Tradicionalist profinjena stila

Donizettijeva Lucia di Lammermoor jedno je od onih omiljenijih djela standardnog opernog repertoara, koja su najdulje izbivala iz repertoara HNK-a u Zagrebu, puna četiri i pol desetljeća. Teško je objasniti razlog tomu jer postojanje ili nepostojanje izvodilačkih snaga u kući više uopće ne igra ulogu. Danas se može postaviti bilo koja opera, pozvati inozemne pjevače da je otpjevaju pet-šest puta i da ih se nikada više ne vidi. A domaći umjetnici u kući neke za njih idealne uloge mogu sanjati godinama i nikada ih ne dosanjati. S premijerom Lucije, 14. veljače, dogodilo se upravo suprotno. Zagrebačka opera postavila je djelo za koje u vlastitu ansamblu ima odlične izvođače. Kada se tomu doda veliko redateljsko ime Piera Luigija Pizzija, razloga za zadovoljstvo ima.

Tomislav Mužek i Ivana Lazar kao Edgardo i Lucija / Snimila Mara Bratoš

Danas devedesetogodišnji Pizzi, po obrazovanju arhitekt, poslije Franca Zeffirellija najpoznatiji je talijanski operni redatelj, sedam desetljeća prisutan u velikim svjetskim kazalištima. Njegovom je režijom Berliozovih Trojanaca otvorena nova zgrada pariške Opere Bastille. Obnovljena milanska Scala otvorena je prvom suvremenom izvedbom Salierijeve Otkrivene Europe u njegovoj kostimografiji i scenografiji, u režiji Luce Ronconija; a njegova plava, lunarna Aida nekoliko je godina bila hit Opernog festivala u veronskoj Areni. Mnogo je učinio za rjeđe izvođena Rossinija na Rossinijevu festivalu u Pesaru, a 2006. preuzeo je od Katije Ricciarelli vođenje Opernog festivala u Macerati, kojemu je isposlovao službeni status festivala. Umjetnički ravnatelj bio mu je do 2011, kada su ga talijanski tradicionalisti ispratili povicima bu za modernizirano ostvarenje Verdijeva Krabuljnog plesa. Uvijek se isticao maštovitošću.

Pizzi najčešće nastupa kao redatelj, scenograf i kostimograf pa tako i u novoj Luciji. Sada se postavio kao tradicionalist jednostavnoga, čistog uprizorenja profinjena vizualnog stila, u zagasitosti tamnih sivih, zelenih i crvenih tonova, s mnogo prostora što ga je prepustio protagonistima da vlastitim osjećajem i nadahnućem ostvare likove. Ne bi bilo loše da se malo više pozabavio zborom i njegovim izrazom u raznolikosti zborskih prizora i u njegovu plesu na početku trećeg čina, koji je bio odveć slobodan i izgledao privatno.

Zbor je, inače, izvrsno obavio svoj posao, pod vodstvom Luke Vukšića, zvučnim tonom, raspjevano i s mnogo dinamike. Orkestar, pod ravnanjem Marcella Mottadellija, nije bio besprijekoran, osobito na početku s čujnim neusklađenostima limenih puhača, iako se izvedba u cjelini odlikuje ranoromantičnim Donizettijevim stilom. Ovo je osvrt na izvedbe 15. i 20. veljače, kada je dirigentski štapić preuzeo Josip Šego, ali se izvedba zadržala u Mottadellijevim okvirima. Početak druge slike uveličan je velikim solom harfe na pozornici, s kostimiranim vrsnim harfisticama Hanom Paraušić i Milicom Pašić. Isticao se i izražajan solo violončela Augustina Mršića. Posebna atrakcija produkcije bila je, na prve dvije izvedbe, prvi put u Zagrebu, izvedba velikoga prizora Lucijina ludila uz pratnju staklene harmonike. Donizetti je izvorno skladao pratnju vokalne dionice za to glazbalo specifičnoga staklastog, nebeskog zvuka koje daje poseban ugođaj i karakterizira jezovitost prizora. Poslije ga je Donizetti preradio za flautu, kada je glasharmonika počela izlaziti iz uporabe. Nastupio je izvrstan glazbenik Friedrich Kern, a poslije se s Lucijinim koloraturama virtuozno nadopunjavala flauta Ane Benić Šalinović.

Virtuoznim koloraturama i visokim tonovima besprijekorno barata sopranistica Ivana Lazar, što je znano i očekivano. No ipak je iznenadila emotivnošću što ju je unijela u lik, u tragiku ženskog bića prisiljena žrtvovati se za dobrobit obitelji i odreći se vlastite sreće i ljubavi. Lucia je to pokušala i nije uspjela, a Ivana Lazar to je dojmljivo donijela. Tomislav Mužek muzikalno je i uživljeno, lijepim glasom, ostvario Edgarda kao drugi dio tragičnoga lirskog para.

Notu dramatičnosti u izvedbu su unosili snažni glasovi baritona Ljubomira Puškarića, u ulozi rasno-belkantistički raspjevana i silnički raspoložena Lucijina brata Enrica te toplog basa Bože Župića u ulozi Raimonda. Odlični su bili Arturo Shoheija Ushirode, Normanno Damira Klačara i Alisa Josipe Gvozdanić, nešto manje ista uloga u tumačenju Diane Hilje.

U drugoj podjeli korektno su nastupili Davor Radić kao Enrico i Florin Guzga kao Edgardo te Josipa Lončar kao Lucia lijepih fraza, zaobljena glasa, razrađenih koloratura, ali i nesigurnih najviših tonova.