Nova norveška proza: TARJEI VESAAS, LEDENI DVORAC
Tarjei Vesaas (1897–1970) klasik je norveške književnosti, svojedobni kandidat za Nobelovu nagradu, jedan od najvažnijih nordijskih pisaca 20. stoljeća, kojega npr. i Karl Uve Knausgaard više puta spominje kao uzor u svojem poznatom višeknjižju Moja borba. O Vesaasovu najpoznatijem romanu Ptice pisali smo u Vijencu još 2015, a u ovome tekstu prikazat ćemo njegov roman Ledeni dvorac u odličnom prijevodu Muniba Delalića.
Prev. Munib Delalić, Fidipid, Zagreb, 2017.
Riječ je o izvrsnom, minimalističkim stilom pisanom, asketski pročišćenu tekstu koji, kao i u većini djela, Vesaas smješta u nedefinirano vrijeme i u ruralni ambijent, tekstu o prijateljstvu, koje se pokazuje i većim od toga, sveobuhvatnim. Odnos je to između dvije jedanaestogodišnje djevojčice, Siss i Unn. Djevojčica Unn nova je u selu, nedavno je došla živjeti kod tete nakon što joj je umrla majka. Unn se držala po strani, nije se uključivala u vršnjačke igre, ali se nije doimala sramežljivom, naprosto je bila suzdržana i samodostatna. Siss je navikla da bude u središtu pozornosti, bila je središnja figura svakog druženja, upravljala je svakom igrom i bila pokretačica zbivanja u razredu. A takva Unnina pozicija izazivala je u njoj znatiželju, njezina ju je ravnodušnost intrigirala pa je odlučila bolje je upoznati, razbiti opnu koju je Unn sagradila spram svijeta, a koja ju je činila posvemašnjom Sissinom suprotnošću.
Odmah pri prvom druženju djevojčice su osjetile čudnu, nadnaravnu, neobjašnjivu međusobnu povezanost i jedna drugoj potpuno obuzeše misli. Jer obje su u onoj drugoj naslućivale zrcalni odbljesak sebe, entitet koji odvojen od njihova fizičkog jastva predstavlja dio njihove osobnosti, baš poput odraza u zrcalu, koji jest ti, ali to ujedno i nije, koji postoji nasuprot tebi, ali upravo i zahvaljujući tebi, kojega bez tebe ne bi ni bilo, ujedno je i stvaran i nestvaran, postoji u nepostojanosti jer iščezava kad se udaljimo od zrcala. Upravo ta zrcalnost njih dvije najvažniji je motiv romana, kroz iskustvo zajedničkog promatranja u istom zrcalu njih se dvije nakratko poistovjećuju, postaju jedno. Pa tako, kad Unn stradava smrznuvši se u labirintu zaleđena vodopada (naslovnoga ledenog dvorca) Siss svoju osobnost zamjenjuje njezinom, postupno se iz ekstrovertirane djevojčice koja je bila centar razredne zajednice pretvara u povučenu, zatvorenu osamljenicu. Autor implicira da je njezina ekstrovertiranost bila maska kojom se branila od usamljenosti, a gubitak prijateljice s kojom je u tako kratko vrijeme stvorila tako prisan odnos izaziva izrazitu bol i posljedičnu zamjenu identiteta, svojevrsno poistovjećenje, čime mrtvu prijateljicu na neki način održava na životu.
Autor vrlo vješto narativ oplemenjuje zagonetnošću, minimalističkim diskursom bliskim bajkama stvara atmosferu nedefinirane pritajene prijetnje, kojoj je uzrok u Unninoj traumi koju je u razgovoru sa Siss nagovijestila, ali ne i izrekla niti razjasnila. I upravo ta slutnja nečega skrivenog i nedorečenog roman čini kompleksnijim obogativši ga elementom detekcije. Unatoč minimalističkom izričaju Tarjei Vesaas roman premrežava mnoštvom simbola i metafora, pri čemu se najčešće služi pojavama iz prirode kao signalima iščitavanja i tumačenja dječjih iskustava. Pa su npr. dubine ispod površine zaleđena jezera simboli nepreglednosti i nepredvidljivosti onoga što je sve pred djetetom, još neproživljeno i nespoznato, a labirint ledenog dvorca / zaleđenog jezera metafora su zavijutaka čovjekova uma, putovanja u sebe i kroz sebe.
Vratimo li se važnom motivu Unnine proživljene traume, koja ostaje tek u nagovještaju, treba reći da je u druženju sa Siss ona naumila, ali ne i usudila se, nešto više o tome otkriti (osim da se boji da „zbog toga neće moći dospjeti na nebo“), jer nije smogla hrabrosti da prijateljici kaže o čemu se radi. Čitatelja autor navodi da se usredotoči u nakani iznalaženja odgovora. Detekcija postaje višestruka: uz onu simboličku, kod koje iščitavamo metaforiku i skrivena značenja pojedinih motiva, Tarjei Vesaas potiče nas i na činjeničnu, događajnu detekciju, uz to što je tu i motiv potrage za nestalom Unnom, za kojom tragaju svi žitelji sela. To dinamizira radnju, čini roman sadržajnijim i bogatijim, ali se taj motiv pokazuje i kohezivnim faktorom u smislu bliskije povezanosti suseljana. A Unnina nerazjašnjena trauma tu djevojčicu tjera onkraj granica života, dok Sissina trauma gubitka prijateljice nju identitetno rastvara mijenjajući joj osobnost, sve do svojevrsna uskrsnuća pokojne prijateljice unutar nje same. A zaleđeni vodopad / ledeni dvorac u koji Unn ulazi i čijim odajama luta, koji je zarobljava podižući zbog hladnoće nove zidove oko nje, simbol je traumatičnog iskustva iz čijeg kaveza djevojčica nije kadra pobjeći.
Najveća kvaliteta jest autorova vještina da autentičnu stvarnost obavije čudesnošću, bajkovitošću i tajanstvenošću, što je preduvjet za alegorijsku nadgradnju priče i poticaj za čitateljev interes da otkrije skrivena i prenesena značenja. Ali roman funkcionira i bez čitalačkog truda u tom smjeru, kao sjajno napisan narativ o prijateljstvu, usamljenosti i otuđenosti. Također Ledeni dvorac uvjerljiv je prikaz dječjega doživljaja svijeta i stvarnosti, nadograđen nesvakidašnje lijepim, poetičnim prikazima prirode koja u toj krasoti skriva i neslućene opasnosti i prijetnje.
678 - 27. veljače 2020. | Arhiva
Klikni za povratak