I poslije Putina Putin

Vladimir Putin istaknuo je da Rusija treba postati „predsjednička republika“ i kako republikanizam povijesno ne pripada ruskoj političkoj kulturi i tradiciji. Mnogi su promatrači zaključili da njegova najava referenduma o ustavnim promjenama kojima bi se dio vlasti predsjednika transferirao na parlament i premijera zapravo skriva političko-institucionalni manevar koji bi mu mogao omogućiti ostanak na vlasti nakon isteka postojećeg i posljednjeg predsjedničkog mandata. Najava promjene ustava kako bi Državna duma, donji dom parlamenta, dobila više ovlasti, ne znači uvod u parlamentarizam zapadnoeuropskog modela, jer će se paralelno ojačati uloga šefa Državnog vijeća, izvanustavnog tijela koje je dosad savjetovalo predsjednika.

Nakon pada Berlinskog zida i posebno nakon Putinova stupanja na vlast, nastaju mnogobrojne analize i interpretacije o političkoj prirodi jedinstvenog tipa putinocentričke demokracije. Ne postoje precizne tipološke kategorije za opis režima koji kombinira liberalne i reformističke, konzervativne i progresističke tendencije. Ali ako se osvrnemo na razdoblje od njegova povratka u Kremlj 2012. nakon „razdoblja dvoglavlja“ s Medvedevom, Putinova vladavina postupno skreće od liberalnijeg modela prema većem autoritarizmu, personalizaciji vlasti i centralizaciji. Od recentne pak zajedničke ostavke ruske Vlade neki govore o novoj koncentraciji moći, koja bi trasirala put doživotnoj autokraciji.

Kako bi se bolje razumio fenomen putinizma kao specifičnog modela vladavine, korisno se referirati na radove Karla A. Wittfogela o „istočnom despotizmu“. Model „hidrauličkih društava“ čine veliki radovi sustava navodnjavanja i kontrole vode (stupovi država i carstva, poput Kine, Egipta, Mezopotamije). Staljinov SSSR bio je dio nastavka takva oblika „azijske proizvodnje“ kroz velike infrastrukturne radove iskapanja kanala i poveznica između glavnih rijeka (npr. Don i Volga). Kontrola velikih prostora pretpostavljala je jačanje birokratske i državne centralizacije. I zato je Wittfogel proširio kategoriju orijentalnog despotizma na Sovjetski Savez, kao rusku deklinaciju tzv. totalne moći. Nakon kaotičnog razdoblja Jeljcinove vladavine Putinova obnova postsovjetskoga državnog aparata popraćena je i velikim institucionalnim i političkim reformama, obilježenim jačanjem državnog intervencionizma u ekonomiji i politikom velikih infrastrukturnih radova.
Ona je sastavni dio povijesnoga kontinuiteta dvaju valova velikih staljinističkih projekata iz 1930. i modernizacije Moskve koju je Hruščov želio 1960-ih. Putinova je politika pokrenula treći val obnovom Sankt Peterburga, izgradnjom dvanaest stadiona, dvadesetak zračnih luka i stotine kilometara autocesta.

Inkubator novih vladinih ideja

Ne zaboravljajući velike infrastrukturne realizacije za pripremu Sočija, domaćina Zimskih olimpijskih igara 2014, administracija Putinova režima (koji je i sam bio član Ruskog geografskog društva) bila je svjesna krhkosti infrastrukture i nedostatka kohezije ruskog teritorija, što se pogoršalo nakon raspada SSSR-a, te će započeti dubinsko restrukturiranje svih infrastrukturnih mreža. Drugi zajednički element s modelom orijentalnog despotizma jest koncentracija, čak i personalizacija, političke moći, koja se temelji na kontroli javnog mnijenja.

Strukturalni je strah svojstven sovjetskom totalitarnom sustavu, ali Putinova Rusija ne oslanja se isključivo na sveprisutni politički i policijski represivni aparat, već mora ipak računati na postmodernu mekanu i difuznu moć, koja se temelji na pasivnom ili aktivnom pristanku većinskog javnog mnijenja, na svojevrsnom „ruskom načinu života“, dovoljno integrativnom i privlačnom, a ne isključivo na represivnoj tvrdoj moći.

I upravo u tom kontekstu treba sagledavati najnovije odluke i zajedničku ostavku ruske vlade. Doista, svjestan snažnog socijalnog nezadovoljstva koje vlada u Rusiji već nekoliko godina i relativnog pada njegove popularnosti, Vladimir Putin odlučuje obnoviti svoj imidž kako bi razvio novi diskurs usmjeren na socijalne i demografske prioritete ruskih regija (i to od 2018), zatim na inovacije i gospodarski razvoj Rusije. Svjestan pada popularnosti predsjednika Medvedeva, Putin namjerava „pomladiti“ i ojačati vladu sponzorirajući novu patriotsku generaciju tehnokratskih kadrova, s meritokratskim profilom, neovisnim ako je moguće od oligarhijskih mreža i klanova, kako bi ih pretvorio u generacijsku „rezervu“, inkubator novih vladinih elita, novih visokih rukovoditelja države. Oni bi trebali osigurati održivost, ne sama predsjednika Putina, već i putinizma kao sustava vladanja nakon 2024, što bi trebalo utjeloviti novu figuru tzv. ruske „Duge države“. Neki je opisuju kao korporacijski sustav „državnog kapitalizma“ – postmodernu prilagodbu istočnoga despotizma globalnom dobu.

Unatoč želji da „vrati svoj status moći u svijetu koji je postao multipolaran“ i njegovu geopolitičkom repozicioniranju na međunarodnoj sceni (Bliski istok, Sirija itd.), Rusija i dalje ostaje asimetrična sila koja iskorištava, s jedne strane, civilni i vojni arsenal sovjetskog razdoblja, ali trpi, s druge strane, zbog smanjene konvencionalne snage i nedostatka modernizacije. Održivost moći bit će učinkovita samo ako se dugoročno riješe određeni problemi: pitanje okoliša i energetskog otpada, pojava društveno-prostorne segregacije i disproporcionirano bogatstvo novih bogataša, zabrinjavajući demografski pad, kao i geopolitičko pitanje ruskoga paternalističkog odnosa s bliskim strancem u odnosima s bivšim sovjetskim republikama.

Stoga poneki analitičari smatraju da bi takvim nagomilanim neriješenim problemima Rusija mogla olako postati relativna sila. Oscilirajući između jednog oblika izravne vertikalne demokracije (tzv. direktna linija s narodom) i potrebe da se dugoročno konsolidira povijesna uloga Rusije kao autoritarnog carstva, Putinova Rusija ostaje izložena centrifugalnim procesima koji su svojstveni bilo kojoj neoimperijalnoj i multinacionalnoj tvorevini: rizik od prekomjernog teritorijalnog širenja (tzv. overstretching Paula Kennedyja) i procesi nacionalne emancipacije drugih neruskih naroda od moskovskog tutorstva.

Suvremena definicija poziva se na Montesquieuovo poimanje („jedna vlast, bez zakona i bez vladavine“), pripada u zapadno-centralističku kategoriju prosvjetiteljstva. Također treba imati na umu da je Wittfogel na SAD gledao kao na hidraulično društvo (sa svojim brojnim radovima o riječnom razvoju plovidbe) na isti način kao i Sovjetski Savez. No ipak smatra da Sjedinjene Države nisu despotski model vladavine, dok su u stvarnosti od sama početka bile imperijalna dvooceanska sila i konstantno težile prema svjetskoj hegemoniji i geopolitičkoj ekspanziji, od 19. stoljeća do danas, pa se s pravom može opisati njihov izvozni političko-ekonomski model tržišne demokracije kao demokratski despotizam.

Vladislav Surkov, zamjenik načelnika ruske predsjedničke administracije (1999–2011) razvio je koncept suverene demokracije kako bi opisao putinizam, neliberalnu demokraciju koja ne podliježe stranim utjecajima i gdje izbori ne izražavaju protivljenje sukobljenih interesa, već jedinstvo naroda i moći. Sjećamo se da je Putin rekao da zapadna demokracija počiva na iluziji izbora. Ako je demokratski izbor samo privid, mnogo je zdravije odbiti ga u korist povijesne uloge koju je Rusija oduvijek preuzela: ulogu autoritarnog carstva. Prema njegovim riječima, nije pitanje nametanja autoritarnog modela odozgo, već je to odraz slobodnog izbora ruskog društva.

Surkovljeva vizija suverene demokracije ne podudara se s multinacionalnom i multivjerskom strukturom Ruske Federacije i nije u skladu sa Schmittovom analizom o održivoj demokraciji prema kojoj je preduvjet za bilo koji oblik stvarne i funkcionalne demokracije prisutnost homogenog stanovništva.

Povijest raspada istočnih despocija, Otomanskog Carstva i Sovjetskog Saveza, pokazala je da su se te multinacionalne imperije također temeljile na iluziji vječne sile i da je većina trebala dugoročno ustupiti mjesto unutarnjem rastvaranju i fragmentaciji.

Prema Danielu Vernetu, usprkos razdoblju „zapadnjačkog “ smjera ruske vanjske politike, čini se da Rusija oklijeva s izborom između četiri mogućnosti: kineski model, snažni reformizam, borba protiv terorizma ili „dvostruko zapadnjaštvo“, što bi jamčilo njezinu trajnu integraciju u glavni tok međunarodnih odnosa.

Ruski kompleks opsjednutosti

Međutim, aneksija Krima i sukob s Ukrajinom ubrzali su mutaciju prema sustavu u kojem veliki ruski nacionalizam i protuzapadna orijentacija jačaju poznati ruski „kompleks opsjednutosti“, taj osjećaj vječnog opkoljavanja i prijetnji iz susjedstva.

Kao reakcija na ekonomsku, moralnu i političku krizu demokratskog Zapada, model neliberalne demokracije s autoritativnim tendencijama širi se ne samo u Europi, poput orbanizma u Mađarskoj, već i u neeuropskim zemljama, u Kini, Turskoj, od Irana do Sjeverne Koreje, a poneki analitičari govore o pojavi novog vala prosvijećenog neodespotizma. Naime, Xi Jinpingova Kina, Putinova Rusija ili Erdoğanova Turska, kao svojevrsne „mimetičke demokracije“ u očima većine njihovih sugrađana jedino su učinkovito rješenje za suzbijanje korumpiranoga demokratskog sustava i jamac za stabilno i sigurno društvo. Druga je karakteristika takvih režima da su prosvijetljeni neodespoti nešto i naučili iz teorije modernizacije Maxa Webera, prema kojoj porast životnog standarda stanovništva mora odgovarati povećanju razine temeljnih sloboda i prava.

Takvi režimi u tom smjeru moraju računati na potporu javnog mnijenja i prisiljeni su ponuditi građanima izračunatu, ali kontroliranu dozu slobode izražavanja i socijalne pravde. Ipak, model prosvijećenog apsolutizma koji nastaje u Europi u 18. stoljeću razlikuje se od modela orijentalnih despocija azijatskog tipa zbog bitnih razlika u političkoj kulturi i vjerskom kolektivnom oblikovanju. Neki ruski analitičari ističu da se povijest ponavlja u slučaju Putinove smjene Medvedeva, koja podsjeća na povijesnu epizodu cara Ivana IV. Groznog u 16. stoljeću, koji je abdicirao u korist tatarskoga princa Simeona. Unatoč tome što je taj car bio dobro prihvaćen, ipak je stvarna snaga ostala u rukama Ivana Groznog. Nekoliko godina poslije Ivan Grozni odlučio je vratiti se na prijestolje, a Simeon je bio primoran vratiti mu vlast.