Zvijezda klasičnog Hollywooda

U izvrsnoj noarovskoj krimi-drami Detektivska priča redatelja Williama Wylera iz 1951, za sporednu ulogu u kojoj je Lee Gant u Cannesu nagrađena kao najbolja glumica, Kirk Douglas tumači grubog njujorškog detektiva Jima McLeoda, čovjeka koji s jedne strane u borbi protiv kriminala ne bira sredstva, dok s druge s voljenom suprugom Mary u naizgled skladnom braku već dugo bezuspješno radi na dobivanju djeteta. Do odjavne špice djela iznimno detaljno komponiranih dubinskih kadrova, no i odveć teatralne dramaturgije i ponešto patetične završnice, za koje je Luis Buñuel rekao da predstavlja odlično režirano i glumljeno ostvarenje u službi amoralne ideje, Douglasov od prvog trenutka tragikom obilježen protagonist doživljava stalan pad, sve do kraja u kojem će njegova nesretna kob poprimiti dimenzije grčke tragedije. Douglas iznimno sugestivno te s izraženim osjećajem za nijanse i detalje dočarava slojevitost karakternih stanja i suptilnost mijena svog lika, čovjeka opterećena sjenom pokojnog oca za čije se grijehe posredno želi iskupiti, ne shvaćajući da u gotovo patološkom provođenju pravde i konfliktnim odnosima prema drugima, u čemu sve intenzivnije preuzima ovlasti vrhovnog moralnog arbitra s gotovo božanskim prerogativima, ponavlja očeve pogreške. Tijekom filma Jimu se samo u jednom danu život iz temelja mijenja i pretvara u pakao, on postupno gubi životna uporišta, a naposljetku otkrićem ženine traumatične izdaje i smisao života, da bi u konačnici pred cijev kriminalčeva revolvera stao posve ravnodušno, fatalistički priželjkujući metak kao izbavljenje.

Kirk Douglas umro je u 104. godini

Tri puta za Oscar nominiran Douglas, jedna od najsjajnijih i najtrajnijih zvijezda klasičnog Hollywooda, bio je glumac koji je podjednako sjajno tumačio naglašeno moralne junake veće od života i često mitskih dimenzija (Spartak, Vikinzi, Usamljeni su hrabri, Staze slave, Posljednji vlak iz Gun Hilla...), kao i kompleksne, nerijetko ambivalentne pa i izrazitim nemoralom obilježene karaktere (Mladić s trubom, As u rukavu, Grad iluzija, Čudna ljubav Marthe Ivers...), pa i autodestruktivne i fatalističke antijunake čije djelovanje u ključnim trenucima biva obilježeno stoicizmom (Šampion, Posljednji sumrak, Obračun kod O. K. Corrala...). Podrijetlom Bjelorus pravog imena Išur Danielovič Demski, Douglas nikad nije osvojio pozlaćenog Akademijina ćelavca, a tu očitu nepravdu Akademija filmskih umjetnosti i znanosti pokušala je ispraviti 1996, dodijelivši mu počasnu nagradu za „50 godina djelovanja kao kreativne i moralne snage u filmskoj zajednici“. Počasnu nagradu Douglasu je uručio Steven Spielberg, koji je tom prigodom istaknuo da je riječ o umjetniku koji nikad nije dopustio da ga se ukalupi u određeni tip uloge, osobito ne one mitskog junaka, već je svaki lik kreirao naglašavajući njegovu osobnost i jedinstvenost, sa savjesnošću kao jedinim i stalnim zajedničkim obilježjem svih likova koje je interpretirao. Uistinu, savjest jest temeljni označitelj svih njegovih likova, čak i kad ti likovi savjesti nemaju. Kirk Douglas junaštvu je davao nijanse sumnji i dvojbi, baš kao što je nemoralu, kukavičluku i zlu davao note ljudskosti pa u određenoj mjeri i razumijevanja i suosjećajnosti.

Slično Paulu Newmanu, svi likovi koje je Douglas utjelovljivao bili su ponajprije ljudi, junaci ili kukavice, moralni ili amoralni, pozitivni ili negativni, a takve je likove tumačio i u svojim dvama redateljskim projektima, vesternima Protuha i Potjera. Njegove su glumačke kreacije bili likovi s kojima su se gledatelji mogli u manjoj ili većoj mjeri poistovjetiti, ili barem razumjeti motive njihova djelovanja, a upravo zahvaljujući toj ljudskosti – koja se očitovala i u njegovu suprotstavljanju McCarthyjevu lovu na vještice, o čemu je pisao u svojoj knjizi Ja sam Spartak – Douglas je opstao toliko dugo i prometnuo se u jednu od najvećih holivudskih zvijezda svih vremena.

Josip Grozdanić