Neka poetski prvijenac živi svoj svijet

Svijet zamišljen i svijet konkretan. Sva zbivanja u svijetu stoje na raspolaganju pjesnikinji, ali pjesnikinja je tu da odabere. I kad je završen čin odabiranja, kad možemo, ali i ne moramo hvatati pjesnikinju za riječ, već joj jednostavno počinjemo vjerovati. Štoviše, želimo prihvatiti njezin svijet koji nam se poetski nudi. I ne bismo smjeli podvući crtu pod ta promišljanja koja zadržavaju našu pozornost nadahnutim poetskim meditiranjem, osebujnim poetskim registrima odabrane pjesnikinje.

Đurđica je Vuković poetskim prvijencem Simetrija tišine osmislila svoj svijet u znakovitim ciklusima koji su na tragu osjećajne simbolike („svira samoća“, „strah šuma“, „ništa previše i ništa premalo“, „tiho korača za mnom“). Naslovi istaknutih ciklusa izriču ono što se zbilo, što jest realizirano i ono što će tek biti. Tako se osmišljava nazočnost osobnog bivstvovanja: „još jedno proljeće / odgrćem bijelu kapicu zabodenu u snijeg / zvonki zvon drhti na mrazovini / ljulja šumom ptičja jaja u hladnim gnijezdima / novi ptići stižu / (…) „očekujemo zajedno rastopljenu zraku sunca / namazanu na kruh života / cvijeća, trava, ptića i visibaba“ (Visibaba).

Izd. OMH u Sisku, Sisak, 2019.

U oduhovljenosti koja promiče strpljenje i suzdržanu patnju zbivaju se neka unutarnja tajnovita suglasja. U potrazi za pravim riječima poetska slika postaje imaginativno mobilna: „mama je spremala zlevanku / miris vrtoglavo ispunja sobu / legli smo na pod do peći / zagledani u njezinu flanelastu haljinu / prije proljeća ona je sadila sunce / u naša gladna usta / tako smo živjeli / od rascvjetanih pahulja / do mirisne livade u njezinu krilu“ (Rascvjetane pahulje). U stihovima mora biti nekog intuitivnog kretanja, nekih transparentnih vibracija, da bi osjetilnost stiha zašla u domenu ljudskih vrijednosti, u opčinjenost metafora, u reimaginaciju osjećajnosti: „uđi u tišinu osluhnuvši / krila leptira koja nježno srču / tamu s tvojih trepavica“ (Odlazak).

Pjesnikinja je obuzeta fenomenom gotovo opipljive samoće koja se predaje tišini. Tišina je zaklon pjesmama kojima je „najbolje u utrobi“, gdje su „skrivene i sigurne“. Objavljene, one su poput sirotana (Pjesme), izručene na milost i nemilost javnosti. Vječni konflikt sa svijetom u nama i izvan nas pjesnikinja je ponudila pozornosti čitatelje, kojemu knjiga lirike može biti putokaz ka postojanoj jedinstvenoj ravnoteži. Sintagma „simetrija tišine“ oživljava začudnu jednostavnost života usprkos dramatskim naslućivanjima. U svojim stihovima pjesnikinja izriče upravo to: himeru života koji se ne ostvaruje i onda se sve ruši „u bezdan“: „ruše se riječi, padaju u bezdan / čujem njihov pad / zapamti / neke se smrti neće obnoviti“ (Rastanak). Poezija se ova lagano čita iako je prekrivena dodirljivom sjetom i tjeskobom i nekom nepokorenom žudnjom kojoj usprkos svemu nema kraja. Negdje ona čami pritajena i čeka svoj trenutak: „stojim zamotana /podignutih ruku k nebu / čekam večer / tišinu mramornih boja / njom ću oprati umornu utrobu“ (Zrelo doba).

U knjizi lirike Simetrija tišine naći ćemo sve što nam treba da bismo pjesnikinju približili svojem poimanju književne aure. Na tom je tragu i autorica pogovora, književna kritičarka Darija Žilić. Za kraj posebno bih istaknula izvrstan sonet Zipka, koji ima svu ljepotu i zrelost lirskog izričaja: „život je vječan u zibu zipke i mljevenom žitu / vije tuče šiba i lagano zemlji prigiba / tijela umorna slična sporom hodaču“.