Vrline spisateljske dosljednosti

Tekstom Za literarne sladokusce popratila sam u Vijencu knjigu Albina Crnoborija Pedeset pulastri: o naravi i sudbinama Istrana. Knjiga je to publicističkih prisjećanja i autobiografskih zapisa, britka i osebujna kronisterija. Kreativno zamišljena knjiga, oduhovljena ironijskim kontrapunktom, kao da je otvorila put drugoj knjizi istog autora, koji s vremenske distance otkriva cjelinu ponovno zamišljene prošlosti, obnavljajući je. Autor Albino Crnobori, opčinjen kreativno osmišljenim rječnikom, stvara knjigu enigmatskog naslova Fildešpanja. Taj puni, živi, komunikativan psihički habitus, jezično neposredan, a opet paradoksalne imaginacije, ostao je zabilježen u Vijencu i objavljen u mojoj knjizi Kraljevstvo za knjigu (Zagreb, 2018). I eto treće knjige kojom autor Albino Crnobori osmišljava senzibiliziranu zonu svojih spisateljskih nagnuća, svoj dinamički kontinuitet promišljanja. Naslov U snu ironijski je odmak od zbivanja, mnogostrukih situacija koje su niz kruženja, skretanja, razilaženja i vraćanja. Circulus vitiosus života.

Izd. Istarski ogranak DHK-a, Pula, Čakavski sabor, Žminj, 2019.

Nakon esencijalnog i intrigirajućeg teksta Pod Popokatepetlom, redaktorice i izbornice tekstova Jelene Lužina, slijedi šest autorovih kraćih crtica iz 90-ih pod zajedničkim naslovom U snu. Svojevrsna simbolika tjeskobe bez pretjerivanja, strah koji nema prošlosti i iskušenje, treba li kazati drugima pa onda sebi da bi se bivstvovalo: „No, kako se život i ljudski aktivitet ni na jednoj razini ne mogu tek tako zaustaviti (zar nas taj prokleti svijet, ti protivnici raznih fela, ne tjeraju na djelovanje bez prestanka?)…“

Upravo tako. Zato se naš autor u simbolično-ironijskoj knjizi U snu vraća svojim istarskim temama: Ljudi i prilike (Zvane Črnja u svome vremenu), Ive Rudan, njim samim, LJFI, krugovi, Mario Kalčić, u odnosu. Zanimljivo je čitati autorova Promišljanja o našim političkim životopisima. O značenju i svrsi povijesnih odmaka i retrospekcija. U ovećoj prozi pod naslovom LJFI, krugovi – jedan življeni život (1915–1955) riječ je o aktivnom životnom putu Profesorice (kako je naziva autor) Ljubice Filipić Ivezić. Albino Crnobori istinski se zalaže za moralni integritet Profesorice, koja je istaknuta li­čnost u Puli i Istri onoga vremena, ali njezin rad i intelektualno djelovanje još nisu dovoljno vrednovani.

Zanimljive su još i bude pozornost aktualnošću oveće proze Knjige za hitnuti, Kafkina jazbina, sigurnost, dokolica, prijetnja, Tehnologija i velikani, U mojoj garaži. Tekstovi su to kritički i polemički disponirani. Bez oklijevanja ilustriraju specifični ustroj prošlih vremena, svekolika supostojanja i iskušenja. To je zaustavljeno vrijeme s uravnoteženom dozom distance. Ipak, ima jedna proza koja intenzivno podsjeća na Crnoborija iz Pedeset pulastri. Živahna, duhovita, osebujna, s potrebnim ironijskim odmakom, proza Ostarjeti brže simbolizira adekvatnu filozofiju autentične tjeskobe koju izaziva strah od starenja. Epizoda o tako reći „oporučnom“ savjetu da treba „ostarjeti brže“ kako bismo za vremena izbjegli grozote koje nas očekuju. Treba, dakle, ta apokaliptična promišljanja kazati drugima, kako bi u sebi samima pritajili taj senzibilizirani out od svih zemaljskih nepodopština.

Autor, uz očekivani ironijski otklon, postavlja odrješito pitanje: „Ostarjeti brže, kako bi se minulo (ovim) svijetom i otišlo pravodobno u ‘bolji život’…zar to nije svojevrsni autovampirizam na hrvatski način?“ Znači, nastala su takva luciferska, infernalna vremena da treba „ubrzati starenje, umjesto da se ono dogodi“. Ne vjerujem da je autor knjige simboličkog naslova U snu previše zabrinut. Samo nam je htio izmamiti smiješak, kao u knjizi Pedeset pulastri. A to su vrline spisateljske ravnoteže i dosljednosti.