Police moje privatne knjižnice

Dosad sam pisao gotovo isključivo o temama koje nisu osobne naravi. Tražeći određenu knjigu oko luta policama i ormarima i u mah budi različite asocijacije, sjećanja, uspomene, ponekad slučajno, a kadšto u sustavu srodnosti.

Pozivam čitatelja da me slijedi i zastane ondje gdje ću posegnuti za nekom knjigom. Potrudit ću se da kao vodič povežem skokovitost i namjeru; proći ću uz stotine knjiga, a mašit ću se publikacija za koje smatram da bi mogle biti zanimljive za moga gosta. Bit će ih ovom prilikom dvadesetak.

Snimio Slavko Midžor / PIXSELL

Skidam s police Krležine Glembajeve jer za svoje potrebe želim provjeriti kako glasi neki odlomak dramskog dijaloga. Držim u rukama dva različita izdanja i postajem svjestan toga da sam se dotaknuo činjenice koja mora zanimati svakoga književnog stručnjaka: Minervino izdanje iz godine 1932, koje pod naslovom Glembajevi okuplja dramski ciklus Gospoda Glembajevi, U agoniji i Leda, a usto i niz pripovjednih tekstova o životu likova iz kruga te obitelji. Doista je potrebno usporediti Minervino izdanje sa Zorinim (1962). Drame sadrže cijele odlomke na njemačkom jeziku, u originalu bez ijednog prijevoda na hrvatski, u obliku bilješke na dnu stranice. Kako sam uvijek čitao Minervinu publikaciju, nisam ni uočio da Zorino izdanje popraćuje dramske dijaloge hrvatskim prijevodom, fusnotama.

Koliko mi je poznato, nijedna rasprava u golemoj literaturi o hrvatskom piscu ne osvrće se na tu okolnost – premda se radi o faktu koji oštro osvjetljava našu prošlost. Tko ne shvaća povijesne dimenzije, nije shvatio ništa.

Ponavljam, kretat ćemo se na prijeskok. Moramo se, međutim, zaustaviti pred policom koja se nalazi blizu pisaćega stola. Ondje je po zamisli velebna povijest europske književnosti: Mimesis Ericha Auerbacha (1946). Budući da sam svoj primjerak kupio u jednom njemačkom antikvarijatu, on svjedoči o neobičnoj, nedovoljno poznatoj epizodi kulturne povijesti. Utemeljitelj je moderne, europeizirane Turske Kemal Atatürk, koji se dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća proslavio kao radikalan reformator zaostale osmanlijske države. Napredak je obuhvatio politiku, običaje europske civilizacije, pravni poredak, umjetnost i znanost. Atatürk je spoznao da mu u tome mogu pomoći njemački stručnjaci koji su zbog neslaganja s nacizmom ili zbog „rasnih zakona“ u Hitlerovoj državi bili žrtve progona. Tako je Turska pružila utočište mnogim reprezentantima njemačke kulture iz razdoblja prije kobne godine 1933. Među njima je bio i Auerbach. To dokumentira znanstvenikova fotografija spojena s vizitkartom, koju je netko ulijepio u taj primjerak knjige. Jasno se vidi Auerbachova adresa u Istanbulu. Ondje je nastala Mimesis između 1942. i 1945. (Djelo genijalnog romanista prikazao sam u knjizi Prošlost i budućnost dvadesetog stoljeća, MH, 2010.)

Uz Auerbacha nalaze se na polici, dakako ne slučajno, djela Ernsta Roberta Curtiusa, srodnoga međunarodnog velikana iz plejade slavnih njemačkih romanista. Njegova najpoznatija i najviše prevođena knjiga, Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje (1948), doživjela je u prijevodu Stjepana Markuša kod nas dva izdanja. Eto, pruža se prilika da upozorim na paradoks. To je djelo reprezentativno, ali je u autorovu znanstvenom radu zapravo atipično. Curtiusovo je težište u francuskoj književnosti devetnaestog stoljeća: sjajne su mu studije o Balzacu, Gideu, Claudelu, Proustu, Valéryju i drugima (1923). O širini njegova obzora posebno svjedoči knjiga Kritički eseji o europskoj literaturi, koja mu je bila posebno draga. Sadrži mnoštvo blistavih tekstova o Goetheu, njemačkom romantizmu, He­sseu, Eliotu, Joyceu i suvremenim španjolskim piscima.

Zato treba razjasniti pod kojim je okolnostima nastala velika medievistička knjiga. Curtius je za vladavine nacista mogao zadržati svoju profesuru, ali je bio nepodoban, osobito zbog svojih prisnih veza s Francuzima. Udubio se stoga u građu koja naciste nije zanimala. Uostalom, srednji vijek mu nikad nije bio stran. Knjiga usto nije posve apolitična. Tko je umije uklopiti u povijesni kontekst, naći će u njoj mnoga mjesta koja sadrže skriven prosvjed protiv zločinačke ideologije.

Vodeći gosta kroz biblioteku, moram štošta zanemariti. Zastat ćemo ipak kod suprotne police, koja odvodi u svijet beletristike. Upirem prstom na dva izdanja sabranih djela. Razlika između Čehova i Borgesa ne može biti veća, no čitateljska sklonost sve pomiruje. Do Argentinca nalazi se Proustov romaneskni ciklus. Stekao sam uvjerenje da je veliki Francuz uspio sagraditi čaroban most koji spaja prvi roman (osobito prvi njegov dio, Combray) sa završnim romanom, Pronađeno vrijeme. Ta se djela uzajamno nadopunjuju: nikad autor nije bio profinjeniji nego u prvom, a nikad tako otvoren prema suvremenoj društvenoj zbilji kao u posljednjem. Ne prikazuje samo svijet salona, nego i kolektivna događanja u Parizu u doba rata.

Moj se pogled vraća ruskom klasiku, kojega čitam od gimnazijskih dana. Poentirano rečeno: i danas mislim da je svaki dan bez koje od novela i humoreski izgubljen dan. Poput Proustova „izgubljenog vremena“. Ostajući načas još kod književnosti, spominjem gostu hrvatska književna djela koja često čitam. Niz vodi od Gjalskoga (koji je napisao neke od najboljih novela domaćeg stvaralaštva) do Slamniga i Fabrija.

Iz tehničkih razloga, zbog formata pojedinih knjiga, blizu se nalazi likovna umjetnost: monografije o renesansi, francuskom impresionizmu, njemačkom i austrijskom ekspresionizmu, Bauhausu i ruskoj avangardi. Za svoga pratitelja izdvojio sam dvije knjige, za koje sam pretpostavio da ih ne poznaje. Nisam se prevario. Prvu sam našao u jednom amsterdamskom antikvarijatu: monografiju Negerplastik Carla Einsteina (1915). Nije opće poznato što ta knjiga znači za razumijevanje kiparske avangarde dvadesetog stoljeća: Arhipenka, Ukrajinca po podrijetlu, Rumunja Brancusija, Rusa Zadkina, a donekle i Švicarca Giacomettija. Einsteinova bogato dokumentirana studija vrlo je dojmljiv prilog otkrivanju folklorno-umjetničke Afrike, koja je u devetnaestom stoljeću bila uglavnom samo tlo za ekspanziju europskoga kolonijalizma. Afričke plastike, od gline i srodnih materijala, čine se naivnom promatraču ružne i nezgrapne; međutim, poznavatelj moderne likovnosti pronaći će u njima snažnu ekspresivnost, gotovo prototipskog značenja. Te plastike dakako nisu autonomne tvorevine u današnjem smislu. Figure i plesne maske bile su iskaz magičnih rituala i demonoloških zazivanja.

Druga knjiga koju ću svakako skinuti s police vodi u posve drukčiji svijet. Naslov joj je Fovisti (u rukama mi je englesko izdanje, dakle The Fauves, 1911). Djelo pruža bogat uvid u stvaralaštvo francuskih slikara (Matisse, Derain, Vlaminck, Dufy i drugi), koji su svojim samobitnim kolorom, čvrstim oblicima i ponekad fantastičnim elementima zastupali težnje srodne istodobnim njemačkim ekspresionistima. Ruska povjesničarka umjetnosti Natalija Brodska unijela je u svoju monografiju poseban pogled na foviste – ne stilistički nego zemljopisni. Dokumentirala je, naime, koliko se antologijskih djela nalazi u ruskim muzejima, napose u Ermitažu Sankt Peterburga i u moskovskom muzeju Puškin. Ukratko, paradoksalno je, ali istinito: tko želi vidjeti mnoga remek-djela francuskoga slikarstva s početka dvadesetog stoljeća mora posjetiti Rusiju.

Nadam se da gosta nisam zamorio, ali je trenutak da ovdje završimo – bez osvrta na muzikološku literaturu i partiture.