Frekvencija života

Malo je hrvatskih umjetnika uz koje se veže toliko kontroverzi kao uz lik i djelo Vladimira Dodiga Trokuta. Od prve javne pojave na domaćoj sceni potkraj šezdesetih do odlaska 2018, taj je osebujni i svestrani čovjek izazivao senzacije kako unutar umjetničke zajednice, tako još i više u publike. Uz njega su se vezivali i pozitivni i negativni predznaci, što je rezultat njegove umjetničke politike, kojoj je bio vjeran cijeloga života.

Neosporno je sam Trokut implicirao te reakcije, od običnog izlaska na ulicu i načina na koji je odjeven do djelovanja kroz pomaknute konceptualne činove i umjetničke prakse. Njegova promišljanja umjetnosti redovito su koketirala s prefiksom anti ili ne, najčešće teoretizirajući fenomene materijalnog i nematerijalnog svijeta.

Iz postava izložbe u
Galeriji Matice hrvatske / Snimio MIRKO CVJETKO

Trokut je imao prste u mnogim oblicima umjetničkog izražavanja. Nazivali su ga boemom, šamanom, galeristom, kolekcionarom, performerom, donatorom, osnivačem likovnih frakcija... Sam se deklarirao kao povjesnik, teoretičar, muzeolog, antropolog, ali ono što ga najviše obilježava u društvenoj i umjetničkoj zajednici jest da je tvorac prvog svjetskog antimuzeja, institucije nekonvencionalnog muzejskog koncepta, antimuzeja kao projekta koji je od prvotnog oblika generirao niz sličnih tvorbi (black it-art, black out-art, black no-art, otvoreni muzej, totalni muzej, muzej za svaki dan...).

Biljni i životinjski svijet

Tim je zanimljivija izložba njegovih radova u Galeriji Matice hrvatske O cvijeću i krilatim stvorenjima s crtežima i slikama iz kojih je jasno da je Vladimir Dodig Trokut, izuzev konceptualnih činjenja, djelovao i kao umjetnik tradicionalnog izričaja. Tridesetak izloženih radova pokazuje da su na autora utjecali mnogi svjetski pravci 20. stoljeća, od Maljeviča i Kleea do domaćih autora geometrijskog i apstraktnog slikarstva. Pod krinkom biljnog i životinjskog svijeta, u ovom slučaju, iznova je naglašena njegova relacija spram svijeta uvjetovana svojevrsnom dijalektikom, odnosom rođenja i smrti kao dvjema izvorišnim točkama između kojih je golem prostor za preobrazbu. Likovni mu rukopis najviše uvažava crtež. Negdje je krajnje reduciran, ali se ne libi ni svojevrsne mreže i kaosa na zasićenim cjelinama, tako da ga promatrač može vidjeti u opetovanom dijametralno suprotnu likovnom ozračju: od slikarstva punog ozračja i prorijeđena traga olovke do gužve u mrlji koja tvori autorsku gangliju.

Ni pisana riječ nije mu promaknula kao mjesto umjetničkog boravišta. S dozom kafkijanske manire ukazivao je na proces iskonskog antagonizma, na sebe kao borca u zdušnom zagovaranju umjetnosti i njezina mjestu u političkim sferama, rušenjima i otporu neslobodnim sistemima, kako prošlih režima bivših povijesti, tako i kritičkog poimanja današnjih neistina, vrlo često teško prihvatljivih i na granici apsurda (nerijetko je vrlo otvoreno govorio o svom anarhizmu).

Čovijek i cvjet iz 1999/2015. s antipismenim Trokutovim naslovom i Bonsai nije umjetnost nego zločin, 2012.

Košnicu svijeta u kojem se čovjek ograničava na razini biološke zadanosti i misaonog produkta izvedena iz sustava društveno političke datosti, Trokut je vidio kao sferu mnogo uzvišenijega.

Neki radovi na izložbi u Galeriji Matice hrvatske upućuju na to neprikrivenim simbolizmom: prije svega tu je leptir raširenih krila koji implicira biće transformacije, na putu do slobode. Na jednom od svojih autoportreta, na mjestu gdje bi trebala biti naslikana glava, izrezana je trokutasta rupa, mladi mjesec kao učestali simbol na nekoliko različitih platna doima se kao simbol početka nekog novog dana ili ispraćaja noći... Sve to oslikava mijene kako Trokutovih nutrina tako i njegov poticaj na svakodnevnu potrebu pojedinca za realizacijom vlastitosti. Nekako se kroz sve to iščitava Trokutova poruka u beskonačnoj borbi za apsolutnu slobodu, ne samo umjetnosti kojoj je ona imanentna, nego i kao nagon svakog od nas da osnaži nužnost vlastitog postojanja. S jedne strane ništa neočekivano za čovjeka koji se na sve moguće načine borio protiv nesvakidašnjeg, običnog, bespredmetnog i bezimenog, a s druge strane neobično da na izložbi od koje očekujete tamne i mračne tonove mistika vlada miris livada i cvijeća, ružičasti tonovi i prostor koji odiše vedrinom. Sve to cvijeće, kvočke i leptiri nije objektivna predodžba stvarnog svijeta jer Trokuta preslikavanje nije zanimalo.

Izložba je drukčija i jer je nije postavljao sam autor već Nikola Albaneže, njegov prijatelj i jedan od poznavatelja Trokutova velikog opusa. Ovo je izložba radova Vladimira Dodiga, a ne eksponata iz njegove kolekcije.

Sakupljač vrijednih djela

Trokut je umro razočaran nerazumijevanjem za potrebu da mu se dodijeli prostor u kojem bi se mogla smjestiti neka od vrijednih djela što ih je prikupio. Zbirku čini gotovo pola milijuna različitih eksponata danas smještenih po privatnim prostorima, galerijama i različitim nepoznatim (barem javnosti nevidljivim) mjestima. Gorki okus nezahvalnosti za ono što je učinio za hrvatsku kulturu zabilježila je Vladimira Spindler u dokumentarcu Prijateljstvo s Trokutom promatrajući objektivom njegovu svakodnevnicu, postavljajući različita pitanja šarolika raspona.

Kako je i ona sama bila zatečena Trokutovim naglim odlaskom, film, čija je premijera bila prošle godine na Liburnia Film Festivalu u Opatiji, samo je ulomak nedokumentirane građe koja ostaje kao potencijalni prostor za sređivanje svih činjenica o životu i djelovanju konceptualnog umjetnika koji je samo dva puta u životu podrezao bradu. Trokut je bio više cijenjen izvan granica domovine. Dijelovi njegove zbirke pod zaštitom su različitih domaćih i međunarodnih institucija, Družio se sa slavnim svjetskim umjetnicima, a djela mu se nalaze u mnogim inozemnim galerijama i muzejima. Možda je to zato što je većina ljudi mislila da će Trokut još dugo šetati našim ulicama, kao instalacija i institucija sama po sebi. Čini se da nas je sve prevario i da mu dugujemo barem popisati ono što nam je ostavio i za nas prikupio.

„Stoga, ne budite pogleda ohola, svrnite se na njihovu beznačajnost kako biste im uvidjeli veličinu jer upravo u tome jest Trokutova alkemija“ (Nikole Albaneže).