Istina žrtava agresije došla do riječi

Gradsko dramsko kazalište Gavella 14. veljače pred oduševljenom zagrebačkom publikom praizvelo je izvrsnu predstavu! Rijetko kada premijerna publika bez fige u džepu prihvati praizvedbu nekoga dramskog komada kao što je prihvatila dramu Hotel Zagorje, nastalu prema istoimenom romanu Ivane Bodrožić, u režiji Anice Tomić, čiji sadržaj itekako rastvara hrvatsku licemjernu stvarnost. Iznenađenje je tim veće jer je u današnjoj Hrvatskoj – koja tavori u kloaki poratnih frustracija i povijesnih antagonizama dvadesetoga stoljeća – gotovo nemoguće uspostaviti objektivnu sliku životne stvarnosti i umjetničkih postignuća. Pogotovo kada je riječ o posljedicama Domovinskoga rata, koje često ideološki polariziraju hrvatsku povijest, politiku, kulturu i hrvatstvo. Čak i stradanje.

Istinski kazališni doživljaj kreira osam briljantnih glumica / Snimio JASENKO RASOL

Trebala su proći desetljeća da se u hrvatskoj dramskoj književnosti porode i u hrvatskom kazalištu javnosti pokažu drame koje jednako tretiraju krivnju agresora i hrvatsku žrtvu u Domovinskom ratu. Uglavnom se zagovaralo, preferiralo i protežiralo – medijski, ideologijski, politički i teatarski – da pobjednici ne mogu biti žrtve, da njihove žrtve nisu dramski uvjerljive, da njihovo stradanje nije teatarski zanimljivo. A onda su tu mantru, taj perfidno smišljen i provođen stereotip demaskirali ratni zapisi od Srba zarobljena i mučena dječaka Marijana Gubine, koje je Ana Prolić dramatizirala i pretočila u dramu 260 dana, koju je 2014. praizvelo osječko Hrvatsko narodno kazalište u režiji Dražena Ferenčine, sadašnjeg ravnatelja Gradskog dramskog kazališta Gavella, koje je praizvelo dramu Hotel Zagorje, u dramatizaciji redateljice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić.

Te dvije predstave stasale na ratnom autobiografskom pismu – prva nastala na ratnom martiriju Marijana Gubine, a druga na prognaničkom iskustvu i adolescentskoj dobi Ivane Bodrožić – svojom dramskošću pokazale su da nam dramska književnost nije do kraja postala žrtva tendencioznih dramskih uradaka ili pak loših import-uzora, koji su daleko od autohtonosti i autentičnosti, koje su dramski uvjerljivije od onoga što nam se servira kao trend, tema i univerzalni problem.

Malo se kada u hrvatskim kazalištima od završetka Domovinskog rata mogla vidjeti predstava koja izvedbom odveć ne opterećuje teatarskim politikantstvom, esejiziranjem i cinizmom zasićenu kazališnu publiku. U posljednjih dvadesetak godina bilo je takvih četiri, pet predstava, kojima pripada i Hotel Zagorje – dostojna divljenja. Ne samo zato što pred hrvatskom letargičnom publikom, željnom istinskog kazališta, u poželjan kreativni kostim oblači konceptualni, nekreativni kadaver takozvanog inovativnog modernog teatara nego i stoga jer oživljava i (re)afirmira zatomljene ratne frustracije koje ubadaju bolna mjesta poratnih sjećanja i hipokriziju hrvatskoga društva, koje još prema žrtvama svojim licemjerjem, najčešće antihrvatskim i jugonostalgičarskim, prelazi granicu pristojnosti.

Sjećanja desetogodišnje djevojčice

Sjećanje, odrastanje i iskustvo desetogodišnje djevojčice Ivane sadržaj je romana i predstave. U ljeto 1991, na početku velikosrpske agresije na Vukovar i Hrvatsku, Ivana s majkom i bratom odlazi na more dok se „stanje ne smiri“. Ali, kako je rat eskalirao, njih se troje s „ljetovanja“ ne vraćaju u Vukovar, ocu branitelju, nego kao prognanici završe u Kumrovcu, u nekadašnjem jugopartijskom hotelu Zagorje, u sobi od desetak kvadrata, u kakvima su smještene i ostale prognaničke obitelji.

Prognana iz grada i zavičaja, bez oca ostala u Vukovaru, kojega obitelj svakodnevno čeka, a on ne dolazi niti će ikada doći – obitelj nikada neće saznati je li poginuo ili je ubijen i gdje su mu zemni ostaci jer je vođen kao nestao – Ivana željna normalnog života, kakav su imali vršnjaci daleko od poprišta rata, s brižnom majkom i mlađim bratom, bakom i tetom Slavicom, s vršnjakinjama i vršnjacima prognaničkih obitelji, prolazi obiteljska, tinejdžerska i životna iskušenja.

Bez očeva oslonca i zaštite, obiteljski i identitetski rastočena, osjetljiva, sirotinjskog ekonomskog stanja, među ljudima koji su prvotnu gostoljubivost zamijenili netrpeljivošću, Ivana se suočava s problemima koji su je natjerali na prijevremenu zrelost. Sve to još su opteretili škola i đački dom u Zagrebu, koji su daleko i od barem nekakva obiteljskog života u Kumrovcu.

No predstava Hotel Zagorje nadilazi opisani sadržaj romana. Njezina je dramska struktura zgusnuta. Usredotočena je na sudbine likova; na dječju borbu za bezbrižnost i životni optimizam odraslih, na njihove unutarnje i dokumentarne sadržaje, a ne, kao kod preferiranih autora hrvatskih ratnih drama, na ideološke i svjetonazorske podjele – na poruke koje tendencioznošću zasmetaju brže nego što ih se i akceptira. Teatarskim sadržajem i dokumentarnim fotografijama devastiranoga, nekoć reprezentativna hotela, predstava Hotel Zagorje nadilazi površnost, spektakl i trendovski manirizam, kakvi se u hrvatskom kazalištu prakticiraju, favoriziraju i cijene.

Od početka pa do kraja, kada dramski sadržaj potkrijepe i fotografije Ivanine bezbrižne prijeratne obitelji, predstava sustavno rastvara dramu žrtava Domovinskog rata, što je godinama iz raznoraznih, najčešće politikantskih razloga, bilo nepoželjno. U toj predstavi šikanirani su napokon došli do riječi, progovorili su istinu koju je trebalo govoriti, a nije govorena jer su falsifikatori činjenica bili glasniji.

Umijeće dramatizacije i režije

Uvažavajući postulate aristotelovske drame, ali i empatiju prema žrtvama, Kovačićeva i Tomićeva romanesknu su strukturu transponirale u impresivnu dramsku fresku, oponašajući model arhetipskoga teatra, koji se i ovaj put pokazuje kao nepogrešiv sluga i vjerni pratilac Čovjeka kroz vrtloge, kušnje i stranputice naše sve beskrupuloznije civilizacije, zaboravljene i lažne povijesti, kulture koja je sve više politika i zaglupljujući konzumerizam.

Plesni i ritualni fragmenti iskonskog teatra, elementi grčkog zbora, ali i suvremena teatarska dostignuća režije i dramatizacije, osobito šokantni obrati, izvrsno su ukomponirani u predstavu. U to se vizualno i ritmički uklapaju odlična scenografija i videoprojekcije Igora Vasiljeva, koreografija Lade Petrovski Ternovšek, kostimi Marite Ćopo i svjetlo Zdravka Stolnika. A sveukupno kreativno upotpunjuju pametno zamišljeni i realizirani prelasci iz „svojevrsnog stand-upa u ironični reality-show i natrag, pretapanje dokumentarnosti i fikcije, temporalno poigravanje kroz dijalog početka 90-ih i sadašnjosti izvedbe“, kako u kazališnoj afiši piše Dubravko Mihanović, dramaturg GDK Gavella.

Dramatičnost i dinamiku predstava doseže kada se odličnom videodestrukcijom prostora hotela naglasi Ivanino pijanstvo, nakon čega u sadašnjosti s televizijskim voditeljem razgovara o sebi i ocu – kada na kraju razgovora voditelju kaže kako se nada da otac nije mučen, nego ubijen među prvima. Osobito kada pred publikom u zamišljenom grobu rukama sumanuto prekapa zemlju tražeći očeve kosti i pred publiku iz šaka prospe suhu zemlju. Tim činom dramatična, vizualna alegorija predstave nije samo vrhunac njezina pročišćenja nego i katarza za sve čiji zemni ostaci nisu nađeni.

Predstava nudi nepatvoren, istinski kazališni doživljaj, koji se ne ustručava strasti i pravih emocija, što i suvremeni teatar čini iskonskim, a kreira ga osam briljantnih glumica: fantastična Dijana Vidušin i jednako nezaboravne Ksenija Pajić, Perica Martinović, Bojana Gregorić Vejzović, Lana Meniga, Ivana Bolanča, Antonija Stanišić Šperanda, Tena Nemet Brankov i glumac Đorđe Kukuljica, koji je časno odglumio funkciju.

Njihovo glumačko zajedništvo ispunjeno vjerom u smisao glume umjetnički su protagonisti i antagonisti izvrsne dramske freske, njezin agon i agens. Svaka od njih nesebično nudi uvjerljiv i precizno realiziran karakter, njegovu životnost prožetu nijansama. U svakom trenutku žive dramske sudbine likova. Rastvorili su sebe, uronili u glumačke ponore, zatomili taštine dočaravši čudesnu moć glumačkog otjelotvorenja i čarobnu ljepotu glumačke iskrenosti.

Da nije bilo dara glumica, talenta redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić, da nije bilo njihova osjećaja za istinu, ma iz kojeg razloga potaknuta bila i ma kako tumačena, vjerojatno bi Hotel Zagorje bila još jedna kazališna predstava-projekt, koja bi pogodila u Ništa. No, zahvaljujući njima GDK Gavella dobilo je izvrsnu predstavu! Ne samo zbog sveukupno dosegnuta umjetničkog rezultata nego i zbog korektnog tretiranja teme i posljedica rata. Riječ je o odavno čekanoj predstavi lišenoj manire i dosjetki koje sputavaju ili kamufliraju kreativnost.

Za razliku od većine hrvatskih predstava-projekata, Hotel Zagorje poželjna je angažirana predstava. Nije lišena političkih poruka i emocija, svjetonazorskih i inih angažmana, poetičkih, dramaturških i redateljskih postupaka, religijskih anomalija, čak i pedofilije. U njoj svega toga ima. Ali ga ima koliko treba, koliko ne smeta. Nije agresivno nego decentno, točno i sarkastično. Poput skalpela precizno zarezuje gdje je tkivo društva najbolesnije.