Promicatelj hrvatskoga književnog jedinstva

Kolokvij u povodu 100. obljetnice rođenja akademika Ive Frangeša (Trst, 15. travnja 1920–Zagreb, 29. prosinca 2003) održan je 20. veljače u Matici hrvatskoj, u organizaciji Odjela za književnost MH. Uz moderatoricu Lahorku Plejić Poje šestero predavača bistrilo je znanstvene poglede na nagrađivanoga književnog povjesničara, teoretičara, esejista, kritičara i prevoditelja.

Predsjednik MH Stipe Botica u uvodnoj je riječi naveo da MH s punim pravom prisvaja Ivu Frangeša, budući da je bio član Matice od 1948, poslije i odbornik 21 godinu. Tri je godine Frangeš bio i u izvršnom odboru MH. Autor četiriju značajnih knjiga, suradnik, prevoditelj, urednik i priređivač Matičinih izdanja, Frangeš je bio i predavač o ulozi MH u zemlji i inozemstvu, ukazao je Botica, s naglaskom na prvi posjet neke kulturne delegacije uopće gradišćanskim Hrvatima 1966. Među zamišljenim Frangešovim projektima bili su i Slobodno sveučilište hrvatskoga naroda o djelovanju MH putem ogranaka, te Kongres hrvatske kulture, koji je trebao objediniti vodeće institucije. Predsjednik MH izdvojio je i vrsno govorništvo Ive Frangeša, kao i ulogu u zajedničkom radu Matice hrvatske i Matice srpske. „Kad su inicijatori iz Novog Sada radili onako kako su mislili da mogu raditi, hrvatska delegacija je s njima prekinula dogovor. Među onima koji su stavili svoj potpis za prekid takva odnosa bili su Ivo Frangeš i Ljudevit Jonke“, zaključio je Botica, spominjući i zbornik Umijeće interpretacije, objavljen u prigodi Frangešova 80. rođendana.

Hrvatska književnost i nacionalna identifikacija

Tihomil Maštrović predavao je o temi Konstituiranje središnje nacionalne književnosti u viđenju Ive Frangeša. Iznio je živopisne primjere Frangešovih književnih analiza, od prvih spomenika hrvatske povijesti do suvremenih ostvarenja. „Frangeš je u analizama književnih djela izgradio osebujan stil koji se temelji na jezičnoj improvizaciji i živoj asocijativnosti te metodologiji Benedetta Crocea i Francesca De Sanctisa, stoga u njegovim brojnim književnim propitivanjima zapažamo stalnu želju da proučeno knjižno gradivo prikaže esejistički živo i slikovito“, kazao je Maštrović. Kao kroatist i talijanist te prevoditelj talijanske književnosti na hrvatski, ali nadasve kao književni znanstvenik i lucidan povjesničar, Ivo Frangeš bio je dobro kritički osposobljen ustvrditi kako zadnja desetljeća 19. stoljeća i početak 20. stoljeća u hrvatsku književnost donose snažne europske književne poticaje, napomenuo je predavač, podsjećajući na zaboravljenu činjenicu da je u rodnom Frangešovu Trstu u doba moderne izlazio niz književnih časopisa na hrvatskom jeziku, uređivanih rukama Ante Tresića Pavičića, Vladimira Nazora i Milutina Cihlara Nehajeva. Posebnu pozornost dao je Frangešovim nastojanjima za uvrštenje stvaralaštva na dijalektu u nacionalno književno tkivo. „Književno stvaralaštvo nije dijalektnom književnošću regionalno usitnjeno, naprotiv, uvjerljivo zaključuje Ivo Frangeš, njihovo snaženje u doba moderne, iz doba konstituiranja središnje nacionalne književnosti, doba kad se razvija jezik i književni izraz, doba kada se napokon čvrsto povezuje sjeverno i južno stvaranje u Hrvatskoj, te se na taj način konstituira središnja nacionalna književnost“, naglasio je Maštrović.

Ivo Frangeš (Trst, 1920–Zagreb, 2003)

Suzana Coha detaljno je analizirala sadržaj i metode Frangešove Povijesti hrvatske književnosti, objavljene 1987. godine. Otkada je objavljena, ta je povijest hrvatske književnosti izazivala i izaziva niz reakcija, koje se prema Nini Aleksandrov Pogačnik, kako je ustvrdila Coha, mogu podijeliti na laudatorske i osporavajuće, dok je konstruktivnih kritičkih glasova znatno manje. Nastavljajući se na Aleksandrov Pogačnik, Coha je kritike Frangešove Povijesti hrvatske književnosti podijelila na moderne i postmoderne, nalazeći da je ta sinteza hrvatske književnosti potvrdila, no istovremeno i dovela u pitanje neke od njihovih krucijalnih postulata, jer ih je i jedne i druge svojim konceptom i metodama nadišla. Upravo zahvaljujući toj knjizi, ali i ostalim Frangešovim radovima, ustvrdila je Coha, o njemu možemo misliti onako kako je on mislio o Barcu, naglašavajući isticanje nacionalnoga značaja i „ljudskoga smisla“ u hrvatskoj književnosti, poštivanje duboke ljudske istine predmeta povijesti književnosti i dubokoga zanosa tim predmetom te slijeđenje i potvrđivanje ideje da biti kroatist znači opredijeliti se za humanizam. Podsjećanje na vjeru u načela koja je vezano za Barca isticao, a svojim radom generirao i slijedio Frangeš, podsjećanje je na vjeru u književnost, u koju se danas toliko sumnja iz različitih pozicija i s različitim namjerama. Ono po čemu nam Frangeš može biti uzorom jest to da on u književnost, kako je istaknula Coha, nikada nije sumnjao. A svojom Poviješću hrvatske književnosti, inače prvom integralnom poviješću hrvatske književnosti poslije utemeljenja SFRJ i posljednjom prije njezina raspada, anticipirao je znakovite političke i poetičke promjene koje su uvelike utjecale na kulturu u kojoj živimo.

Slobodan Prosperov Novak podsjetio je na okolnosti održavanja spomenutoga okrugloga stola o Frangešovoj Povijesti hrvatske književnosti, održana u prostorijama Društva hrvatskih književnika u Zagrebu 8. siječnja 1988, u organizaciji uredništva časopisa Republika. Među trinaest sudionika uz akademika Frangeša bio je i sam Prosperov Novak, prisjećajući se na kolokviju poteškoća s objavljivanjem kapitalne knjige uoči raspada bivše države, kao i anegdota u vezi sa sadržajem i opremanjem vrijednoga djela. Ukazao je na važnost pretiska Povijesti hrvatske književnosti, uz neznatne bibliografske zahvate. Naveo je i da Frangeš od 1972. nije mogao rukovoditi ni jednim od poslova na Filozofskom fakultetu.

U referatu Frangešov Matoš Ivan Trojan ocijenio je da Frangeš najpreciznije razotkriva osobnu programsku gestu i poziciju vrsna stilističara, književnog povjesničara i književnog kritičara pri raščlambi Matoševa djela, ponajprije pri oblikovanju opširnog eseja o Matoševoj pjesmi Jesenje veče koji će biti temelj za njegova dalja književno-interpretativna djelovanja. „Užitak interpretacije za Frangeša je u tome što na pitanje – Što je umjetnost? – svaki put moramo odgovoriti drukčije, pozvati u pomoć svaki put druge argumente i izgraditi posebnu estetiku. Onu koja će nas uvesti u pjesnikov doživljaj, izrečen samo njemu svojstvenim sredstvima. A taj je doživljaj ovdje, kao i u svakoj velikoj poeziji uopće, zanosna pohvala životu – zapisuje Frangeš“, naveo je Trojan.

Splitske teme, stavljajući ih pod dvije dominantne odrednice Frangešove književnosti – suvremenost baštine i riječ koja traje – objedinio je Ivan Bošković. „Prva definira Frangešov odnos prema tradiciji kao živoj činjenici, a ne skupu podataka složenih u kakav herbarij. Na tragu Eliotovih čitanja o tradiciji i inovaciji, Frangeš je u hrvatskim slovima ustrajno tražio i otkrivao one elemente koji ih čine umjetnošću i zalogom su njezine vremenske i prostorne (sve)protežnosti“, naglasio je Bošković, ustvrdivši da se navedeno ne ogleda samo u vrsnoj interpretaciji Baščanske ploče. Podsjetio je da već površno pregledavanje 617 autorovih bibliografskih jedinica pokazuje da je „naš Ive“ pisao o svim hrvatskim zemljama, o svim rodovima i vrstama, svih razdobljima i epohama u književnoj povijesti. Osim o Splitom „obilježenim autorima“, od Marulića, Jure i Marina Franičevića, do Tončija Petrasova Marovića i Drage Štambuka, izdvojen je među najvažnijima esej Mediteran: more, ne protiv nego među.

Pismo profesoru Frangešu

Zaključno, Dubravka Oraić Tolić pročitala je Pismo profesoru Frangešu u povodu 100. obljetnice rođenja: osobni dug, odnosno svoje uspomene iz Zavoda za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. „Tijekom pisanja magistarskoga rada odnosili ste se prema meni kao pravi gospodin. Riječima gospodin, gospar, conte nazivali su Vas mnogi i u razgovorima i u literaturi, a ja sam to doživljavala pri svakome susretu u Zavodu kao Vaša suradnica i napose s Vama kao mojim mentorom. Vi, koji ste napisali najslavniju interpretaciju jedne Matoševe pjesme, Jesenje veče, i najvažniju stilističku studiju o Matoševoj novelistici, postavljali ste mi tijekom rada na magistarskoj temi samo jedno, uvijek isto pitanje: Mladosti, kako ide? I ništa više. Nijednom me niste pitali da Vam donesem odlomak ni kakvu sam literaturu konzultirala. Danas sam sigurna: htjeli ste me pustiti kao pticu na slobodu, a ne zakriliti svojim autoritetom“, stoji među ostalim u pismu, koje će cjelovito, kao i sva izlaganja, biti objavljeno u tematskom broju Hrvatske revije. Najavila je to u Matici Dubravka Oraić Tolić uz vraćanje osobnog i vraćanje profesionalnoga duga Ivi Frangešu na skupu u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti na sam profesorov 100. rođendan 15. travnja.

Ulomke iz Frangešove interpretacije pjesme Jesenje veče Antuna Gustava Matoša čitao je dramski umjetnik Joško Ševo. Svim sudionicima kolokvija zahvalila je u ime obitelji udovica glasovitoga akademika Vesna Frangeš.