Od tipfelera do poetike

Na 149. stranici zbirke pjesama Zablaće Stipe Grgasa nalazi se nedvojbeno važna pjesma za smisao te knjige. Naslov joj je Ja i Zablaće, a njezina druga strofa glasi:

Zablaće me poučilo prostoru

kako se protežnost gnjušnjava u mjesto

kako mjesto i imaš i nemaš

kako ga negdje drugdje crtaju i brišu

kako ga izmišljamo

kako pamtimo

U tim je stihovima sažeta poetika prostora, i to ne samo Grgasova. Prostor je, ustvrđuje pjesnik, pokretna kategorija, dijelom fizička a dijelom imaginarna. Oblikuje ga svaki namjernik polazeći od svojih uvida, događaja i iskustava. Obilježava ga optika promatrača, koji ga nastoji razumjeti, protumačiti ili posvojiti. Zablaće je prva lekcija o prostoru koju je Stipe Grgas naučio, koju stalno ponavlja i koja se naočigled mijenja pred njegovim očima. Ono se iz prigradskoga šibenskog naselja promeće u središte svijeta koje posjeduje svoju povijest, svoje junake i tragičare, svoje radosti i traume.

Međutim u citiranim se stihovima pojavljuje jedna neobična riječ – „gnjušnjava“. Zastat ću na trenutak kod nje. U Zablaću se, veli autor, „protežnost gnjušnjava u mjesto“. Vjerojatno se radi o tipfeleru, vjerojatno je umjesto „gnjušnjava“ trebao stajati glagolski oblik „zgušnjava“. No pozicija iz koje Grgas prikazuje Zablaće ovjerava pojavu tog tipfelera kao nehotičnog znaka koji upućuje na potencijalno neugodnu, prijeteću semantiku – ono što se „gnjušnjava“ najprije bi moglo biti ono o čemu je bolje ne govoriti. Međutim Grgas je odlučio kazati što ima, i to jasno i nedvosmisleno, čak usuprot poslovičnoj neproničnosti poetskoga diskurza.

Izd. Meandar, Zagreb

Princip spojenih posuda

Izvjesno je da u razumijevanju zbirke Zablaće može pomoći autorova biografija. Stipe Grgas je rođen 1951. u Zablaću. S jedanaest godina dospijeva u New York. Uvaženi je anglist i sveučilišni profesor, doktorirao je s temom o W. B. Yeatsu, bavi se američkim studijima i proučavanjem prostora kao novom istraživačkom paradigmom. Nakon niza stručnih članaka, studija i knjiga, Zablaće je njegova prva knjiga stihova. U nju su na različite načine prodrli gotovo svi spomenuti podaci. Recimo, Grgasov odlazak u New York trostruko je prisutan u njegovim javnim očitovanjima. Na naslovnici knjige Američki studiji danas objavljena je fotografija dječaka u nekoliko brojeva prevelikom kaputu, a u samoj knjizi opisana je ta fotografija i putovanje od Zagreba do New Yorka. Najposlije u zbirci se pojavljuje pjesma Fotografija koja sredstvima primjerenim poeziji obnavlja isti prizor dječaka-pošiljke „s mjestom odlaska/ i odredišta prišivenima na prsima/ from Zagreb/ to New York“. Život i posao, struka i stih u Grgasovu slučaju funkcioniraju po principu spojenih posuda.

Stipe Grgas je rođen 1951. u Zablaću. S jedanaest godina dospijeva u New York. Uvaženi je anglist i sveučilišni profesor, doktorirao je s temom o W. B. Yeatsu, bavi se američkim studijima i proučavanjem prostora kao novom istraživačkom paradigmom

Zbirka pjesama Zablaće sadrži 91 tekst raspoređen u šest obrojčenih cjelina, a okončava proznim zapisom Otvoreni kraj ili fusnote bez kojih se može. Grgasov je projekt ambiciozan i metodično izveden. Stihovi koje ispisuje združuju povijesne podatke, arheološko istraživanje mjesta i lokalnog idioma, predaju, naraciju i izrazitu senzibilnost lirskoga govornika koja svemu pribavlja važnost, značenje i posebnu aromu. Na početku svoje storije o Zablaću Stipe Grgas imaginira o nastanku mjesta, doseljavanju prvih stanovnika, pripušta u pjesmu svojtu, mazge, pse, ovce, nešto peradi, zamišlja ljude „mučaljive/ pogurene/ prašnjave od puta“, govori o domorocima i utemeljiteljima.

More je uvijek tuđe

U drugoj cjelini rekonstruira povijest prostora, govori o njegovim karakterističnim elementima (suhozid, gromača, suhomeđa), o poslovima i običajima koji su ga obilježili i doveli do današnjih kontura. Njegovo je izlaganje izravno i oporo. Kada se primjerice dotakne odnosa zablaćkoga težaka i mora, on govori o strahu i muci odrešito ističući: „Ma kakvo mare nostrum/ koješta/ more je uvijek tuđe/ more je uvijek bilo i bit će/ samo svoje“. Jednu pjesmu o tom odnosu izgradio je na pukom pobrajanju svih težačkih poslova te tako pripremio teren za sarkastičnu repliku recentnim turističkim sloganima: „Poslije toga više ni u snu/ neće htjeti prizvati/ Jadran kakav je nekad bio“.

U trećoj se cjelini usredotočuje na pečate kojima je „velika povijest“ obilježila Zablaće, tj. na ratove – „onaj“ (2. svjetski) i „ovaj“ (Domovinski). Njegov protagonist progovara iz prvog lica množine, zastupa sve Zablaćane kako pretke tako i suvremenike. Podsjeća da je to bilo vrijeme „dobrosusjedskih smaknuća“, opisuje strijeljanje strica, ubojstvo mjesnoga župnika, podaruje glas zloglasnom Fritzu Raedleru, poentira kako su se djed i unuk susreli na spomenicima žrtava iz različitih ratova. U četvrtoj cjelini prikazuje tzv. Novo vrijeme i čuvare novoga poretka, spominje popisivanje maslinika i vinograda, rad za opće dobro, otvaranje tvornica, uvrštenje Zablaća u brodski red vožnje, crvene karanfile u prozorima, prvo igranje golfa i sl. Posebno je sugestivna pjesma Posmrtno slovo, višedijelna apostrofa ocu, koja oblikuje zanimljivu figuru čovjeka koji je među ostalim bio vozač, ribar i ljubitelj knjiga, kozmopolit kojemu je na sprovodu govorio svećenik iz Sijera Leonea na lošem hrvatskom.

U petoj cjelini Grgasov se interes premješta na iseljeničku dionicu koja je utisnula duboku brazdu na lice Zablaća. Iseljavanje traje od kraja 19. stoljeća. Zablaćani su odlazili u Australiju, Kanadu, Južnu Ameriku, ali najmasovnije u New York i San Pedro (Kalifornija). Autor s neskrivenom simpatijom prikazuje prototipne zablaćke emigrante: čovjeka koji je poginuo ličeći Bruklinški most, lučkog radnika, slijepog putnika, bijelu udovicu, cjevopokrivače itd. I višekratno ponavlja da Zablaćani u svijetu, poput svih emigranata, maštaju o povratku u „dom kojeg više nema“.

Dalmacija mu ide na jetra

U završnoj šestoj cjelini Grgas se suočava sa znakovima suvremenoga doba, s temama starosti i smrti. Njegov se lirski protagonist osamljuje navješćujući Zablaćanima (i drugima) da im se „prikrada sve okrutnija životinja/ svežder“, životinja koja „zariva svoje očnjake/ u zemlju tijelo/ u vrijeme“. Taj je protagonist umoran, pesimističan, iziritiran stanjem oko sebe. U pjesmi Mreža se steže nedvosmisleno konstatira: „Svijeta u kojemu sam bio doma/ više nema/ u ovome sam sve sablasniji“. Slijede malodušne i sarkastične poruke aktualnim vladarima: „Vratite mi žbira i njuškala/ s njima sam se mogao nositi// Uhode danas ne stoje na uglu ulice (…)/ jer su se već ušuljali kroz dvorišna vrata/ bez kucanja ušli u kuću/ s nama su za stolom/ pod prismotrom drže/ čitav moj pričuvni sustav“. Ovakvih je poruka prema kraju knjige sve više. U njima se zgušnjava negativno iskustvo subjekta sa svijetom, posebice s recentnim praksama koje sve aspekte života, pa i životni prostor, podvr­gavaju drastičnoj marketinškoj obradi. Posegnut ću za još jednim primjerom. Kada govori o Dalmaciji, Grgas se odlučuje za radikalnu kritiku popkulturnih stereotipa:

Dalmacija mi ide na jetra

kada joj tepaju

smuči mi se i kamen i drača

smuči mi se kala

mandrač i pisma

Upravo stihovi poput citiranih daju legitimitet i značenje na početku spomenutom obliku „gnjušnjava“. I lingvističkoj asocijaciji na imenicu „gnušanje“. Nehotičan propust u zapisivanju iznenada postaje greška koja to nije, važan poetički signal.

U prvih pet cjelina autor nastoji obnoviti kolektivno iskustvo, a u šestoj se okreće sebi, svojim sjećanjima, strahovima i idiosinkrazijama. Kako su se u zbirci mijenjali interesi i tematski kompleksi, tako su se mijenjali dominantni ton i autorska pozicija. Kada govori o zajednici kojoj pripada, Grgas je kozmopolit; kada govori o ratu, Grgas je izraziti antimilitarist; kada govori o suvremenom dobu, Grgas je nesmiljen kritičar. Kada govori o svome iskustvu, Grgas je senzibilni, krhki pojedinac koji sve teže nalazi razloge za optimizam.

Granice poezije

Zbirka Zablaće aktualizira i pitanja o granicama poezije. Dokle naime može dospjeti stih a da ga i dalje prepoznajemo kao stih? Kako je već spomenuto, Grgasov poetski diskurz apsorbira brojne elemente komentatorskoga govora, citate i parafraze historiografskih spisa, poznate ili prigodne termine (npr: poetika bestijalnosti, homo littoralis), lingvističko ambijentiranje izlaganja (npr: povraz, gariful, despitoža, salbun, pidoča, pinjol), diskurzivnu žestinu invektive i sl. Svi ti elementi utječu na hibridnu narav njegovih pjesama. Grgas piše proznom rečenicom razlomljenom u stihove, s izrazitim nagnućem prema priči, kritičkom esejiziranju i lirskoj arheologiji. Najuočljiviji tehnički postupci „poetizacije“ pjesme, tj. ritmizacije govora relativno su česta anaforička ponavljanja i funkcionalne enumeracije. Ta ponavljanja i nabrajanja nerijetko u autoru probude „igrača“ koji uživa u jeziku i govoru te koji odjednom počne proizvoditi „vesele“ trope. Dobar primjer takvog teksta je pjesma NK Polet, koja veliča nogomet kao igru koja je u Zablaću i Dalmatinskoj zagori na najbolji mogući način označila jedno vrijeme i jednu generaciju.

Na nekoliko se mjesta pjesnik Stipe Grgas obraća kolegama pjesnicima – Borisu Maruni, Arsenu Dediću, Stjepanu Gulinu, Miroslavu Mićanoviću. Unatoč tome rekao bih da je njegov lirski idiolekt endem u kontekstu suvremenoga pjesništva baš kao što je endemičan i njegov poetski debi na pragu sedamdesete. Taj glas u kojemu se taloži erudicija, koji s lakoćom varira visinu, intenzitet i intonaciju, iza kojeg stoji iskustvo življenja i čitanja, u kojemu Zablaće nastaje i nestaje, nalazi poeziju tamo gdje ju mnogi ne traže. A to je svakako pothvat vrijedan pažnje.