Nije trava ka more pomoći, ni pomasti za tu bolest proći

Evo kako je dr. Lanza opisao razbolijevanje svoje služavke Katarine Gizdić, koja je inače bila „simbol čilosti“.

„Jednog popodneva otišao sam u uobičajen posjet bolesniku (u Kaštela, op. F. B.) ostavivši služavku u najboljem zdravlju da obavlja kućanske poslove. Vrativši se prije večeri kući, zateknem je obuzetu najjačim simptomima kolere. U licu se toliko izmijenila da je u prvom trenutku nisam uspio prepoznati. Njena sestra morala me opetovano uvjeravati da bih povjerovao da je to doista moja služavka. Svaka pomoć bila je uzaludna: u manje od sat vremena više je nije bilo.“

Događalo se da bi ukućani, primijetivši simptome bolesti, otišli po liječnika i dok bi se s njim vratili, bolesnik je već bio mrtav! Dr. Lanza obavljao je u Splitu i autopsiju umrlih pa je zapazio da su se pojedini mišići trupla od onih pokošenih „munjevitom“ kolerom nekoliko sati nakon smrti još trzali. On je smatrao da je bolest više pogađala siromašne, osobito one iscrpljene radom ili bijedom, te one koji su bili u dodiru s vodom, odnosno jeli zeleno voće i pili vodu. Zanimljivo je da su liječnici i bolničari koji su bili u najčešćem dodiru s oboljelima bili najmanje pogođeni.

Zapisi o koleri u Splitu

 U jeku prve epidemije zadarske službene novine Gazzetta di Zara objavljuju (13. rujna 1836) članak naslovljen Kolera se ne širi zarazom i zaključuje: „Svaka imalo obrazovana osoba neće koleru smatrati zaraznom bolešću.“ U takvim prilikama, kad vlasti zbog interesa trgovine nisu htjele proglasiti karantenu, rijetkim dalmatinskim liječnicima koji su koleru doista smatrali zaraznom bilo je veoma teško boriti se s epidemijom. Pomagali su bolesnicima koliko su znali i mogli, a većina stanovništva prihvatila je bolest kao kaznu Božju.

Paničnu psihozu koja je vladala među neukim narodom oslikao je suvremenik, splitski pučki pjesnik Ivan Jakaša (56 strofa) u Pismi od kolere godine 1836. (integralno objavljena u Starom zrcalu splitskom)). On je veoma uspjelo prikazao i simptome bolesti.

     Oči su se u glavu uvrle,

Žute pine ko da su umrle,

Mota pamet i nije na mistu,

Ni vrimena za ispovid bistru.

     Nije trava ka more pomoći,

Ni pomasti za tu bolest proći,

Ni melima ki bi obranio,

Nit je pića da bi bol smirio.

     Boli glava, vrti u žličici,

Jezik više ne besidi riči,

Prood meće i gori i doli,

Grči život od priteške boli.

     Kupi grčin prinevojno tilo,

Kosti lomi, vene rumenilo,

Vodni meso, u čas ga nestane,

Vas pocrni i udij izdane!

Međutim, moramo napomenuti da su u zabludi svi oni što tu Jakašinu pjesmu smatraju (poput Anatolija Kudrjavceva u knjizi Vječni Split, str. 173) „jedinim službenim opisom dotične pojave“.

Ne samo opis epidemije nego pojavu i tijek bolesti, dijagnostička razmišljanja, prirodu bolesti i liječenje te detaljne statističke podatke o broju oboljelih, umrlih i onih koji su ozdravili, za područje čitave Dalmacije ostavio nam je Splićanin, liječnik i arheolog, dr. Frano Lanza. On je, naime, godine 1838. objavio stručno-znanstvenu raspravu koja je glasno odjeknula u medicinskim krugovima, osobito u Engleskoj.

Zanimljivo je napomenuti da je dr. Lanza, uočivši od kolike je pomoći ubrzano zagrijavanje bolesnika, konstruirao posebnu napravu, koju je nazvao aretermo. Taj se uređaj poslije u Splitu proizvodio i mogao naručiti.

Trinaest godina poslije prve epidemije kolera je opet pohodila Dalmaciju 1849. U Split je doplovila jedrenjakom Antuna Martinovića, koji se vraćao iz Trsta. Pošto su bile prekinute pomorske veze, epidemija je zaustavljena. Prodrla je i s druge strane, s istoka. Neki Mustapići prenijeli su je iz Bosne u Lovreć. Nastojanjima splitskoga općinskog liječnika dr. Vjekoslava Nonveillera i lovrećkog župnika Anđelka Udiljaka ubrzo je zaustavljena.

Treća epidemija buknula je u ljeto 1855. Bolest je unesena u Dalmaciju iz Trsta, Ancone i Rijeke. U Zadar je stigla s glumačkom družinom iz Ancone. Zadarski liječnik dr. Petris uspio je zaustaviti širenje, ali nakon dvadesetak dana opet ju je donijela četa vojnika na povratku s otoka Paga.

U Splitu je zaraza unesena na dva mjesta: u lazaret i u vojnu bolnicu. Nosač Antun Turale rukovao je u lazaretu omotima trgovačke robe koja je stigla iz Trsta. Obolio je i umro. S njime je došao u dodir sluga ljekarnika Volpija kad je nosio lijekove u bolnicu. Zarazio je sebe i članove ljekarnikove obitelji. Od nosača se zarazio i poslužnik lazareta Muljačić, a od njega mešetar Valenta kad je došao k njemu da mu potpiše mjenicu. S Muljačićevima je prijateljevala obitelj Jerra. Umre ih petero. Iz njihova susjedstva od straha pobjegne u Makarsku udovica Banchetti. Tek što je stigla, obole ona i kći. Istodobno kad i nosač, razboljele su se i tri sluškinje financijskih službenika. Okružni kancelist Dojmi, koji je s njima bio u svakodnevnom dodiru, prenese bolest na svoju obitelj. Supruga mu pobjegne u rodni Vis, ali tek što stigne, izgubi i drugu kćer. Neka Bettinelli zarazila se opet od svog ljubavnika, financijskog stražara, koji je prisustvovao otvaranju omota pristiglih iz Trsta.

Iz vojne bolnice bolest je prenijela pralja Pinter nastanjena u četvrti sv. Klare u starom dijelu grada. Ona je nosila kući prljavu rubeninu. Dvoje djece iz susjedstva igralo se u njezinoj kući „valjajući se po prljavom rublju“. Poslije nekoliko sati bili su mrtvi. Dobra Splićanka Tramontana pomilovala je po glavi mrtvu dječicu, a vrativši se kući, oboli i umre. U nekoliko dana kolera se proširi po čitavoj četvrti.                     

(Nastavlja se)