Istina je da sam lagao

Nemirnica, novi vrstan roman Mihaele Gašpar, ni tematski ni stilski ni formalno ne iskače bitno iz konteksta fikcionalnog svijeta što ga je autorica stvorila u četiri romana i jednoj zbirci priča objavljenima u prethodnih desetak godina. Kritika je već u njezinim ranim knjigama uočila da ne pokazuje osobito zanimanje za aktualnu društvenu, socijalnu i političku problematiku, a ni povijesne i tzv. velike teme; u njezinu je literarnom fokusu jedna društvena mikrostruktura – obitelj, unutar koje istražuje patologiju odnosa i sudbine pojedinaca, osobito žena.

Pri tome spisateljica ne posvećuje posebnu pozornost vremenskoj, mjesnoj ili socijalnoj motivaciji postupaka svojih likova, smatrajući vjerojatno da su takvi detalji manje važni jer zbivanja koja opisuje jednako pogađaju ljude bez obzira na podneblje i vrijeme. Riječ je dakle o općeljudskim problemima, a autorica njihovu univerzalnost ističe na različite načine. U romanu Nemirnica čini to čak i na formalnoj razini pa se u naslovima poglavljā redovito pojavljuje imenica svijet ili sintagma čitav svijet (Čitav se svijet uparuje; Utjeha je ukras svijeta; Čitav svijet otkucava …).

Izd. Disput, Zagreb, 2019.

O čemu se pripovijeda u Nemirnici? Kad bi to čitatelj pokušao odgonetnuti iz naslova – koji bi, po definiciji, trebao pružiti prvu, maksimalno sažetu informaciju o sadržaju teksta romana (uz ostale funkcije koje naslov ima) – našao bi se u zbunjujućoj poziciji: osjeća da je naslov vrlo privlačan, a zapravo ne pogađa stvar, nego odvodi na krivu stranu. Od pomoći bit će mu ipak jedna druga „jaka pozicija teksta“, moto Nemirnice; posrijedi je kratki ulomak iz Chateaubriandova Genija kršćanstva koji govori o ljudskoj savjesti, a čitatelju je to signal koji jasno nagovještava smisao romana koji slijedi: „Svaki čovjek usred srca ima sud u kojem najprije sudi samome sebi (…). Ah, savjesti! Jesi li samo utvara imaginacije, ili si strah od ljudske kazne?“

Urar Josip Majdak, 67-godišnjak i odnedavni udovac, glavni junak i ujedno pripovjedač romana, doznaje u bolnici da mu srce otkazuje i da u takvu stanju može poživjeti „najviše godinu dana uz velike komplikacije“. Potrebna je transplantacija, ali Majdaku je jasno da je smrtno bolestan i on tu spoznaju prihvaća relativno mirno. Raščišćava stan od stvari i robe, prihvaća nevoljko neke znakove kćerine pažnje, ali prema njoj ne osjeća više nikakvu bliskost. Njegovi odlasci u bolnicu postaju sve češći, a ostanci i druženje s teškim bolesnicima u depresivnoj atmosferi sve duži. To je sadašnje vrijeme romana, koje obuhvaća vjerojatno onu godinu života što ju je liječnik predvidio pacijentu Majdaku; ali urar je tada već sasvim pasivan, sve udaljeniji i odvojeniji od stvarnosti, a sve predaniji sjećanjima, prošlom vremenu. Iz tih pak bljeskova prisjećanja fragmentarno i skokovito naviru pojedini ključni događaji iz raznih razdoblja njegova života pa se pred čitateljem polako oblikuje priča o cijelom jednom ljudskom vijeku i o tome kakav je taj vijek bio.

A kakav je doista bio – koliko su protagonistovi postupci u moralnom pogledu bili dobri ili loši – doznat će se iz njegovih prisjećanja i komentara, koji su ovdje lišeni uobičajenih utega svakodnevice. Josip Majdak, naime, svoju skoru izvjesnu smrt dočekuje sasvim sam: žena s kojom je bio u braku četrdeset godina umrla je od raka, od kćeri se sasvim otuđio, prave prijatelje nikad nije ni imao. To su činjenice koje ga oslobađaju i podsvjesne potrebe da životni račun svodi s figom u džepu eda bi slika o njemu i obitelji drugima ispala ljepša. Osim toga autorica je inteligentno izbjegla zamku da pripovjedača navede na „povjeravanje“ ili „ispovijedanje“ svoga života nekom liku s imenom i prezimenom, odabravši uvjerljiviju narativnu strategiju obraćanja apstraktnom, „neznanom čitatelju“.

Lanac događaja i postupaka što ih opisuje Majdak, a koji se proteže od njegova najranijeg djetinjstva pa sve do ženine smrti, pokazuje kako se iza slike mirnog, urednog, obiteljski skrbna čovjeka krije mala, sitna duša, samoživi sebičnjak koji želi sačuvati svoj mir i komociju, a baš ništa ne bi žrtvovao da pomogne drugomu u nevolji. U djetinjstvu prešućivao je majci kako mu svećenik zlostavlja starijeg brata; još kao šegrt bio je kadar otrovati voljenog psa da bi s djevojkom mogao otići na more; varao je ženu u vrijeme dok im kći još nije bila pošla u školu; dok su još živjeli vrlo oskudno, on bi potajno dio zarade trošio da se sam počasti u restoranu; prevario je čovjeka koji mu je donio vrijedan sat na popravak, a poslije njegove smrti i od njegove je žene naplatio neprimjerenu naknadu; svome vrijednom šegrtu kojem je majka bila teško bolesna nije htio posuditi novac za njezino liječenje; sramio se svoje majke i odbacio je, ostavio samu na selu; vlastitu je ženu počeo mrziti s prvim naznakama teške bolesti…

Mnogo je toga lošega čega se Majdak prisjetio, i mnogo je toga preko čega je lako prešao iako svjestan da je to loše. Kod njega ti postupci suprotni usvojenim normama nisu, čini se, izazvali osjećaj krivnje ili kajanja. Pred kraj, čekajući smrt, shvatio je da u temelju njegova života stoji laž: „Istina je da sam lagao o mnogim stvarima. Čovjek najgnusnije laže samom sebi. I onda kad je otrovan vlastitim lažima, kad mu je utroba nabijena olovom od laži i kad s one strane kapaka nije tama, nego laž, ne može živjeti bez laži; ona mu je poput vode i zraka.“

Nemirnica je roman s ugrađenim pitanjem: Hrče li to savjest?