Odličan početak i mlaka razrada

Kristijan Milić neosporno je žanrovski najusmjereniji, najdosljedniji i najčišći autor u današnjem hrvatskom filmu. O tome vrlo rječito i nedvosmisleno govori filmski segment njegova dosadašnjeg opusa, započeta 2002. kratkim filmom Sigurna kuća iz dvodijelnog omnibusa 24 sata koji je realizirao s Goranom Kulenovićem, a prema scenariju Ivana Pavličića. Već u tom trileru bilo je jasno da Miliću leži poigravanje žanrovskim konvencijama koje veoma dobro poznaje, da je sklon tvrdim pričama naglašena mačizma te da je riječ o filmašu hoksovskog a možda i milijusovskog profila. Njegovi protagonisti profiliraju se dominantno kroz djelovanje, odnosno kroz akciju. Potvrdili su to i Milićevi sljedeći filmovi, redom također žanrovski, od kratkometražnih Zamka (za) snimatelja (whodunit-krimić u stilu Agathe Christie s elementima horora), Soba 3 (triler s horor-motivima) i na priči Miljenka Jergovića temeljena Šampiona (ratna drama), do izvrsne ratne drame s elementima fantastike Živi i mrtvi, adaptacije istoimenog romana Josipa Mlakića, te praktički isključivo na akciju usredotočene ratne drame Broj 55. I u svom djelovanju u televizijskom mediju, gdje je kao redatelj surađivao u nizu sapunica, Milić najbolje rezultate postiže kad je usmjeren na žanr, pa je njegov dosad najuspjeliji TV-projekt prva sezona kriminalističke dramske serije Počivali u miru, koju je režirao s Goranom Rukavinom.

Uže žanrovski gledano, kao Milićev omiljeni žanr ispostavlja se ratna drama, koja mu i najbolje leži. Imaju li se na umu i dokumentarci Bojnik te Obrana Nuštra, koji je režirao s Mirkom Adžagom, tematika Domovinskog rata te na njemu zasnovane stvarne ili na stvarnosti utemeljene fikcijske priče ono su što Milića ponajviše zanima i po čemu je najintrigantniji. Ne samo zbog energično režiranih sekvenci žestokih borbi te ekonomične naracije i dojmljiva vizualnog prosedea nego i zbog učinkovitog (poželjno minimalističkog) uvođenja likova i njihova profiliranja isključivo kroz akciju i dobrodušna međusobna prepucavanja. Veći dio navedenog razvidan je i u recentnoj četverodijelnoj TV-seriji Nestali, koju je Milić režirao po debitantskom scenarističkom predlošku Joška Lokasa.

Fikcijska priča temeljena na istinitim događajima i detaljima iz Domovinskog rata

Priča jest fikcijska, no scenarist Lokas ne samo što tvrdi da je temeljena na istinitim zbivanjima nego je u nju kolorita radi umetnuo i poneki stvarni detalj, poput onog da je jedan od šestorice ravnopravnih protagonista nadimkom Prka (uobičajeno autoritativni Goran Navojec) u mirnim vremenima živio pored Prokljanskog jezera, gdje su muškarci nekad dijelom bili obilježeni time što im je zbog ilegalnog izlova ribe dinamitom na rukama znao nedostajati poneki prst. Prka je hrvatski vojnik koji s petoricom kolega i pod zapovjedništvom najstarijeg Delona (Alan Katić koji je sličnu ulogu tumačio i u Broju 55) nedugo prije akcije Oluja kreće u obavljanje osvetničke akcije, za koju momci nisu dobili dozvolu od nadređenih.

Njihova je meta zloglasni Ljubo (markantan i prepoznatljiv Marinko Prga), više rangiran pripadnik vojske tzv. Srpske Krajine odjeven u crnu odoru, koji je na zao glas došao po hladnokrvnim ubojstvima zarobljenika, kojima puca u potiljak. Jednom takvom egzekucijom serija i započinje, kad Ljubo smakne nekoliko njihovih zarobljenih suboraca, na što dečki odluče sa svojih odora skinuti vojne oznake i krenuti u potragu za Ljubom.

Prva epizoda funkcionira gotovo besprijekorno, i skladnim dramaturško-narativnim konceptom, i optimalnim korištenjem prirodnih i zadanih lokacija, i dojmljivo atmosferičnom fotografijom Mirka Pivčevića, koja sjajno i često iz ptičje perspektive opisuje krajolik te u kojoj se jara vrućega ljetnog dana gotovo može opipati, i raspoloženim i energičnim glumačkim izvedbama čitave postave, i efektnim minimalističkim nijansiranjem likova (Bojan Navojec kao temperamentni Sikira, Marko Cindrić kao urbani Gradski, Vedran Živolić kao šutljivi pogibijom članova obitelji obilježen snajperist Pape...), a dakako i sigurnom i sugestivnom Milićevom režijom. No već su od početka zamjetni trivijalnostima opterećeni dijalozi kao možda i najveći nedostatak, što će do izražaja osobito doći u nastavcima, koji do konca treće epizode pate i od manjka zbivanja, osobito intrigantnijih. U drugom i trećem nastavku, prikazanima do pisanja ovog teksta, sve se naime svodi na lutanja protagonista u potrazi za Ljubom, pri čemu susreću prestrašene žene (simbolika stradanja običnih malih ljudi), naglašeno prijetvornog makroa (manirizmom obilježen Tarik Filipović kao simbol lešinara na ljudskoj nesreći) i, nakon što zađu u BiH, skupinu bošnjačkih vojnika koji će praktički smjesta i bez vidljive svrhe biti potrošeni kao nove Ljubine žrtve. Protagonisti pritom Ljubu i njegove suradnike više puta imaju na ciljniku snajpera, ali iz nepoznatog razloga ne interveniraju ni u slučajevima novih egzekucija, u kojima strada i potencijalno vrlo zanimljiv lik nepoznate nijeme žene (Marija Škaričić), osobnom tragedijom obilježena lika s konotacijama duha. Malo-pomalo početna intrigantnost tako se rasplinjava i rezultira razmjerno mlakom razradom storije koja je isprva bila snažna i puna obećanja.