Uspavana Kate

U Kazalištu Marina Držića premijerno je izvedena predstava Kate Kapuralica u režiji Ivice Kunčevića. Riječ je o jednom od zanimljivijih tekstova naše dramske baštine, napisanu 1800, poznatu po netipično naglašenu naturalizmu, opscenim prizorima te govornom autentičnošću dubrovačke sirotinje, u kojoj prevladava psovka, vulgarnost, vrijeđanje i grubost.

Mirna glumačka izvedba izazovne groteske / Snimio HRVOJE MARGARETIĆ

Oskudna radnja crnih tonova u kojoj su mnogi dvadesetostoljetni teatrolozi i kritičari pronalazili elemente antidrame i teatra apsurda, za koju je Jan Kott rekao da bi mogla biti „prevara nekog suvremenog pisca“, poligon je za jake redateljske poteze. Kod ove predstave toga nije bilo. Pušten je Stullijev tekst da brutalnošću svojih prizora govori sam za sebe, s kostimiranim glumcima kojima je, osobito nosivom paru Luke Kapurala (Branimir Vidić Flika) i Kate (Izmira Brautović), nedostajalo energije i živosti. Začarani krug bijede umara, ali tekst, ovako pregnantan psovanjem i porugom kao jedinim ventilom za preživljavanje, zahtijeva mnogo energičnije nosive uloge. Scenografska (Miljenko Sekulić) i kostimografska (Danica Dedijer) rješenja prate sliku siromašne nastambe s kraja 18. stoljeća, „među vratima od Peskarije“, „smrdljivog brloga“ kako će reći jedna od kćeri, u kojemu žive otac alkoholičar, majka goropadnica također sklona alkoholu, retardirani sin (Bojan Beribaka), starija promiskuitetna kći Mare (Ivana Gulin), koja brzom udajom nastoji što prije pobjeći te ponajbolja uloga u predstavi, ona mlađe kćeri Pavle u interpretaciji Nike Lasić. I ona blago retardirana, jedna je od rijetkih u predstavi koja pobuđuje smijeh, a u isto vrijeme uspijeva zadržati sve realistične i nimalo komične parametre lika. Redatelj je predstavu koncipirao na naglašeno naturalističkim, pomalo i anakronim postavkama rase, sredine i trenutka, s vrlo efektnim, brutalnim scenama alkoholizma i seksualnosti koja vrlo dobro i jasno, rekli bismo i školski ocrtava naturalističku ideju ljudske životinje.

Nije stoga čudno da su osim Nike Lasić ponajbolje uloge ostvarila djeca obitelji, plodovi „rase i sredine“, Bojan Beribaka, čija kreacija proizlazi iz pokreta te klasično impostirana Mare Ivane Gulin. Inventivna glazbena rješenja u funkciji društvene kritike potpisuje Paola Dražić Zekić.

Druga je redateljeva teza da Kate Kapuralica živi i u našem susjedstvu, i da je i danas naličje Dubrovnika koji voli misliti da je gospodski grad. Kratkim konceptualnim potezima uokvirio je radnju, u vidu gospara koji se u šetnji zgražaju nad postojanjem takve sirotinje, kostimom naznačeni u drugom, vremenu 20. stoljeća. Poveznicu s današnjim trenutkom pokušao je realizirati samim krajem, kad novopečeni mladenci ne uspijevaju pobjeći jer se Grad zatvorio. Donekle jasna poruka, no ipak se radi o jednoj uspavanoj Kati Kapuralici, tekstu koji je Ivica Kunčević vješto dramaturški obradio i prilagodio kostimiranom čitanju, uspio postići prikaz užasa bijede i začaranoga kruga siromaštva, no taj tekst istodobno nudi obilje mogućnosti za energičnija i aktualnija čitanja.

Petra Jelača