Prva Izolda za pamćenje

Kada, a to je rijetko, u nekoj od domaćih opera zazvuči Tristanov akord u drugom taktu Wagnerove partiture, koji je sredinom 19. stoljeća otvorio nove putove u glazbi, možemo se zapitati hoće li i koje će putove u glazbenom životu otvoriti postava središnjeg djela Wagnerova opusa. Jer izvedbe Tristana i Izolde, Prstena Nibelunga ili Parsifala uvijek su širi događaj u kulturnom životu od usko glazbenoga. Europska prijestolnica kulture Rijeka 2020. donijela je, u sklopu programskog pravca Doba moći, premijeru Tristana i Izolde 22. veljače, kao prvu izvedbu nekog Wagnerova djela u povijesti Riječke opere, od njezina osnutka 1946. A sama ta činjenica, bez obzira što će dalje biti, već je svečani akord višegodišnjega repertoarnog rasta Opere HNK-a Ivana pl. Zajca. Posljednjih godina repertoar je upotpunjen djelima Mozarta, Stravinskog, Händela, Gounoda, Richarda Straussa, mjuziklima Lloyda Webbera. Svime onime što je prije bilo teško zamislivo da bi se prikazivalo u Rijeci, a da pritom ne manjkaju Puccini, Verdi, Giordano ni Bellini. 

Maida Hundeling u prizoru Izoldine ljubavne smrti / Snimio Dražen Šokčević

Kako bi se s malo novca načinilo što više, često se predstave postavljaju minimalistički, sa što manje scenografije, a maksimalno se koristi vlastiti malen, ali vrijedan i pjevački prilagodljiv solistički ansambl, tek s najnužnijim gostima. Manifestacija EPK donijela je, pak, mogućnost da se Tristan i Izolda uprizore raskošno, s dvoje izvrsnih, za Wagnera specijaliziranih inozemnih tumača te s uglednom američkom redateljicom Anne Bogart. Ona djeluje u širokom spektru kazališnog izričaja, od rada na autorskim djelima i predavanja na Sveučilištu Columbia u New Yorku, do režiranja drama, opera i mjuzikala.

Wagnerova opera, osim harmonijskih smjelosti kojima je otvorila nova poglavlja u teoriji glazbe, možda na najbolji način sublimira filozofiju umjetničkog stvaranja svojega autora (Wagner je i libretist): Gesamtkunstwerk, operu u kojoj glazba počinje kada staje riječ, a riječ počinje kada staje glazba, operu u kojoj ima malo radnje, a stalno se nešto događa. U predstavi se na to nadovezuju režijska koncepcija i glumačke interpretacije protagonista; sve se stapa u jedinstvenu cjelinu. Predstava se ne može raščlaniti na uobičajene sastavnice glazbe, režije i izvođača. Mora se promatrati jedinstveno jer se tako doživljava.

Anne Bogart polazi od univerzalne ideje Tristana i Izolde o zamjeni nesavršenog svijeta savršenim, koji nije moguć u životu već samo u smrti. Srednjovjekovnu legendu smješta u bezvremeni svijet elegantnih naznaka scenografa i kostimografa Jamesa Schuettea, s naglašenom ulogom elementa vode (oblikovatelj videa Greg Emetaz). Dirigent Ville Matvejeff na čelu je vrlo dobro disponirana orkestra koji je razvio silinu zvuka, od blistavih vrhunaca ljubavnog motiva i trenutaka teške dramatike do oporih melankoličnih pastirskih zvukova iz Bretanje.

U prvom činu, ekspoziciji zapretenih stanja, stalan je dramski crescendo. Izoldino pripovijedanje vjernoj Brangäni sugestivno je u priči o maču i krhotini. Maida Hundeling prvi vrhunac Izoldine impresivnosti postiže u trenutku zazivanja smrti. Napetost stalno raste s dogovorom dviju žena o napitku smrti, a vrhunac doseže kada Tristan i Izolda ispijaju napitak ljubavi. Glazba i riječi nadopunjuju se scenskom napetošću. Drugi čin u znaku je senzualne glazbe središnjega ljubavnog dueta, u opojnosti noći i pjevu Maide Hundeling i Larsa Clevemana. Taj će zanos Maida Hundeling ponoviti u Izoldinoj ljubavnoj smrti na kraju.

Težina opere Tristan i Izolda nije samo u njezinoj umjetničkoj supstanciji već i u duljini trajanja predstave od pet sati, što treba fizički izdržati. U tome pogledu moglo se zamijetiti manje popuštanje koncentracije u orkestru pri kraju drugog čina i naznake umora kod Larsa Clevemana u Tristanovu velikom prizoru u trećem činu. No taj je prekaljeni vagnerijanac i veteran to uspješno prevladao zahvaljujući bogatu iskustvu. Tristana je, između ostaloga, pjevao u londonskom Covent Gardenu. Redateljica je imala potrebu u predstavu uvesti nijemi, budni kor od desetak članova, svjedokâ pesimističke sage, ali njegova uloga nije bila od većeg značenja. Problem se pojavio kada je na scenu stupio kralj Marke u tumačenju Luke Ortara, mladog basa koji bi, po izgledu, trebao biti nećak L. Clevemanu, a ne obrnuto.

Tako dolazimo do poente uprizorenja. Nije bilo važno kojih su godina ni kako izgledaju izvođači dokle god su njihovi likovi uvjerljivi. Hundelingova i Cleveman utjelovili su ideju Tristana i Izolde o ljubavi nastaloj iz mržnje. Njihovu je erotsku žudnju izrazila glazba, kao što je glazba u bolnoj potresnosti interpretacije vodila Luku Ortara u tumačenju dostojanstvenoga starine Markea. Dramski snažan bio je Kurwenal baritona Roberta Kolara, pažljivo psihološki nijansirana Brangäna mezzosopranistice Ivane Srbljan. U epizodama Melota, Kormilara te Mladog mornara i Pastira pridružili su im se Marko Fortunato, Dario Bercich i Aljaž Farasin. Maida Hundeling, Turandot i Abigaille u Nabuccu na predstojećem festivalu u veronskoj Areni prava je dramsko-vagnerijaska sopranistica glasa goleme snage, prodornih visina i sposobnosti za pianissimo, uvijek lijepa tona. Riječka je Izolda i Elektra za pamćenje.

Anne Bogart, uz pomoć bogata iskustva naslovnih protagonista, sugestivno je izrazila Wagnerovu opsesiju nemogućnosti ostvarenja ideala ljubavi i užitka, kao veliku vagnerijansku fresku na duhovnom svodu riječkog kazališta i manifestacije EPK.