Nepoznato rasuto blago

Svojevrstan otac hrvatske filmologije (1974. prvi je u SFRJ doktorirao filmskom temom – Pojam i struktura filmskog vremena, izišla kao knjiga 1976, Školska knjiga, Zagreb), glavni urednik Filmske enciklopedije (JLZ Miroslav Krleža, Zagreb, 1986–90) kojoj s pravom laskamo da je najbolja na svijetu, višedesetljetni profesor teorije i povijesti filma na Filozofskom fakultetu i Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu te aktivnim, ali nikad nametljivim javnim djelovanjem, populizator filmske kulture i još mnogošta drugo, Ante Peterlić (1936-2007) je kao autor najznamenitiji po važnim knjigama o teoriji i povijesti filma (Pojam i struktura...; Osnove teorije filma, Filmoteka 16, Zagreb, 1977; Povijest filma: rano i klasično razdoblje, HFS, Zagreb, 2008) te po temeljitim periodizacijama, kontekstualizacijama, stilističko-semantičkim raščlambama čimbenika filma i kinematografije, radovima što desetljećima opstoje kao uzor promišljenu pristupu sedmoj umjetnosti i pisanju o njoj.

No, uz zahtjevne (beziznimno vrlo prohodne) tekstove velika zahvata, Peterlić je bio i majstor kraće forme, gdjekad čak i kozerskoga duha, iako nikad površan i nesadržajan. O tome, primjerice, svjedoči Déjà-vu (Matica hrvatska, Zagreb, 2005), zbirka dično ispisanih kolumni naizgled slobodnoesejističkog meandriranja u kojima gotovo asocijativno traži uporišta i izvorišta mogućim postavkama i zaključcima, nerijetko lepršavo-srdačnih i pripovjedno protočnih, no kradom poučnih i pobudnih, literarno i misaono zaokruženih, gusto tkanih, bremenitih informacijama i kontekstualnim poveznicama, što ih je objavljivao u Vijencu.

Na sličan ćemo primjer naići i u razgovoru za Studentski list 1973, objavljenu u Ranim radovima. Odgovarajući na pitanje Nenada Polimca i Darka Zubčevića, Peterlić, sva je zgoda, ad hoc nabada moguće oslonce na kojima bi oslikao osobitosti autorstva Howarda Hawksa. O tome kaže i: „mene više zanima sam prosede, navođenje na razmišljanje u duhu filma kao specifičnog medija i oblika izražavanja. (...) Stalno težiš da otkriješ je li to umjetnost. To je jedan od zadataka filmologa. Ne zaboravimo, i pored toga ostaješ filmofil.“

Izd. Vedis, Zagreb, 2018.

Upravo to usmjerenje na prosede, na otkrivanje, bitne su, tiho, ali snažno nazočne značajke stila koje – potkrijepljene zavidnom erudicijom, pronicavošću i analitičko-sintetičkim sposobnostima – na zainteresirana čitatelja djeluju osobito obrazovno. Usvajamo, povezujemo, pamtimo zahvaljujući načinu predočavanja, nesvjesno prateći kako se jedno razvija iz drugoga, a ne zato što je ponuđeno mnogo korisnih činjenica i i informacija.

Po Peterlićevoj smrti objavljene su dvije knjige što sabiru njegove tekstove rasute u raznim izdanjima – Filmska čitanka (HFS, Zagreb, 2010) i Iz povijesti hrvatske filmologije i filma (Leykam, Zagreb, 2012). Rani radovi... i još ponešto (Vedis, Zagreb, 2018), najnoviji korak u tom hvalevrijednu nastojanju, tvrdoukoričeno izdanje na 431 stranici, okuplja mnoge Peterlićeve rane tekstove, one iz 1960-ih godina, a tomu pridodaje i poneke kasnije, kao i nekoliko njegovih intervjua (primjerice, s Rudolfom Arnheimom, Karelom Reiszom, Krstom Papićem), intervjue s njim, top-liste najboljih filmova...

Rane radove otvara Peterlićev prvi (publicirani) rad, tekst Američki poslijeratni film – Elia Kazan, objavljen u časopisu Prisutnosti 1957. Tijekom 1960-ih Peterlić će stasati u konstantu ovdašnje filmske publicistike. Rjeđe pišući uobičajene filmske kritike, češće esejizirajući, razmatrajući, dijagnosticirajući i usustavljujući razne pojave, činjenice i tendencije ovdašnje i svjetske kinematografije, kao i razbistrujući postupke filmskoga stvaralaštva. Prema potrebi zapisujući i neposredno potaknute članke, pa i notice – festivalske osvrte, portrete glumaca, nekrologe, komentare kakva novouvedena pravila. No ni tad rutinski-izvještajno, već iz interpretatorskoga stajališta, zalažući se za napredak i optimalna rješenja. I uobičajeno u dobrohotnu tonu, džentmenski pristojno, bez gorljivosti i nedoličnih udaraca, čak i onda kad se nečemu odlučno protivi. 

Iako Peterlić nigdje otvoreno ne iznosi „svoj program“, u tekstovima se mogu iščitati temeljne težnje njegova filmskoobrazovnog djelovanja. Zalaže se za etičnost filmske kritike, kojoj je dužnost „punom preciznošću procjenjivati vrijednost filmova“ i nastojati djelatno utjecati na kinematografiju, biti pokretačem promjena, a ne samo komentatorom. Filmska umjetnost treba počivati na zasadama humanizma, a njezin idealan domet - koji neki filmovi doista i ostvaruju – jest da „teži najvećim spoznajnim prodorima u društvenu problematiku“ i da „govori umjetničku istinu o ovom našem životu“, što će uspjeti onda kad se „misao filma uzdigne do krajnjih granica postojeće situacije“.

Rani radovi dragocjeno su izdanje koje je sabralo podosta nepoznatijih tekstova, a budući da ni sad nije prikupljeno sve, nadamo se da će u dogledno vrijeme još neki urednik, harno poput ovom zgodom Veljka Krulčića, prionuti sastavljanju još jedne ili dvije knjige preostala Peterlićeva rasutoga blaga.