AUTORSKI PROJEKT Anice Tomić
i Jelene Kovačić prema romanu Ivane Bodrožić, Hotel Zagorje, GDK Gavella, premijera
14. veljače
Gradsko dramsko kazalište Gavella 14. veljače pred oduševljenom zagrebačkom publikom praizvelo je izvrsnu predstavu! Rijetko kada premijerna publika bez fige u džepu prihvati praizvedbu nekoga dramskog komada kao što je prihvatila dramu Hotel Zagorje, nastalu prema istoimenom romanu Ivane Bodrožić, u režiji Anice Tomić, čiji sadržaj itekako rastvara hrvatsku licemjernu stvarnost. Iznenađenje je tim veće jer je u današnjoj Hrvatskoj – koja tavori u kloaki poratnih frustracija i povijesnih antagonizama dvadesetoga stoljeća – gotovo nemoguće uspostaviti objektivnu sliku životne stvarnosti i umjetničkih postignuća. Pogotovo kada je riječ o posljedicama Domovinskoga rata, koje često ideološki polariziraju hrvatsku povijest, politiku, kulturu i hrvatstvo. Čak i stradanje.
Istinski kazališni doživljaj kreira osam briljantnih glumica / Snimio JASENKO RASOL
Trebala su proći desetljeća da se u hrvatskoj dramskoj književnosti porode i u hrvatskom kazalištu javnosti pokažu drame koje jednako tretiraju krivnju agresora i hrvatsku žrtvu u Domovinskom ratu. Uglavnom se zagovaralo, preferiralo i protežiralo – medijski, ideologijski, politički i teatarski – da pobjednici ne mogu biti žrtve, da njihove žrtve nisu dramski uvjerljive, da njihovo stradanje nije teatarski zanimljivo. A onda su tu mantru, taj perfidno smišljen i provođen stereotip demaskirali ratni zapisi od Srba zarobljena i mučena dječaka Marijana Gubine, koje je Ana Prolić dramatizirala i pretočila u dramu 260 dana, koju je 2014. praizvelo osječko Hrvatsko narodno kazalište u režiji Dražena Ferenčine, sadašnjeg ravnatelja Gradskog dramskog kazališta Gavella, koje je praizvelo dramu Hotel Zagorje, u dramatizaciji redateljice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić.
Te dvije predstave stasale na ratnom autobiografskom pismu – prva nastala na ratnom martiriju Marijana Gubine, a druga na prognaničkom iskustvu i adolescentskoj dobi Ivane Bodrožić – svojom dramskošću pokazale su da nam dramska književnost nije do kraja postala žrtva tendencioznih dramskih uradaka ili pak loših import-uzora, koji su daleko od autohtonosti i autentičnosti, koje su dramski uvjerljivije od onoga što nam se servira kao trend, tema i univerzalni problem.
Malo se kada u hrvatskim kazalištima od završetka Domovinskog rata mogla vidjeti predstava koja izvedbom odveć ne opterećuje teatarskim politikantstvom, esejiziranjem i cinizmom zasićenu kazališnu publiku. U posljednjih dvadesetak godina bilo je takvih četiri, pet predstava, kojima pripada i Hotel Zagorje – dostojna divljenja. Ne samo zato što pred hrvatskom letargičnom publikom, željnom istinskog kazališta, u poželjan kreativni kostim oblači konceptualni, nekreativni kadaver takozvanog inovativnog modernog teatara nego i stoga jer oživljava i (re)afirmira zatomljene ratne frustracije koje ubadaju bolna mjesta poratnih sjećanja i hipokriziju hrvatskoga društva, koje još prema žrtvama svojim licemjerjem, najčešće antihrvatskim i jugonostalgičarskim, prelazi granicu pristojnosti.
Sjećanje, odrastanje i iskustvo desetogodišnje djevojčice Ivane sadržaj je romana i predstave. U ljeto 1991, na početku velikosrpske agresije na Vukovar i Hrvatsku, Ivana s majkom i bratom odlazi na more dok se „stanje ne smiri“. Ali, kako je rat eskalirao, njih se troje s „ljetovanja“ ne vraćaju u Vukovar, ocu branitelju, nego kao prognanici završe u Kumrovcu, u nekadašnjem jugopartijskom hotelu Zagorje, u sobi od desetak kvadrata, u kakvima su smještene i ostale prognaničke obitelji.
Prognana iz grada i zavičaja, bez oca ostala u Vukovaru, kojega obitelj svakodnevno čeka, a on ne dolazi niti će ikada doći – obitelj nikada neće saznati je li poginuo ili je ubijen i gdje su mu zemni ostaci jer je vođen kao nestao – Ivana željna normalnog života, kakav su imali vršnjaci daleko od poprišta rata, s brižnom majkom i mlađim bratom, bakom i tetom Slavicom, s vršnjakinjama i vršnjacima prognaničkih obitelji, prolazi obiteljska, tinejdžerska i životna iskušenja.
Bez očeva oslonca i zaštite, obiteljski i identitetski rastočena, osjetljiva, sirotinjskog ekonomskog stanja, među ljudima koji su prvotnu gostoljubivost zamijenili netrpeljivošću, Ivana se suočava s problemima koji su je natjerali na prijevremenu zrelost. Sve to još su opteretili škola i đački dom u Zagrebu, koji su daleko i od barem nekakva obiteljskog života u Kumrovcu.
No predstava Hotel Zagorje nadilazi opisani sadržaj romana. Njezina je dramska struktura zgusnuta. Usredotočena je na sudbine likova; na dječju borbu za bezbrižnost i životni optimizam odraslih, na njihove unutarnje i dokumentarne sadržaje, a ne, kao kod preferiranih autora hrvatskih ratnih drama, na ideološke i svjetonazorske podjele – na poruke koje tendencioznošću zasmetaju brže nego što ih se i akceptira. Teatarskim sadržajem i dokumentarnim fotografijama devastiranoga, nekoć reprezentativna hotela, predstava Hotel Zagorje nadilazi površnost, spektakl i trendovski manirizam, kakvi se u hrvatskom kazalištu prakticiraju, favoriziraju i cijene.
Od početka pa do kraja, kada dramski sadržaj potkrijepe i fotografije Ivanine bezbrižne prijeratne obitelji, predstava sustavno rastvara dramu žrtava Domovinskog rata, što je godinama iz raznoraznih, najčešće politikantskih razloga, bilo nepoželjno. U toj predstavi šikanirani su napokon došli do riječi, progovorili su istinu koju je trebalo govoriti, a nije govorena jer su falsifikatori činjenica bili glasniji.
Uvažavajući postulate aristotelovske drame, ali i empatiju prema žrtvama, Kovačićeva i Tomićeva romanesknu su strukturu transponirale u impresivnu dramsku fresku, oponašajući model arhetipskoga teatra, koji se i ovaj put pokazuje kao nepogrešiv sluga i vjerni pratilac Čovjeka kroz vrtloge, kušnje i stranputice naše sve beskrupuloznije civilizacije, zaboravljene i lažne povijesti, kulture koja je sve više politika i zaglupljujući konzumerizam.
Plesni i ritualni fragmenti iskonskog teatra, elementi grčkog zbora, ali i suvremena teatarska dostignuća režije i dramatizacije, osobito šokantni obrati, izvrsno su ukomponirani u predstavu. U to se vizualno i ritmički uklapaju odlična scenografija i videoprojekcije Igora Vasiljeva, koreografija Lade Petrovski Ternovšek, kostimi Marite Ćopo i svjetlo Zdravka Stolnika. A sveukupno kreativno upotpunjuju pametno zamišljeni i realizirani prelasci iz „svojevrsnog stand-upa u ironični reality-show i natrag, pretapanje dokumentarnosti i fikcije, temporalno poigravanje kroz dijalog početka 90-ih i sadašnjosti izvedbe“, kako u kazališnoj afiši piše Dubravko Mihanović, dramaturg GDK Gavella.
Dramatičnost i dinamiku predstava doseže kada se odličnom videodestrukcijom prostora hotela naglasi Ivanino pijanstvo, nakon čega u sadašnjosti s televizijskim voditeljem razgovara o sebi i ocu – kada na kraju razgovora voditelju kaže kako se nada da otac nije mučen, nego ubijen među prvima. Osobito kada pred publikom u zamišljenom grobu rukama sumanuto prekapa zemlju tražeći očeve kosti i pred publiku iz šaka prospe suhu zemlju. Tim činom dramatična, vizualna alegorija predstave nije samo vrhunac njezina pročišćenja nego i katarza za sve čiji zemni ostaci nisu nađeni.
Predstava nudi nepatvoren, istinski kazališni doživljaj, koji se ne ustručava strasti i pravih emocija, što i suvremeni teatar čini iskonskim, a kreira ga osam briljantnih glumica: fantastična Dijana Vidušin i jednako nezaboravne Ksenija Pajić, Perica Martinović, Bojana Gregorić Vejzović, Lana Meniga, Ivana Bolanča, Antonija Stanišić Šperanda, Tena Nemet Brankov i glumac Đorđe Kukuljica, koji je časno odglumio funkciju.
Njihovo glumačko zajedništvo ispunjeno vjerom u smisao glume umjetnički su protagonisti i antagonisti izvrsne dramske freske, njezin agon i agens. Svaka od njih nesebično nudi uvjerljiv i precizno realiziran karakter, njegovu životnost prožetu nijansama. U svakom trenutku žive dramske sudbine likova. Rastvorili su sebe, uronili u glumačke ponore, zatomili taštine dočaravši čudesnu moć glumačkog otjelotvorenja i čarobnu ljepotu glumačke iskrenosti.
Da nije bilo dara glumica, talenta redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić, da nije bilo njihova osjećaja za istinu, ma iz kojeg razloga potaknuta bila i ma kako tumačena, vjerojatno bi Hotel Zagorje bila još jedna kazališna predstava-projekt, koja bi pogodila u Ništa. No, zahvaljujući njima GDK Gavella dobilo je izvrsnu predstavu! Ne samo zbog sveukupno dosegnuta umjetničkog rezultata nego i zbog korektnog tretiranja teme i posljedica rata. Riječ je o odavno čekanoj predstavi lišenoj manire i dosjetki koje sputavaju ili kamufliraju kreativnost.
Za razliku od većine hrvatskih predstava-projekata, Hotel Zagorje poželjna je angažirana predstava. Nije lišena političkih poruka i emocija, svjetonazorskih i inih angažmana, poetičkih, dramaturških i redateljskih postupaka, religijskih anomalija, čak i pedofilije. U njoj svega toga ima. Ali ga ima koliko treba, koliko ne smeta. Nije agresivno nego decentno, točno i sarkastično. Poput skalpela precizno zarezuje gdje je tkivo društva najbolesnije.
678 - 27. veljače 2020. | Arhiva
Klikni za povratak