Na poklade

Bje pokladno jutro, još pamtim i sad,
Kroz prozore sunašce sjalo,
Na postelji kraj mene sinak mlad,
Ah bliedo djetešce malo!

Tuj sjedi uza me, sunčani sjaj
Ožario kosicu plavu,
Maličak me gladi, šapće „Aj!“ –
Na prsi mi sklonuo glavu.

Maličak vreba, da li još spim,
Za bradu me ručicom hvata,
Pa glasićem slabašnim, drktavim
Na uho mi šapuće: „Tata!“

I digoh se služit’ svagdanji kruh,
Moj sinčić u postelji sjedi,
Još mahnu mi: „s bogom!“
Na posô me gluh
Taj bliedi obrazić slijedi.

I vratih se kući – i prokleh taj dan…
Vrh čela uvehlo cvieće,
Moj sinčić vam snivao vječni san
Medj četiri voštane svieće.

Na bliedih usnicah smieška još gle!
Još ima u očicah žara!
Ja poljubih sinka – ah propalo sve!
Tek svieća me titrajuć’ vara.

Ja poljubih sinka, samrtni led
Grozotom dušu mi strese,
I budem ledom, al’ u srcu zlied
Sve paklene budila biese.

Bje pokladni dan, – uz svirala glas
Svud pjana rulja jujuče!
Ja klečah uz sinka u taj čas,
I plakah i srce mi puče.

Pa dođe pop i dignuo krst,
Zaklopiše škrinju nad sinom,
U škrinju zabiše klinac čvrst,
I srce mi probiše klinom.

Poletiše konji u brzi kas,
Već milo mi odnieše dijete,
Poletiše kola u taj čas –
Prek’ srca mi mojega lete.

Ej vrti se krabuljo veselo sad!
Po svietu piruje đavo!
A sklopljenih ruku sinak mlad
U crnoj zemljici spavo.

Na poklade krvav obli me znoj,
Da užasna bješe to gluma;
Ni u snu mi ne daj tog bože moj!
I kroz san bih sišao s uma.

Vienac, 24. veljače 1877.