Posljednji modernist hrvatskoga filma

Nedavno preminuo Vatroslav Mimica jedan je od najvažnijih hrvatskih filmaša uopće, gotovo renesansni autor i inovator koji je domaću kinematografiju obogatio, definirao i usmjerio u brojnim njezinim segmentima. Nesvršeni student medicine koji je u svijet sedme umjetnosti zakoračio kao glavni i umjetnički ravnatelj Jadran filma, Mimica je bio jedan od ključnih autora prvog vala Zagrebačke škole crtanog filma, koji se kao scenarist i redatelj (Strašilo, Samac, Happy End, Inspektor se vratio kući, Kod fotografa, Jaje, Mala kronika) tijekom druge polovine 50-ih i prve polovine 60-ih godina afirmirao kao veliki modernist. Izraženi modernizam bit će obilježje i Mimičinih najuspjelijih igranih filmova, od drame Prometej s otoka Viševice kao najvažnijeg naslova domaćeg filmskog modernizma, preko nelinearno narativno oblikovane psihološke egzistencijalne drame Ponedjeljak ili utorak, do antologijske ratne drame Kaja, ubit ću te!, u kojoj je autor fragmentarnom naracijom i bez klasične fabule kreirao storiju o tipičnoj mediteranskoj sredini u koju s dolaskom rata stiže i iracionalno zlo. Već u dugometražnom igranom prvijencu, postratnoj drami U oluji, u kojoj je svoju debitantsku i ujedno jednu od najboljih uloga ostvarila Mia Oremović, Mimica je iskazao sklonost inovativnosti te kreirao prvi hrvatski film melodramskog predznaka. I njegovo drugo ostvarenje dugog metra, komedija Jubilej gospodina Ikla, za koju je scenarij napisao s Antunom Nalisom, ostaje zabilježeno kao prvi hrvatski film s elementima slapsticka. Kao autor animiranih filmova Mimica se predstavio kao intrigantan i na kompromise nespreman filmaš, jer obilježja njegovih djela nisu bila infantilnost i eskapizam, nego većinom promišljeno bavljenje egzistencijalnim temama s notom tjeskobe.

Vatroslav Mimica jedan je od najvažnijih hrvatskih filmaša uopće

U sjajnoj drami s elementima trilera Događaj, temeljenoj na motivima iz istoimene pripovijetke Antona Pavloviča Čehova i realizirane nakon izrazito modernističke trilogije koju čine Prometej..., Ponedjeljak... i Kaja..., Mimica se vratio konvencionalnoj naraciji te u žanrovski intenzivnije usmjerenu filmu kreirao poetski mirniju, ali vrlo snažnu, sugestivnu i impresivno režiranu priču opet o iracionalnom zlu, koja se ovaj put odigrava u ruralnom ambijentu. Baveći se psihotičnim likovima negativaca s one strane civilizacije i razuma (fantastični Boris Dvornik i Fabijan Šovagović), uz umetanje provokativnog motiva pokušaja ubojstva djeteta sjekirom, pri čemu dijete tumači redateljev sin Srđan, danas ugledni holivudski scenarist, producent i redatelj Sergio Mimica-Gezzan, Mimica je stvorio djelo u kojem naturalizam prirodno i skladno konotira primordijalne nagone i atavizam. I u razmjerno nezainteresirano režiranoj te pretencioznošću i semantičkom doslovnošću opterećenoj ratnoj drami Hranjenik, snimljenoj prema scenariju Milana Grgića, redatelj se u spoju naturalizma i metaforičnosti ponovo pozabavio temom zla, i ovog puta kontekstualizirana u vrijeme rata te opredmećena u liku sadističkog zapovjednika koncentracijskog logora.

Vatroslav Mimica bio je i jedini hrvatski filmaš koji je snimio više ostvarenja (pseudo)povijesne tematike, od u suprodukciji s Italijom realizirana spektakla Sulejman Veličanstveni koji je režirao s Mariom Totom i koji je dijelom nadahnut opsadom Sigeta, preko vrlo ambiciozne Seljačke bune 1573. (i TV-serije Anno Domini 1573), za koju se prema vlastitim riječima nadahnuo Baladama Petrice Kerempuha i u kojoj su do izražaja došli njegovi ideološki stavovi, do posljednjega kinoprojekta Banović Strahinja, koji je Alfiju Kabilju donio Zlatnu arenu za glazbu, a Draganu Nikoliću za najbolju mušku ulogu. Smrću Vatroslava Mimice hrvatski je film izgubio posljednjega modernista.