Stoljeće Magnetnih polja

Kao početak nadrealističke avanture u Parizu obično se navodi izdavanje proznog teksta Magnetnih polja (Les Champs magnétiques). Prije sto godina potpisali su ga nesvršeni student prava Philippe Soupault i student medicine André Breton. Model automatskog pisanja kojim su se opirali konvencionalnoj prozi iznjedrit će brojne umjetničke modele – literarne i filmske – bez kojih bi optika računalnih mreža danas bila nezamisliva. Na tu se činjenicu svojedobno pozivala izložba u budimpeštanskoj Nacionalnoj galeriji pod naslovom Dada i nadrealizam. U ljeto i jesen 2014. mađarski su kustosi predstavili bogati fundus nadrealističkih artefakata Izraelskog muzeja u Jeruzalemu. Osim što su naglasili utjecaj rane kulture kolaža i agresivne tipografije na suvremenu medijsku praksu, na licu su mjesta predstavili i domaće „radikale“. Mađarske umjetničke zvijezde koje su se u jeku komunističkog terora služile konspirativnim strategijama povijesnih prethodnika – dadaista i pariških nadrealista. Mađarski je tim pod svodovima nacionalne institucije promijenio predznak povijesno-revijalne izložbe u izložbu s dodanom vrijednošću. Ta je (izložba) promovirala primjere umjetničkog otpora s istoka uvezenoj društvenoj diktaturi.

Izd. OceanMore, Zagreb 2019.

Virus nadrealizma

Unatrag nekoliko mjeseci počelo je obilježavanje godišnjice pokreta koji je ostavio duboki trag u medijskoj kulturi današnjice i svega što se u umjetnosti i literaturi zbivalo od Drugoga svjetskog rata do danas. Za ljeto ove godine New York Review Books najavio je englesko izdanje Bretonove i Soupaultove povijesne knjige u „briljantnom prijevodu“ Charlotte Mandell. Za kasnu jesen ISSS – International Society for the Study of Surrealism – najavljuje simpozij koji će se, posve razumljivo, održati u Parizu. Udruga je s prvim simpozijem krenula prije tri godine iz Lewisburga u Pennsylvaniji. Teško je zamisliti američku umjetnost nakon ’45. bez nadrealističkog virusa, koji se s europskog tla preselio na novi kontinent. Nezamisliva je bez povijesne izložbe Prvi papiri nadrealizma u listopadu 1942. u zgradi današnjega hotela Palace u New Yorku, pod ravnanjem Bretona i Duchampa. Pamtit će se po kompenzacijskim portretima sudionika objavljenih u katalogu izložbe, 16 milja dugu konopu kojim je Duchamp blokirao izloške te paradigmi o migrantskoj poziciji gotovo svih sudionika manifestacije.

Otvaranje izložbe Maxa Ernsta u galeriji Au sans pareil, 2. svibnja 1921. Slijeva: René Hilsum, Benjamin Péret, Serge Charchoune, Philipe Soupault na vrhu ljestava s biciklom pod rukom, Jacques Rigaut (naglavce), André Breton i Simone Kahn

Među izlagačima nezaobilazno je bilo ime Maxa Ernsta, nadrealista njemačkih korijena. Osim što je morbidnim kolažima na prvom pariškom nastupu u knjižari Au sans pareil 1921. pomaknuo granicu Bretonova očekivanja, u Americi će pomaknuti mjeru slučajnosti u slikarstvu – prema ritualnom prolijevanju boje po platnu tipa Jacksona Pollocka. Dvije američke slike u toj maniri (Izbezumljeni planet i Mladić zaintrigiran letom ne-euklidske muhe) nastale su iste godine kada je otvorena povijesna izložba na aveniji Madison 451. Danas je taj podatak opće mjesto među poznavateljima slikareva posla. Na to su upozorili kustosi prve Ernstove austrijske retrospektive u Albertini početkom 2013. O istoj činjenici pišu francuski blogeri, o njoj je pisao njemački književnik Markus Orths u knjizi Max izdanoj potkraj prošle godine u Hrvatskoj.

Izdavačka kuća OceanMore nesvjesno se pridružila fronti obilježavanja stote obljetnice nadrealističkog eksperimenta. Nema dvojbe da je Orthsova imaginacija presudna za fiktivnu priču o Ernstovu ljubavnom i migrantskom putu (uglavnom). Znatno više i iscrpnije negoli o umjetničkim nedoumicama. Onaj tko od njemačkog pisca očekuje manje poznate detalje te karijere ostat će razočaran. Premda se služio raskošnom bibliografskom građom, malo je toga ušlo na stranice knjige što bi nudilo uvid u Maxovu umjetničku enigmu. Tek nekoliko anegdotalnih podataka, među kojima je frivolni pasus o probušenoj limenci, prolijevanju boje i Pollockovu imenu. Kao da je slikarev zemljak tražio mjeru automatskog pisanja koja će zadovoljiti psihograme prošlosti te istodobno objasniti kanale Ernstova seksualnog apetita. (Mala digresija: njemačkog književnika nisu zanimale koincidencije tipa optičkog dućana koji se danas nalazi na povijesnoj adresi knjižare i galerije u Parizu gdje je počela Ernstova avantura. Pred njom su početkom svibnja, na dan otvaranja izložbe, viđeniji nadrealisti apsurdnim radnjama provocirali publiku. Ernst nije bio nazočan jer mu je uskraćena njemačka putovnica. U klimaksu dadaističke shizme njegovi su kolaži već pokazivali atribute novoga pokreta. Dućan s optičkim potrepštinama metafizička je poruka o dalekosežnosti nadrealističkih operacija.)

Donacija Seisselovih djela

Nekoliko dana nakon što je zatvorena budimpeštanska izložba o nadrealizmu i mađarskim radikalima u šibenskoj je Galeriji sv. Krševana izložena donacija supruge Josipa Seissela zagrebačkom MSU. Dakako, u manjem opsegu, samo listovi iz ciklusa 3C i tričarije. Pseudonima Jo Klek, poznatiji kao suradnik časopisa Zenit i arhitekt po struci, rijedak je protagonist nadrealističkog besmisla u Hrvatskoj. Pogotovo ako se ima u vidu da je s bizarnim tričarijama (uglavnom crtežima) krenuo u pravo vrijeme i na pravom mjestu, u Parizu potkraj tridesetih. Klek je rijedak primjer autora geometrijskih polja koji je skrenuo u bizarnu figuraciju, svojstvenu vremenu prije i poslije Drugoga svjetskog rata. Na njegove slike-rebuse i abecedu pakiranu plahtama upozorila je Vera Horvat Pintarić na izložbi i popratnom katalogu Galerije Nova 1978.

Njegov nadrealistički korpus analizirat će bivši ravnatelj MSU-a Marijan Susovski dvadesetak godina poslije, u knjizi-katalogu tiskanu u povodu muzejske donacije supruge Silvane Seissel. Bivši je zenitist u Parizu potkraj 30-ih posjećivao mjesta nadrealističkih akcija i druženja. Prema dostupnim podacima nije bio u izravnu doticaju s akterima „grčevite ljepote“. Nisu ni članovi grupe Gorgona, premda su baštinili strategiju détournementa (preusmjeravanje prisvojenih sadržaja), koju je lucidno postavio Louis Aragon na osnovi Bretonova eseja o Ernstovim kolažima kao kinematičnim spojevima za „dezorijentaciju“ njihova sadržaja. Nisu samo gorgonaši slijedili bizarnosti slična tipa – preusmjeravanje poruka visoko su cijenili Guy Debord i opskurna ekipa pariških situacionista. Oni su taj model medijske komunikacije 60-ih napregnuli do ideje o plagijatu kao djelotvornom alatu otpora „društvu spektakla“. U socijalističkoj okolini Vaništa i društvo nisu išli tako daleko. No nekoliko je paralela moguće povući.

Knifer je blisko Seisselu umjetnički credo izgradio na geometriji – na figuri meandra. Nitko od recenzenata tog slučaja do danas nije uočio parametre za priču o bretonovskoj „dezorijentaciji“. Meandar je nastao pod pritiskom gorgonaškog apsurda, bez obzira na to što o tome misle slikarevi dušebrižnici. Nedvojbeno je kinematičkih svojstava, za sama je autora značio simbolički prijelaz u stanje smrti, o čemu svjedoče Kniferova pisma iz pozicije mrtvoga slikara. Manje je poznato da je Breton u ranim danima pokreta s kolegom Jacquesom Vachéom (opijumskim ovisnikom i utemeljiteljem nadrealizma) obilazio pariška kina te krojio psihološku montažu viđenog materijala. Kako bi im dosadila jedna projekcija, nastavljali su u drugoj kinodvorani do trenutka zasićenja i tako redom, do duboko u noć. Manje je poznato da su gorgonaši grupno posjećivali filmske projekcije, što je stajalo u njihovoj agendi kolektivnih aktivnosti. Za takvih druženja nisu slijedili parišku praksu, ali u kasnijoj su fazi pokazali interes za festivale neprofesijskog filma te podupirali ideju antifilma. Dijelili su stavove pariških situacionista, kojima su filmske i umjetničke aktivnosti (posebno Guyja Deborda i Gila Wolmana) počivale na idejama Bretonova kolektiva.

Poznanstvo Skurijenija i Bretona

Samouki slikar Matija Skurjeni upoznao je Bretona tijekom pariškog debija 1962. Pomogao mu je Radovan Ivšić, a „očaravajuće slikarstvo“ bila je poruka kojom je „papa“ nadrealizma blagoslovio njegovu izložbu. Da je zaprešićki slikar bio iznimna pojava u hrvatskom slikarstvu, govori činjenica o tome da je simpatizirao antikolektiv Gorgonu, novčano je pomagao Studio G, čak je naslikao grupni portret članova. Čestice nadrealizma i dan-danas su nepredvidljivih putanja. Čak su hrvatski redatelji u omnibusu Transmania, prikazanu na Zagreb Film Festivalu 2016, otkrivali snagu sličnih putanja. Prema ideji voditelja galerije Greta (David Lušičić) hrvatski su se autori okušali u metodi „izuzetnih leševa“. Svatko je dobio pet minuta filmske slave, bez uvida u pet autorskih minuta koje su mu prethodile. Rezultat je tek potvrdio potkapacitiranost većine od petnaest domaćih imena za eksperiment kojim su Breton i kolege brusili ideju osobne „dezorijentacije“. U siječnju tekuće godine Galerija Forum otvorila je izložbu Zlatousti slikara Davora Krelje i književnika Nenada Perkovića. U labavoj formi stripa i nonsens-porukama pokazali su kako i danas resursi apsurda mogu biti aktivni. Ne samo zato jer su preusmjerili modele De Chirica i Ernsta te risali opskurni lik V. D. Trokuta nego i zbog verbalnih poruka koje ne vode nikamo niti išta objašnjavaju. Šesnaest listova na izložbi simbolični su šamar općem stanju u hrvatskoj kulturi. Suptilna poruka kustosima koji uporno naprežu smisao pojedinih umjetničkih aktivnosti, sprdnja s logikom konceptualnih dosjetki i statistikama, šamar pseudoaktivizmu itd. Banalna pitanja i „blesavi“ odgovori osvježenje su u hiperangažiranoj kulturi grada Zagreba. Metafizička su (i forumaška) mjera otpora šupljem aktivizmu na domaćoj likovnoj sceni.