Matica hrvatska u Rijeci mora opstati

Zasigurno je široj javnosti poznata činjenica da je, jedina dama među hrvatskim metropolama, grad Rijeka Europska prijestolnica kulture 2020. Otvaranje EPK-a, koje je u doslovnom i prenesenom značenju bilo „spektakularno“, nikoga nije ostavilo bez promišljanja, osjećaja i procjena. Rijeka, uz svoj Ogranak Matice hrvatske, koji kontinuirano djeluje dugi niz godina, dobiva identitetske obrise koji su, možemo to reći, ocrtani dvojicom matičara, predsjednika Ogranka i dugogodišnjeg ravnatelja Državnog arhiva u Rijeci Gorana Crnkovića te urednika Dometa Mladena Urema. Osim što su zauzeti matičari, oni su i kolege u Državnom arhivu u Rijeci.

Često se dogodi da nečemu što traje čitav život teško odredimo početak, točan datum, već je to poput procesa koji s vremenom postaje dio nas. Tako je to s Maticom, svjedoči Crnković: „Iako sam sedamdesetih godina bio još gimnazijalac, osjećam se pripadnikom proljećarske generacije, jer sam prateći onodobna zbivanja i koliko je dječaku bilo moguće sudjelujući u njima, prihvatio usmjerenja koja su me vodila i nosila ostatak života. Matici hrvatskoj približio me otac koji je tih godina bio tajnik Ogranka u Rijeci, a zbog sudjelovanja u nacionalnom pokretu izgubio je 1972. službu fakultetskoga nastavnika te više od desetljeća nije mogao objavljivati.“ Biva to tako, uvijek nas u plemenito uključe plemeniti, odgajano u obitelji, raste u dječaku, stasa u čovjeku. Urem kaže: „S Maticom hrvatskom živim od kada sam se rodio, naime moj otac profesor Kazimir Urem (1927–2009) bio je član Matice još od srednjoškolskih dana, kasnih četrdesetih godina 20. stoljeća, kao đak sušačke i zagrebačke gimnazije, potom, nakon završetka studija književnosti na FF u Zagrebu, priključio se riječkom ogranku Matice hrvatske, gdje je obavljao važne dužnosti; od tajnika ogranka, urednika Riječke revije, osnivača drugih ogranaka (MH u Puli...), bio je urednik biblioteke matičinih izdanja. Ja sam se u Maticu hrvatsku učlanio u Rijeci 1989. odmah po obnovi djelovanja, nakon duge zabrane koja je trajala od 1972. Od obnove djelovanja stalni sam suradnik na brojnim projektima koje pokreće Ogranak.“

Predsjednik OMH u Rijeci Goran Crnković

Urednik Dometa Mladen Urem

Profesor Goran Crnković, povjesničar i nakladnik, sin je povjesničara Nikole Crnkovića. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je povijest i arheologiju. Stručne radove objavljuje od kasnih 1970-ih, a rezultate arhivskih i znanstvenih istraživanja od 1985. Objavio je šezdesetak radova u znanstvenim i stručnim časopisima i zbornicima te u posebnim izdanjima. Uglavnom istražuje noviju povijest kvarnerskoga kraja, a napose istarsku Liburniju u 19. i početkom 20. stoljeća. Sudjelovao je na tridesetak znanstvenih i stručnih skupova diljem domovine i u inozemstvu.

Urednik, publicist, književni ­kritičar Mladen Urem, diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Rijeci i radiologiju na Medicinskom fakultetu. Osnivač je i glavni urednik časopisa za književnost Rival (1988–2000), osnivač i glavni urednik časopisa Sušačka revija (1993–1995). U brojnim inozemnim časopisima za književnost, poglavito američkim objavio prijevode djela Janka Polića Kamova, Miroslava Krleže, Ive Andrića. Od 2001. zaposlen u Državnom arhivu u Rijeci kao voditelj Odjela arhivske knjižnice, i nakladništva.

Rijeka u svojoj Matici i Matica u svojoj Rijeci uzajamno tinjaju, gore i plove u luci različitosti. Vatra upaljena u slami, bukne i ne ostavlja ugarak, dok ona upaljena na dobru ogrjevu tinja, gori, opet tinja, ali se ne gasi. „Valja reći da se u Ogranku, nakon razdoblja poleta devedesetih godina prošlog stoljeća, u to vrijeme sve više osjećao zamor, stagnacija rada i pomanjkanje značajnijih projekata. To je ponajprije bio posljedak sve slabijeg dotoka sredstava i općenito sve manjeg javnog interesa za rad Matice“, svjedoči Crnković. „Valjalo je prihvatiti borbu za opstanak, u kojoj je najvažnije bilo održati izlaženje časopisa Dometi, kao široj kulturnoj javnosti najzorniji dokaz da Ogranak živi i djeluje. Uspjeli smo povećati učestalost izlaženja, ali ne i stalnost i redovitost prihoda. Tako smo i dalje u stalnoj neizvjesnosti koliko još možemo izdržati, iako smo svjesni da te dvojbe ne bi smjelo biti. Jer su Ogranak MH i njegova, navlastito izdavačka djelatnost, potrebni gradu Rijeci i njegovoj okolici, gdje izdavaštvo u kulturi gasne, a kulturna politika vođena iz Grada Rijeke desetljećima zanemaruje baštinsku i nacionalnu kulturu.“

Matičina rekroatizacija Rijeke

Razgovarajući o prethodnicima koji su afirmirali rad Matice i Ogranak, Urem napominje ulogu pokojnoga Darka Dekovića: „Darko Deković bio je predan radu na afirmaciji Matice hrvatske. Mislim da je bio svjestan poslanja Matice kao pouzdana uporišta nacionalnog identiteta i samosvojnosti hrvatskog naroda. Također, bio je čovjek koji je stradao pod represijom komunističkog režima i želio je nadoknaditi ono što nije uspio za vrijeme zabrane javnog djelovanja.“ Prikazujući rad Ogranka Matice u Rijeci valja napomenuti da je Ogranak počeo djelovati 1954. (kao pododbor) u gradu u kojemu desetljećima nije bilo niti je moglo biti nikakvih hrvatskih ustanova. U to je vrijeme imao potporu političkih struktura Grada jer je grad trebalo rekroatizirati. U njegovu su radu sudjelovali Viktor Car Emin, Drago Gervais, Vinko Antić i drugi uglednici, ali i politički podobnici koji su uspijevali ostvarivati vrijedne kulturne pothvate. Ponovno je Ogranak imao važno poslanje potkraj šezdesetih, kada je u njemu djelovao Zvane Črnja, pokretač i urednik spomenutog časopisa Dometi. Ukratko, bilo je to zlatno vrijeme Ogranka, kada je njegovo djelovanje postalo zapaženo i prepoznato diljem hrvatskoga nacionalnog prostora.

Ogranak danas, uz uobičajenu organizacijsku djelatnost (izdavaštvo, izložbe, promocije), nastoji prirediti i manifestacije širega, nacionalnog značaja. Crnković podsjeća na organizaciju znanstvenog skupa 400 godina kapucina na tlu Hrvatske (Rijeka, 2010), stručno-znanstveni skup Nikola Crnković, povjesnik i istraživač pučke baštine (2018), međunarodne konferencije Kultura, baština i zavičaj (Rijeka, 2017) te Tragom starije hrvatske pisane riječi (Rijeka, 2018). Potonje dvije organizirane su u suradnji Ogranka s Udrugom studenata kroatistike Idiom s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

Četvrt stoljeća marginalizacije

Glede aktualne godine kulture Ogranak nije uključen u službeni program EPK. Predsjednik Crnković govori kako je bilo predloženo nekoliko projekata, između ostalog Riječka glagoljička hrestomatija, izbor riječkih glagoljskih tekstova, ali je za to izdanje obećana simbolična potpora. Nadalje, Ogranak će tijekom godine prirediti, u suradnji s arhivima u Grazu i Rijeci, izložbu skica našeg znamenitog kartografa rodom iz Dubašnice Ivana Klobučarića. „Najveća zbirka njegovih crteža pohranjena je u Zemaljskom arhivu u Grazu i do sada nije bila izlagana u Hrvatskoj. Od izdavačkih projekata predviđamo objavu zbornika o kapucinima, u suizdavaštvu s Hrvatskom kapucinskom provincijom te zbornika o N. Crnkoviću, također u suizdavaštvu. To je naime, jedina mogućnost da prikupljeni prilozi budu objavljeni.“ Prof. Urem tvrdi da je Matica u Rijeci marginalizirana dva i pol desetljeća. „Grad Rijeka ne financira časopis, što je rezultiralo neredovitim izlaženjem, koje nam pak onemogućava da konkuriramo za sredstva Ministarstva kulture. Teško je nadoknaditi propušteno kada za nakladništvo grad u kojem djelujemo općenito nema sluha. Kao da im je nepoznato da časopisi čine temelje kulture, uostalom kao i nakladništvo.“

Mladež riječke Matice

Uza sve rečeno pitanje usmjerenja rada u Ogranku Matice hrvatske u Rijeci u budućnosti ostaje otvoreno. Prepuštanjem financiranja isključivo s lokalne razine određena je i sudbina i usmjerenost rada ogranaka, ne samo u Rijeci. Ali u Rijeci je to posebno kobno jer u strukturama koje financiraju kulturu desetljećima nema želje za jače iskorake u nacionalnoj kulturi. Teško je u takvim okolnostima održavati redovitost izlaženja, dostatne književne i intelektualne kriterije, uvrštavati u časopis općenacionalne i hrvatske teme. Rezultat takvih okolnosti može biti i upadanje u idejnu izolaciju i lokalizam.

Poput većine ogranaka, u članstvu prevladavaju stariji, iskusniji matičari. Svakako, hrabri aktivnost i prisutnost, doduše nevelikog broja, mlađih članova. Mahom su to studenti ili nedavno diplomirani studenti Filozofskog fakulteta u Rijeci. Okupljaju se te nastoje aktivno sudjelovati u radu Ogranka. Uz nekoliko organiziranih pozvanih predavanja istaknutih predstavnika hrvatske akademske zajednice, mladež OMH u Rijeci sudjelovala je u organizaciji prije spomenutih međunarodnih konferencija. Nadamo se da će nastaviti aktivno djelovanje te primjerom potaknuti mlade intelektualce na zauzetije promicanje hrvatske identitetske i kulturne baštine.

Zaključujući portret matičara, razgovarajući o Rijeci kao gradu kojemu je Matica mnogo dala, ali, zahvaljujući dičnim svojim sinovima, i Rijeka dala Matici, Crnković zaključuje: „Rijeka je u vrijeme najvećega gospodarskog rasta, zadnjih desetljeća 19. i u prvom desetljeću 20. stoljeća, doživljavala i demografski rast, mehanički priljev stanovništva koje starosjedilačko, većinsko hrvatsko stanovništvo nije moglo asimilirati. Hrvatsko se stanovništvo kao kompaktna zajednica očuvalo jedino na Sušaku, a u Rijeci je, navlastito nakon D’Annunziove okupacije, gotovo potpuno iščeznulo. Nova demografska transfuzija dogodila se nakon Drugoga svjetskog rata. Tada je MH u Rijeci, kako smo spomenuli, mogla pozitivno djelovati, na afirmaciji hrvatske baštine, a u službi nove države. No tijekom šezdesetih godina, s razvojem gospodarstva u Rijeci je sve više doseljenika iz svih krajeva bivše države, i nacionalna baština više nije tako poželjna roba. A tako je ostalo do danas. Tek treba znanstveno istražiti i povijest demografskog razvoja u Rijeci i okolnosti koje su utjecale na mjesnu demografsku politiku, primjerice nacionalnu strukturu zaposlenih, pitanje dodjele stanarskog prava i dr. Sve to, ovako ovlaš rečeno, daje jasan odgovor na pitanje zašto, uza sve ostalo, Matica u Rijeci mora opstati i koje je njezino poslanje.“