O snazi književnosti

Tiago Rodrigues kazivao je Shakespeareov sonet napamet u prijevodu Luka Paljetka / Snimio Jovica Drobnjak

Na Festivalu svjetskoga kazališta u Zagrebu, u velikoj dvorani Hrvatskoga državnog arhiva, pogledali smo, na prvoj izvedbi 7. veljače, predstavu By Heart / Napamet portugalskog autora, glumca i redatelja Tiaga Rodriguesa, u produkciji Nacionalnoga kazališta D. Maria II. iz Lisabona. Predstava komunicira s brojnim filmovima i knjigama, od Raya Bradburyja i Georgea Steinera do Josifa Brodskog, sa središtem u Fahrenheitu 451, ali najviše od svih sa Shakespeareovim sonetima, posebno s onim broj 30, koji deset gledatelja dobrovoljaca iz publike uče napamet tijekom izvedbe.

Riječ Napamet iz naslova tijekom predstave otkriva se kao ključan civilizacijski fenomen. Izniman izvođač i komunikator Tiago Rodrigues, koji predstavu vodi i izvodi na engleskom, s tek povremenim portugalskim riječima, naučio je Shakespeareov sonet napamet u hrvatskom prijevodu Luka Paljetka te potresan sonet o smrti i ljubavi prenosi nama, gledateljima, ali i odabranim volonterima, koji ga do kraja predstave i uspijevaju naučiti napamet: svih deset gledatelja prvu strofu, a svaki gledatelj/ica još po jedan stih, svi skupa cijeli sonet.

Mehanika učenje teksta daleko je od praznoga memoriranja riječi. Prenošenje riječi pokazuje se kao prenošenje smisla i značenja u kazalištu bez metalne tehnike, a s mentalnom snagom, i bez digitalne tehnologije, a s digitalnim dodirom, s ušima i maslinom kao odgonetkama zagonetki, s drvom života u središtu, u povratku na izvore i usmeno pripovijedanje, kazivanje i govorenje riječi u ritualima, bez tjelesnoga teatra, gotovo bez geste i grimase.

„Nenaviklim ja okom plačem tad / Za dragima što noć ih smrti krije, / Ljubavi davno prošle ćuteć jad, / jecam zbog mnoštva prizora od prije;//“

By Heart priča je i o Rodriguesovoj devedeset trogodišnjoj baki, kuharici koja je cijeli život gutala knjige i prenosila ih unuku, a u trenutku kad počinje gubiti vid lišava se jedne po jedne svih knjiga, da bi unuku Tiagu prepustila da joj ostavi knjigu koju će naučiti napamet. To su Shakespeareovi soneti.

„Tugujem tad zbog bivših patnja svojih, / I zbrajam bol po bol do mjere pune / Prouzdisanih uzdaha zbog kojih, / Ko da već nisam, plaćam još račune.//“

A trideseti sonet izgovara baka simboličnoga imena Candida kad joj obitelj dođe u posjet, čime i završava predstava, kad cijeli sonet, kao baka i unuk, izgovara deset gledatelja na hrvatskom i napokon Tiago Rodrigues na portugalskom. Predstava o nacističkom i staljinističkom spaljivanju knjiga, o uhićenjima književnika, o pamćenju i govorenju napamet knjiga Nadežde Mandeljštam da bi ostale prenesene u memoriju čovječanstva i nakon što su spaljene i uništene, o samizdatima i paljenju cijelih knjižnica. Prije nego što izgovore, skupa sa stvarnom i imaginarnom bakom (ime ispisano na kartonima kao i druga imena u rukama dragovoljaca) i stvarnim i imaginarnim izvođačem sonet napamet, gledatelji ga pojedu jer ga je Rodrigues iz jedne lisabonske pekare donio u Zagreb kao deset hostija. Na kraju predstave, izlazeći iz nekadašnje Nacionalne i sveučilišne knjižnice, sad Državnog arhiva, svi smo dobili sonet otisnut na papiriću. Na dnu papirića pisalo je: Nejestiv sonet.

„Al ako tad mi miso na te dođe, / Sav se gubitak vrati, a bol prođe.//“

Predstava o pobjedi slobode kreacije, uma, pameti, pamćenja, pravoga kazališta riječi i emocija. O Hrvatskoj i Portugalu, svijetu i obitelji, prijateljstvu i kazalištu. „Pamćenje najčešće zadnje nestaje, čak i kad se oko nas sve urušava.“ Fascinantna dvosatna predstava kojoj ćemo se stalno vraćati i učiti je srcem i umom. By Heart. Napamet.