Maturalni rad kao memento

Nekoć smo takav rad zvali maturalna radnja (kao i doktorska radnja i sl.), no i sad se valjda zove tako, ako se uopće još i piše. Maturirala sam 1963. godine, to je zaista bilo davno, pa i moj takav završni rad datira iz toga vremena. Matura je značila kraj srednjoškolskoga školovanja, polagala se i kao ispit zrelosti (lat. maturus, zreo, dorastao; maturitas, zrelost), premda nisam bila uvjerena u svoju tadašnju zrelost, a o zrelosti današnjih maturanata neću se izjašnjavati.

S jednog od susreta u Hrvatskom glazbenom zavodu / Snimio IVAN PAVIĆ

No ne žalim ni za prošlim vremenom ni za sobom u prošlom vremenu. Matura, općenito gimnazija, prohujala mi je kroz glavu na nedavnom sprovodu maestra Vladimira Kranjčevića. Njega sam (slučajno?) spomenula i u jednom svojem tekstu (Vijenac, godište XXV, br. 606, od 25. svibnja 2017) koji nije govorio o glazbi nego o pozdravima. Uz profesora, spomenula sam i jednu od svojih bivših razrednica, prof. Danicu Koporc, koja je onomad u IV. zagrebačkoj gimnaziji (danas je u toj zgradi muzej Mimara) predavala biologiju. Pozdrav zdravo u ono se vrijeme preporučivao u školi i djeci za pozdravljanje starijih, no u našoj kući to je bio samo odzdrav starijih meni (nakon mojega ljubim ruke njima). U spomenutom Vijencu pisala sam: „Kako da profesorici Danici Koporc, pravoj dami, ili maestru Vladimiru Kranjčeviću, tada mlađahnom gimnazijskom profesoru, ispalim taj drugarski zdravo kao da smo, što bi rekla moja omama, skupa koze pasli?!“ Ipak sam odabrala građanski dobar dan i na njemu zauvijek i ostala.

Prije nekoliko dana bila sam na posljednjem ispraćaju profesora Kranjčevića, umrloga u 84. godini, a kad je meni bio profesor, bio je tek na početku svojega radnog vijeka, pa nije točna informacija koju sam u vezi s Kranjčevićem pročitala u novinama kako su njegovi bivši učenici danas već 72-godišnjaci. Ima (nas) i starijih.

A upravo spominjanje ovo dvoje dragih profesora povezano je i s mojom davnom maturom. Tada su se u drugom razredu učenici opredjeljivali za društveni ili prirodni smjer, što je značilo i drukčiji izbor predmeta. Razumljivo, u društveni smjer odletjeli su mahom oni koji su kuburili s matematikom, pa su je se na taj način htjeli riješiti. Barem su je izbjegli na maturi, a nisu se njome gnjavili ni 6 sati tjedno kao prirodnjaci. Ja sam odavno znala da će moj izbor fakulteta biti filozofija, pa ipak sam (nakon jednoga jedinog dana provedenog u društvenom razredu) preletjela u onaj prirodni, matematici (a osobito fizici) usprkos. Bilo je u tom razredu još nekih silnica koje su me privlačile, pa sam uporno svladavala i predmete koji mi baš nisu išli, samo da budem u tom razredu. Drago mi je što sam tako postupila (i jedina iz razreda doista otišla na filozofiju, ali s više znanja iz matematike, a osobito nacrtne geometrije, o kojoj ne bih bila ni čula da nisam napravila taj salto).

Za maturu trebalo je napisati i jedan koliko-toliko samostalan rad, pa je bilo logično da u prirodnom razredu odaberem i neku temu iz prirodnih znanosti. Mislila sam da će to biti biologija, znajući da s profesoricom Koporc neće biti problema (s njom ionako nitko nije imao problema). Odlučila sam se za mikrobe. Nabavila sam literaturu, neke debele knjižurine, no svaki put kad bih iz njih počela nešto čitati, doslovno bi mi glava pala na stol. Sve sam više počela cijeniti svoje roditelje (majku liječnicu i oca veterinara), koji su se s tim predmetom morali baktati znatno dublje nego što sam ja samo površinski po njemu grebla, no vrijeme je prolazilo, a ja sam tapkala na mjestu. Onda sam smislila (sebi kao pomoć) da pokušam skupiti znanje za svoju radnju na popularnim predavanjima za građanstvo koja su se održavala u podrumu na jednoj tribini u Ulici Franje Račkoga. Dolazila sam marljivo i po kiši i po suncu, no i ondje bih uredno zaspala pridržavajući glavu da mi ne klone na prsa, pa moje druženje s mikrobima ni u pučkom sveučilištu nije urodilo nikakvim plodom: na papiru nije bilo još ništa.

No na tome je i ostalo. Na papiru nisam u biologiji ostavila nikakav trag. A rok za predaju toga pismenog rada već se bio opasno približio, pa sam morala brzo naći drugi izlaz. I našla sam ga. Prijavila sam temu kod prof. Kranjčevića i napisala radnju za tjedan dana. Sjećam se da sam radila vrlo poletno, ništa mi nije bilo teško, a obrađivala sam (teško da se ta kompilacija mogla zvati „obradbom“) Bee­thovenove simfonije. Ispisala sam glavne teme svih stavaka, više puta preslušala cijeli Beethovenov opus, što me obilježilo zauvijek. Sjetila sam se i profesora i gimnazijskih dana dok sam u velikoj dvorani zagrebačkoga Krematorija slušala početak drugoga stavka VII. Bee­thovenove simfonije, zahvalna što me upravo prof. Kranjčević spasio kad sam napustila mikrobe, a drugu temu nisam imala. Naravno da sam na probama školskoga zbora pjevala vrlo predano i ozbiljno, jer ih je kao predavač glazbenog odgoja vodio upravo on, a surađivao je oko priredaba i s mojom tetom Danom kao profesoricom hrvatskoga (recitacije). Bio je to moj znak zahvalnosti što mi je upravo on omogućio onaj sretni bijeg iz nečega što mi nikako nije išlo u nešto u čemu sam se snalazila kao riba u vodi.

Dugo smo se još susretali kao dobri znanci, stanovao je blizu moje bake na uglu Zvonimirove i Nodilove te smo se često u kazalište vozili istim tramvajem, no godine i IV. kat učiniše svoje, morao je promijeniti adresu. Jednom smo i surađivali na projektu o 100. obljetnici rođenja Marijane Radev, kad su izašla dva nosača zvuka. Prijateljski smo se pozdravljali još od galerijaških dana u HNK-u, a potom i na koncertima i kad je bio izvođač i kad smo oboje bili u publici. Povezivala nas je glazba, a te su spone neraskidive. Dok u meni živo srce bije (ovo je iz Zrinskog).