Vrsni glumci i prosječan tekst

Što je danas satira u društvu bez poštovanja pravih ljudskih vrijednosti, osuđenu na razapetost između krajnjega siromaštva, nezaposlenosti, nužnih odlazaka u inozemstvo i ekstremne samopromocije na društvenim mrežama te pohlepe za materijalnim i umreženosti u sustav korupcije i nepotizma, pokušava stalnim novim pokušajima i svim snagama odgovoriti Satiričko kazalište Kerempuh u Zagrebu, ove godine stavljajući na repertoar stare, provjerene tekstove koji su, u promijenjenim uvjetima, izgubili gotovo svaku satiričnu oštricu. Dogodilo se to i s tekstom Pukovnik Ptica bugarskog autora Hriste Bojčeva, u izvrsnom prijevodu na hrvatski Borislava Pavlovskog, premijerno izvedenim u tom kazalištu 2. veljače u režiji Vinka Brešana i u dramaturgiji Željke Udovičić Pleština.

Ujednačen Kerempuhov ansambl svim glumačkim snagama pristupa bljedunjavu tekstu  / Snimio Ivan Posavec

Višekratno izvedena metaforizacija i alegorizacija stvarnosti na crti psihijatrijska klinika – bolesno društvo, koja znatno veću dramaturšku dubinu ima u mnogim drugim tekstovima, npr. u drami Veliki briljantni valcer slovenskoga autora Drage Jančara, premijerno prikazanoj davnih osamdesetih godina u Dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu u režiji Želimira Mesarića s velikim uspjehom, ovdje je predočena jednostavnim bijelim zastornim vrpcama i temeljnim elementima bolnice u scenografiji Dragutina Broza i dobrim spojem odora pidžame i odora vojnika kostimografkinje Marite Ćopo, uz glazbu koju uglavnom uživo na sceni, kao dionik psihotičnih scenskih situacija i glumac glazbenik, s postojanom ­(ne­)­energijom depresije i beznađa, izvodi autor glazbe Mate Matišić. Ozračju deprimantnosti pridonosi i kreativno oblikovanje svjetla Aleksandra Mondecara. Vinko Brešan režiju zasniva na sintezi dobra rada s glumcima i iznimne preciznosti gotovo filmskoga kadriranja prizora, ulazaka i izlazaka, koja kulminaciju doživljava uvođenjem novije tehnologije, odnosno digitalne treće dimenzije (o kojoj je u prošlom broju Vijenca pisao kolumnist Boris Beck), kad se društvo iz bolnice prebacuje u Strasbourg.

Dramaturginja Željka Udovičić Pleština dobro u programskoj knjižici određuje dramu Hriste Bojčeva kao „djelo bolno prožeto humanizmom“. Međutim, pitanje je što je danas humanizam i postoji li uopće. Složili bismo se i da je početna zamisao teksta bilo stvaranje obilja humora i gorkog apsurda, ali je tijekom nekoliko desetljeća politički teatar diplomiranoga inženjera strojarstva Hriste Bojčeva, koji nakon rada u tvornici diplomira i na Nacionalnoj akademiji za kazališnu i filmsku umjetnost, i postaje popularan na filmu i u kazalištima od SAD-a i Kanade do Velike Britanije, Španjolske i Turske, što je povezano i s njegovom kandidaturom za predsjednika Bugarske 1996, postao premalo zanimljiv.

Publiku danas, 2020, ne zanima drama o šestero luđaka koji se pokušavaju samovoljno priključiti NATO-savezu i Europskoj Uniji, ustrojivši vojnu jedinicu, s aluzijom na državu, da bi došli u srce Europe, gdje ih promatraju kao prosjake. Ne zanima je jer je tema istrošena (tu smo nagrađivanu crnu komediju mogli vidjeti na praizvedbi u splitskom HNK-u još 2005. u režiji Nenni Delmestre) i utemeljena na pluskvamperfektu, a nova aktualizacija zahtijevala bi znatno lucidnije dijaloge i oštriju satiru.

Pozitivno iznenađuje, za današnje vrijeme autonarcisoidnosti i flegmatičnosti, s kakvim žarom, energijom i radošću svojim ulogama i bljedunjavu tekstu pristupaju mahom izvrsni Kerempuhovi glumci.

U ulozi Fetisova Dražen Čuček, nova jaka snaga kazališta u Ilici, opravdao je svoj angažman nakon otkaza koji je dao u nekadašnjem teatru na Kaptolu. U prvom dijelu predstave psihotično zatvoren u sebe, bez komunikacije, nakon dodjeljivanja vojne uloge preobražava se u furiozno energična i disciplinirana vojnoga zapovjednika, razrađenih pokreta i dikcije, s aluzijom na svoju ulogu Hitlera u Komediji, u režiji Marka Jurage. Potpuno suprotnu, glumački također u svim detaljima dorađenu energiju donosi Borko Perić kao Doktor, ovisnost psihijatra o drogama predočujući marginalnom pozicijom na pozornici i začudnim umirenjem svih glumačkih sredstava. Nikša Butijer kao Hačo ovaj put komičarski nerv spaja s gradnjom grotesknoga. Posebno u prvom dijelu istaknut nositelj predstave Vilim Matula kao Daud satirični naglasak gradi na razrađenu romskom izgovoru i dosljednosti u građenju rubne uloge između normalnosti, psihoze i scenskog aktivizma. Vedran Mlikota kao Matej minimalnim gestama i grimasama i dalmatinskim govorom dobro komunicira s publikom. Iznimnu ulogu realizira Branka Trlin kao Pepa, u sintezi ženske blagosti, vjernice i svojevrsne hipi-obraćenice, nudeći u sljedećim predstavama mogućnost za nove uzlete takva tipa uloga, a ne, kao dosad, standardnih „ženica“, koje su joj nerijetko dodjeljivane. I u novoj ulozi zabljesnuo je Marko Makovičić kompulzivno-impulzivni poremećaj Kire spojivši s normalnošću kradljivca i lopova, inteligentnom glumačkom i društvenom gestom pokazujući da je navodni luđak normalan čovjek, pun topline i duboke tuge i boli.

Predstava iznimno dobrih glumaca i precizne režije prosječnoga teksta koji dramaturškom predvidljivošću i „naslikanom“ tezom te slabo, tj. „plakatno“ razrađenim karakterima ne prodire do gledatelja.