MRTVI KUT

Ne bih htio ovdje gnjaviti staračkim prisjećanjima na davne dane, ali moram ipak reći da je u vrijeme kad sam ja učio voziti nastavni program autoškole izgledao posve drukčije nego sad. Ne mislim tu na praktični dio – na vožnju – jer on se nije mnogo promijenio, nego mislim na teorijski segment stvari, jer taj je bio čist nekaj drugo. Glavna razlika sastojala se u tome što su nas više učili o vozilu, dok vas danas uče isključivo o načinu njegove upotrebe. U ono vrijeme, dakle, nije nastavnicima bilo dovoljno da nam objasne položaj i namjenu pojedinih komandi, nego su nam sve predočavali podrobno, sa svim tehničkim pojedinostima. Saznali smo tako mnogo o motoru i načinu njegova rada, pa o sustavu prijenosa energije, pa o električnim instalacijama, i tako redom. Pritom smo usvojili i niz novih termina, koje smo neko vrijeme s užitkom izgovarali, kao dokaz upućenosti u automobilska pitanja. U našem su se govoru pojavili pojmovi kao fergazer, klinasti remen, bregasta osovina, bobina i tko zna što sve još. Ali među svim tim novim terminima mene je najviše impresionirao mrtvi kut.

Pretpostavljam da među mojim čitateljima ima i nevozača, pa oni neće znati o čemu je riječ, utoliko više što se i izgled automobila u međuvremenu promijenio, pa se i pojam mrtvoga kuta pojavljuje rjeđe nego prije. Kako se, međutim, pojavljuje i što je on uopće? E, tomu treba posvetiti nekoliko riječi.

Najjednostavnije rečeno, mrtvi kut je onaj prostor oko automobila – i sprijeda i straga – koji vozač nikako ne može kontrolirati, i to zato što ga ne vidi. Meni je taj pojam ispočetka zvučao zlokobno, nešto kao mrtva straža, ali sam onda shvatio da se mrtvi kut tako zove možda po analogiji sa slijepom pjegom u našem oku. Kao što svjetlo koje padne na tu pjegu ne proizvodi u oku nikakav podražaj, tako i oko auta postoje takve nekakve slijepe pjege, dakle nevidljiva mjesta. One se zovu mrtvi kutovi. Osobito su opasni oni straga.

Treba pritom znati ovo. Automobil obično ima tri retrovizora: jedan je u kabini, i služi da se njime kontrolira ono što se vidi kroz stražnje staklo, dok su druga dva vani, jedan s vozačke strane, a drugi sa suvozačke, i služe tome da onaj tko sjedi za volanom mogne vidjeti što se zbiva lijevo i desno iza njegova vozila. Valja još kazati da desni vanjski retrovizor dugo vremena nije bio obavezan, pa ga mnogi automobili nisu ni imali: bilo je to doba jednotračnih cesta, kad se s desne strane vozila nalazio samo rubnjak i bankina, pa nije bilo potrebe da vozač i to nadzire. Tek kad su došle autoceste s dvjema ili trima trakama, uveli su i taj desni vanjski retrovizor.

Ali kao da i nisu. Govorim, naime, iz perspektive onakve autoškole u kakvu sam ja išao. Ondje, doista, nisu priznavali retrovizore, a od nas učenika tražili su da se ponašamo kao da ih i nema, jer željeli su nas naučiti da vozimo i bez tih pomagala. Zato je vrijedilo pravilo: okreći se, sine. Ako si se trebao prestrojiti ulijevo, onda tvomu instruktoru nipošto nije bilo dovoljno da samo zirneš u vanjski vozački retrovizor, nego je zahtijevao da lijepo okreneš glavu i pogledaš što se zbiva na tvojoj lijevoj strani (bočno, sprijeda i straga), pa da tek onda nešto poduzmeš. E, vidite, sve je to bilo zbog mrtvog kuta.

A mrtvi kut pojavljuje se osobito onda kad situaciju promatramo u retrovizoru. Ne samo da u njemu sve što se vidi izgleda i manje i dalje nego u zbilji – pa na nekim retrovizorima to i piše – nego nema tako velika, tako ispupčena i tako savršena zrcala koje bi pokrilo baš sve što se zbiva iza nas. Uvijek ostaje neki prostor – otprilike pola metra ukoso iza našeg stražnjeg blatobrana – koji mi u retrovizoru jednostavno ne možemo vidjeti. To vrijedi i za lijevu i za desnu stranu, i u obama slučajevima treba biti podjednako oprezan. Ali, što je osobito važno, vrijedi to čak i onda kad se vozač ne pouzdaje u retrovizor, nego okrene glavu: i tada je još moguće da se ondje, u mrtvom kutu, nađe nešto ili netko tko će nam zasmetati ili komu ćemo mi zasmetati.

Mladi vozač, dakako, ispočetka na sve to odmahuje rukom (onda kad ga instruktor ne vidi), jer vjeruje da su sva ta zirkanja i osvrtanja nekakva birokratska formalnost, neki trik uz pomoć kojega nas žele natjerati da u prometu budemo oprezni i da uvijek vidimo više kojekakvih opasnosti nego što ih doista ima. Ali, kad napokon dobije dozvolu i počne samostalno voziti, novajlija ubrzo uvidi da je mrtvi kut itekako stvaran i važan, i još je mila majka ako se u to uvjeri bezbolno, bez incidenta i bez štete za sebe i za drugoga. S vremenom on shvati da je mrtvi kut doista velika opasnost i da su instruktori u autoškoli na njega toliko upozoravali zato što su bili iskusni vozači, a osim toga i ljudi u srednjim godinama koji su o životu znali mnogo više od svakog balavca koji tek savladava prve korake u upravljanju motornim vozilom, a i vlastitim životom.

S vremenom, naime, taj balavac uvidi da mrtvi kut nema bez razloga u prometu tako važnu ulogu, pa čak i da nema bez razloga ono zlokobno ime koje nosi. Mrtvi kut je, vjerujte mi, simboličan, on se može razumjeti kao alegorija našega kretanja kroz život, pri čemu je, dakako, vožnja naša vlastita biografija. Jer, mnogo se puta vozač već uvjerio: možeš ti provjeravati koliko hoćeš, ali uvijek će ti se u mrtvom kutu nekako stvoriti dostavljač pizze na mopedu ili razuzdani biciklist, i ti ćeš znati da samo sreća – a ne tvoja ili njegova vještina – odlučuje o tome kako će sve završiti. Možeš biti ne znam kako okretan, ali sigurno će ti se – dok parkiraš na mjestu gdje si već sto puta parkirao – u mrtvom kutu odjednom pojaviti ukrasni stupić kojega još jučer ondje nije bilo. I tako bi se primjeri mogli nizati u beskraj.

Ali nisu oni važni, važna je činjenica da je tako i u životu. I ondje uvijek postoji nekakav mrtvi kut, koji mi ne možemo ni vidjeti ni nadzirati, pa se zato redovito pojavi nešto čemu se nismo nadali, a to nešto onda će nas skrenuti s puta ili nam nanijeti štetu. Može to biti osoba, ali može isto tako biti i događaj, pojava, propis, kriza, bolest, bilo što, što nas odjednom zaskoči iz mrtvog kuta. Ne pomažu tu ni retrovizori, a ni parola okreći se, sine, ne pomaže zapravo ništa. Mrtvi kutovi suđeni su nam na našem kretanju kroz vrijeme, a najviše što možemo jest da budemo svjesni kako oni postoje i kako će nas prije ili poslije sustići. Tako ispada da nam instruktori u autoškoli nisu davali samo korisne naputke za našu buduću vozačku praksu, nego su nas poučavali o životu. Nisu to oni, naravno, činili ovako izravno i nespretno kako sam ja to ovdje izložio, ali sam ipak siguran da su imali na umu općenito i simbolično značenje mrtvoga kuta, čim su na njega toliko upozoravali.

Tako sam onda i ja, još prije nego što sam dobio dozvolu u ruke, shvatio da je automobil jako simbolična sprava, a upravljanje njime da je simboličan posao. Kao, uostalom, i svaki posao: sve što radimo, sve što načinimo i uspijemo završiti, ima neki svoj mrtvi kut, neku točku koju ne možemo kontrolirati i iz koje nam prijeti opasnost. Takav mrtvi kut ima i ovo što sam vam ovdje napisao. Ali ja vam ga neću otkriti. Nađite ga sami!