompostiranje konačno ukida tijelo i bilo kakvu mogućnost da mu se odaje poštovanje, a baš je poštovanje prema mrtvima ono što uspostavlja granicu između života i smrti. A kad je već granica ukinuta, nema ništa što bi moglo spriječiti digitalne avatare mrtvih da prodru u naš svijet, ili što bi nas moglo spriječiti da nagrnemo u njihov.