60 godina Trnskog

Godine 1960. na nenaseljenim ledinama južno od Save započela je izgradnja naselja Trnsko. Odluku o početku izgradnje „mikrorajona Novi Zagreb I i II“, koji će tek poslije dobiti zajednički naziv Trnsko, donio je 9. ožujka Narodni odbor grada Zagreba u okviru godišnjeg plana. Budući da su Savski Gaj i Remetinec, dva naselja starija od Trnskog, izgrađena uz postojeća prigradska sela, Trnsko je bilo prvo cjelovito osmišljeno i planski izgrađeno naselje Novog (prvotno Južnog!) Zagreba. Idejni urbanistički projekt naselja izrađen je potkraj 1950-ih godina u Urbanističkom zavodu grada Zagreba, a u planerskoj stručnoj skupini za Trnsko je posebice bio zaslužan Mirko Maretić. U urbanističkom smislu Trnsko objedinjuje dvojako iskustvo: s jedne strane naselje je primjer izgradnje socijalističkoga tipa, no s druge strane projektanti Trnskog nastojali su uvažiti i iskustva moderne gradogradnje sa Zapada. Uz iznimku šest stambenih tornjeva s trinaest katova i jednog tornja, onog najvišeg, visine šesnaest katova, većina objekata vodoravni su peterokatni stambeni blokovi sa stanovima razmjerno malene površine i skromnom opremom. Monotoniju vodoravnih stambenih blokova donekle razbija i ublažava zelenilo, koje se s protokom vremena razraslo pa dominira današnjom vizurom naselja. Naselje zauzima trokutastu površinu od približno 33 hektara, jasno omeđenu željezničkom prugom Zagreb-Sisak, današnjom Dubrovačkom alejom i Parkom mladenaca, koji dijeli Trnsko od susjednog Sigeta. Prvotnim planom predviđena izgradnja 2850 stanova različite veličine za približno deset tisuća stanovnika u cijelosti je realizirana do sredine 1960-ih godina. Mali broj pratećih objekata u naselju posljedica je ograničenih materijalnih sredstava namijenjenih izgradnji. Jedini nestambeni objekt koji je svojedobno imao stanovitu arhitektonsku prepoznatljivost bila je robna kuća Na-ma, otvorena početkom 1966. kao jedna od nekoliko „ekspozitura“ tada najvećega trgovačkog poduzeća u gradu.

Plakat izložbe u Muzeju grada Zagreba 2010.

Prvi stanovnici u nove su se stanove uselili potkraj 1961. Došli su iz drugih dijelova grada, drugih krajeva Hrvatske pa i drugih republika tadašnje države. Uz to što su se svi odnekud doselili, povezivala ih je i sličnost dobnog sastava. Prevladavale su obitelji sastavljene od razmjerno mladih roditelja s malom (ili malo većom) djecom. Osjećaj kvartovske pripadnosti u takvoj se situaciji razvijao ponajprije kod onih bez „prtljage“, kod djece koja su u Trnskom pohađala školu i odrastala zajedno s naseljem u izgradnji. Trnsko je za njih bilo osnovni društveni okvir unutar kojeg su stjecali ne samo prva školska znanja i životna iskustva, nego su na toj kvartovskoj osnovi izgradili temeljni sustav vrijednosti i svjetonazor. Odrastanje na periferiji, fuori città, kako je pjevao Celentano misleći na Milano, bilo je neponovljivo i po mnogo čemu dragocjeno iskustvo. Već nakon desetak godina, kada je većina ostalih novozagrebačkih naselja još bila u izgradnji, a neka tek u maketi, Trnsko je već bilo uvažavani gradski kvart. Mi Trnskaši te prve naseljske generacije uvijek smo rado isticali pripadnost svome naselju, katkad bismo u tome i pretjerali, a rado smo se i nadmetali s drugim naseljima i kvartovima. Neki od naših bili su dobri u sportu, neki nadareni za glazbu, a to su bila dva glavna poligona na kojima se bildala reputacija.

Cjelokupnoj gradskoj javnosti Trnsko se najpotpunije predstavilo 2010, kada je u Muzeju grada postavljena izložba Pola stoljeća Trnskog. Tom studijskom izložbom središnja gradska ustanova za pohranu i prezentaciju urbanoga nasljeđa otvorila je ciklus nazvan Zagrebački kvartovi. Nakon Trnskog u okviru istoga ciklusa Muzej grada predstavio je još i Dubravu, Maksimir, Trešnjevku i Trnje te na taj način dao snažan poticaj boljem (u)poznavanju kvartovske tematike. Izložba je uvelike bila temeljena na raznovrsnoj građi što ju je prikupila neformalna kvartovska inicijativa nazvana Virtualnim zavičajnim muzejom Trnskog. Ta skupina kvartovskih nostalgičara i pripadnika spomenute prve generacije prikupila je vrijednu zbirku memorabilija. Sve dotad naseljska je kronika živjela samo u usmenoj predaji, a razgranatom mrežom i raznovrsnim akcijama zavičajni je muzej barem dio uspomena pretvorio u artefakte koji ostaju: tiskovine, televizijske emisije kao i fotografije na zidu kvartovskoga kafića Mrav. Uz povremene akcije na terenu, glavni alat virtualnoga zavičajnog muzeja bila je mrežna stranica na kojoj je većina prikupljenog materijala bila stalno dostupna, a preko koje se odvijala i živa komunikacija između Trnskaša. Mrežnu stranicu marljivo smo održavali još nekoliko godina nakon izložbe, sve dok se zbog tehnološke zastarjelosti jednostavno nije ugasila. Danas u Trnskom živi oko pet tisuća stanovnika, jedva polovica nekadašnjeg broja. Promijenila se i struktura stanovnika, najbrojniji su danas umirovljenici. Čak i među njima samo rijetki još pamte početke naselja od prije šezdeset godina. U školi, koju je nekoć redovito pohađalo više od tisuću učenika, a prije nego što se otvorila škola u Sigetu, bilo nas je i 1800 u tri turnusa, danas ih je jedva petstotinjak. Dječja igrališta uglavnom su pusta, nema buke ni graje. Prorijedili su se i susreti Trnskaša u Mravu, a neki redoviti i bitni sudionici akcija više nisu s nama. Priča o Trnskom svejedno traje i dalje – za koji dan naselje će zaokružit šezdeset godina od odluke o početku izgradnje.