Glazba iz retrovizora

Pocket Palma
– Pocket Palma

U često citiranoj knjizi Retromania britanski kritičar Simon Reynolds iznosi tezu, sadržanu već u podnaslovu (Ovisnost pop-kulture o vlastitoj prošlosti) da je suvremena glazba posljednjih desetak i više godina zapela u glibu vlastite zakrčene arhive. Sveopća nostalgija priječi je u nastojanju da se otrgne prošlosti i iskorači u budućnost, pa se oko nje, tvrdi kritičar, neprekidno stvaraju samo novi retrovalovi, pothranjujući njezinu samodovoljnost i kreativnu tromost.

Aquarius Records, 2019; 2020.

U tom retro-nostalgičarskom kolažu osamdesete imaju povlaštenu ulogu. To umjetnički prezreno, ali mnogima omiljeno razdoblje – razdoblje plastičnog popa, artificijelne sintetike, jezivih frizura, ledene produkcije i emotivne distanciranosti – hrvatskim pop-izvođačima uvijek je bilo posebno važno. Uz već profilirane Nipplepeople, synth-pop-duo Pocket Palma vjerojatno je najživopisniji primjer moderne retro-šik-optike. Zašto bi 25-godišnjaci bili nostalgični, i to prema vremenu koje nisu ni proživjeli? Teško je reći. Iako Anja Papa i Luka Vidović još nisu bili ni rođeni u eri dominacije Eurythmicsa i tandema Denis & Denis, čini se da to ne umanjuje uvjerljivost njihove eskapističke ekskurzije.

Anja i Luka početnu afirmaciju stekli su pod imenom Side Project, no Pocket Palma obećava mnogo više. Ne toliko zbog same glazbe, koja u skladu s provjerenom formulom preslikava estetiku izvornih obrazaca žanra, koliko zbog cjelovitog audiovizualnog paketa i jednostavne činjenice da su pjesme otpjevane na hrvatskom, a ne (kao prije) na engleskom. Naravno, sve to istaknutim adutima kao što su Godišnji ili Subota nakon Valentinova osigurava dodatnu komunikativnost. U svjetlu 25. rođendana agilna diskografska kuća Aquarius Records njihov je debitantski album objavila u sva tri fizička formata – na CD-u, vinilu i (hipsteri, pozor!) kazeti. Svaki od njih sadrži jedan ili više bonusa koji se ne mogu pronaći na preostala dva, pa će biti zanimljivo pratiti krivulju potražnje. Bez obzira na ishod, jedno je sigurno: Pocket Palma svima želi sretnu novu tisuću-devetsto-osamdeset-četvrtu.

Maja Posavec & Ivan Kapec – Večer s Cohenom

Netko je napisao da snaga Cohenova opusa izvire iz „elokvencije mudraca i emotivnosti rock-kantautorskog i šansonjerskog trubadura“. Dodamo li tomu akademsku naobrazbu u srazu s iskustvom ulice, lako je razumjeti permanentnu fascinaciju ostavštinom neprežaljenoga Kanađanina. Njegov magnetizam zahvaća duboko i (u žanrovskom i generacijskom smislu) široko – cijenili su ga svi, od tankoćutnih kantautora i jazz-pjevačica do bučnih underground rockera. Kurt Cobain spominje ga u Nirvaninoj pjesmi Pennyroyal Tea, a Dylan je isticao ono što mnogi zaboravljaju: Cohen je bio i majstor melodije, a ne samo stiha.

Aquarius Records, 2019.

Ne bez razloga, cijene ga i Maja Posavec i Ivan Kapec, koji su svoj odavno uhodani i posjećeni koncertni projekt Večer s Cohenom odlučili pretočiti u studijski album. Naravno, izbor skladbi individualan je – na primjer, drugi Cohenov album Songs from a Room posve je zaobiđen, ali to ne spominjemo kao propust nego zanimljivost. Tako smo umjesto Bird on the Wire – Cohenove vjerojatno ključne skladbe uopće – dobili rafinirane interpretacije klasika iz srednje i kasnije faze, poput If It Be Your Will, Tower of Song, Dance Me To The End of Love ili pak jednako blistave Alexandra Leaving.

Izvedbe ostavljaju dojam spontanosti čemu doprinose asketska aranžmanska rješenja, Majin topao, sugestivan i artikuliran vokal te Ivanova bariton-gitara koja istovremeno zvuči evokativno i diskretno. Tandem je u obrade unio i „autorsku“ komponentu, ali elastičnost u pristupu ne bi smio biti opravdanje za mjestimice sporno baratanje engleskim – samo u Sisters of Mercy Posavec pogrešno izgovara razmjerno jednostavne riječi kao što su bind, stem, sweeten i tear (u značenju glagola „pokidati“, a ne imenice „suza“) pa se manje dobronamjerni Cohenov poklonik može zapitati razumije li uvijek pjevačica sadržaj stihova. No zanemarimo li sitnice, duo je zaokružio dostojnu posvetu pjesmama koje i danas imaju sposobnost da (kako kaže Jennifer Warnes, autorica starog tribute albuma Famous Blue Raincoat) slušatelju „kliještima rastvore srce“.

Time – Time

Za razliku od uvijek podatna synth popa, progresivni rock nikada nije proživljavao ozbiljniju renesansu iz dva povezana razloga: zato što je nakon početnog uzleta (ranih 1970-ih) došao na zao glas kao „pretenciozan“ i „pompozan“, a i zbog toga što je riječ o kompleksnoj i instrumentalistički zahtjevnoj formi koju tehnički nije lako provesti u život. No s današnje vremenske distance, kad su supkulturne bitke utihnule, lakše se sagledavaju njegovi stvarni dometi ne samo globalno nego i na domaćem terenu.

Croatia Records, 2019;
LP reizdanje

Predvođena Dadom Topićem, a sastavljena od prvorazrednih instrumentalista (gitarist Vedran Božić, orguljaš Tihomir Pop Asanović, flautist/pijanist Lambert Živković, basist Mario Mavrin i bubnjar Ratko Divjak) grupa Time nikada nije bila čisti prog, ali nije bila ni daleko. O tome svjedoči briljantan debi Time, koji je izvorno predstavljen 1972, ali je sada napokon dobio reizdanje u raskošnoj vinilnoj formi, s bogatom opremom, popratnom knjižicom, tekstovima skladbi i dosad neobjavljenim fotografijama. I, najvažnije, LP zvuči izvrsno: njihova progresivna estetika uključivala je elemente sanjive psihodelije, čvrstoću bluesa i rocka, razigranost jazza, agilnost funka i (zahvaljujući artikuliranu Topićevu vokalu) okus soula.

Pjesma No. 3 nesumnjivo pripada najimpresivnijim baladama u povijesti domaćeg rocka, ali vizija grupe Time perfektno je obuhvaćena ambiciozno strukturiranom temom Za koji život treba da se rodim. Dramatične izmjene u tempu i ugođaju, improvizacijski instinkt, poetska senzibilnost i hipersenzibilna vokalna izvedba kulminirale su u deset epskih minuta kojih intenzitet grupa više nikada nije uspjela dosegnuti. Grupa Time bila je skup jakih osobnosti, osuđenih na samo jedan, kratkotrajan, ali blistav trenutak. On se dogodio na prvijencu, nakon kojega se postava počela osipati, modificirati i mijenjati – a time (na solidnim pločama Time II i Život u čizmama s visokom petom) postupno gubiti fokus. Album Time jedan je od onih koji s lakoćom razbijaju često pothranjivani i zlonamjerno konstruirani mit o tome da je domaća glazbena scena prije novovalne eksplozije bila mlaka i lišena pravoga sadržaja.