Vlaho, Blaž i Bjaž

Festa sv. Vlaha prošla je 3. veljače, no ove godine (2020) bila sam u Dubrovniku još dok smo joj išli ususret. Tako se i zvao niz događanja (Ususret sv. Vlahu) što su ga organizirali agilni ljudi iz Dubrovačke biskupije, kako bi i prije same Feste počastili svojega parca ili sveca zaštitnika. Jedna priredba u tom predsvečarskom vremenu bilo je i moje predavanje koje sam nazvala Nomen est omen. U ovom obliku taj je naslov malo iskrivljen, no namjerno sam upotrijebila taj oblik jer je većini ljudi koji tako govore ili pišu blizak. Zapravo, vjerojatno ne razumiju ni moju primjedbu o iskrivljenosti, pa o čemu je onda riječ? Naravno, o frazeologiji. Ona nerijetko mijenja svoje ustaljene oblike, najviše zato što mi frazeologiju razumijemo onako kako je i možemo razumjeti, kako ona nama nešto govori, a ne kako iz nekih prošlih vremena doista i glasi. U više sam navrata upozoravala na to kako frazu Ima ih kao rusa pretvaramo u Ima ih kao Kineza (žutih, pa onda još jedan dodatak: mrava), ne shvaćajući da oni rusi nisu pogrešno napisan narod, Rusi, nego da su tako napisani rusi žohari. Sentencija koja se danas rabi i u svakodnevnom govoru kao Nomen est omen preuzeta je iz Plautova djela Persa i izvorno glasi Nomen et omen, a znači ime i ujedno znamenje, kako bilježi Zvonimir Doroghy u svojem dragocjenom djelu Blago latinskog jezika, MH, 1966. Blaga preinaka nastala je iz već opisanog razloga današnjeg razumijevanja.

Imenica ime vuče korijen iz sanskrta, u prasl. *jьmę, stsl. imę, rus. ímja, češ. jméno, grč. ónoma, lat. nomen, sklanjala se po N-deklinaciji (kao i breme, bremena, vrijeme, pleme, sljeme, sjeme, tjeme itd.). Taj latinizam, odnosno grecizam, vidimo i u izrazu toponim, ime mjesta, i u sinonim, koji ima isto ime, istoznačnica, pa onda u onomastici ili imenoslovlju, u nominativu, prvom padežu (negdje i imenitelju) kojim što imenujemo, u pridjevu anoniman, koji je bez imena, i svim srodnim riječima, u glagolu nominirati, nominacija, koji zahtijeva imenovanje, da se komu ili čemu prida neki naziv, a svjedoci smo velike učestalosti i toga glagola i te imenice u raznim natječajima, među kojima je i globalno poznata filmska nagrada Oscar, no u nekim zemljama nominiraju se i kandidati za najbolje literarne radove, za nagrade nekih listova, npr. Večernjakova ruža, koja se dodjeljuje u raznim kategorijama medijskih djelovanja itd.

Znamo da se ime Vlaho nadijeva najčešće žiteljima Dubrovnika i njegove okolice, što nije nikakvo čudo kad je glavna crkvena svetkovina posvećena tom svecu i zaštitniku, parcu, cijeloga dubrovačkog kraja. Sveti Vlaho ime vuče od grčke varijante Vlasios, kao što ga njegov kontinentalni pandan Blaž vuče od latinske varijante Blasius, što znači blagoslovljen, sretan, blažen. Taj je svetac bio iz Sebaste (danas Sivas) u Turskoj, ubijen je odsijecanjem glave 317. godine, a ta je glava kao relikvija dospjela 972. u Dubrovnik i uz ruku je nezaobilazna relikvija u procesiji na njegov spomendan, 3. veljače. Uz njega se vezuje i običaj grličanja, zaštite grla, jer je po legendi spasio dječaka od smrti gušenjem (riblja kost). Neki kažu da je bio i liječnik, a zna se da je proglašen i zaštitnikom grla.

U kopnenoj Hrvatskoj, ali i ne samo ondje, ustalio se Blaž kao inačica toga imena. On vuče korijen od lat. Blasius, blagoslovljen. I fr. Blaise i tal. Biaggio vrte se oko grla, ali više po njem. blasen, puhati, nego po ribljoj kosti zapeloj u grlu. Od oblika Blaž nastali su i drugi oblici tog imena: Blaža, Blaženka, Blaženko, Blaška, Blažica, a uvukla se i opet jedna latinska Beata, blažena. Svečanost u čast tom svecu zove se u sjevernim krajevima Blaževo. Ima lokaliteta koji se i zovu po Blažu, npr. Blaževci na Kupi u Gorskom kotaru (granica sa Slovenijom), oko 6 km sjeverozapadno od literarnoga Lukovdola (Goranovo proljeće i vijenci za stare i mlade pjesnike), a u sklopu Grada Vrbovskog, pa Blažuj u općini Ilidži u BiH, koji je ime dobio po negdašnjoj crkvi sv. Blaža, no ona je odavno srušena, a građa joj je najvjerojatnije raznesena za gradnju nekoga drugog zdanja; tu je od 1919. do 1923. živio slikar Vladimir Becić; pa Blaževdol (Grad Sv. Ivan Zelina), odakle mi je jednom poslao jednu „protuprosvjetnu“ pjesmu znanac Hugo Birolla, i sam profesor, nažalost već pokojni. Kad sam rekla da Blaž i nije specifičnost samo kontinentalne Hrvatske, imala sam na umu višku inačicu Bjaž (crkvica iznad Komiže), od čega je i prezime Bjažić.

Kad tko u anglosaksonskom svijetu kihne, kaže se Bless you ili God bless you, što se na hrvatskom kaže nazdravlje. Takvom se želi da mu kihanje ne bude prvi znak neke bolesti nego da mu se ono dade na zdravlje i sreću, jer zdravlje i jest blagoslov, dobra kob.

A evo i spomenute „protuprosvjetne“ pjesme o Blažu iz Blaževdola, kako je dobih od prof. Birolle.

Blaž, pojdi dime

Blaž!

Koj’ te vrag sili v školu iti?

Koj’ te vrag tira dijakom biti,

vučiti se teoreme i strajnske jezíke

i po muzejih – gledéti slike?

Žule pri knige – na riti dobíti?

Gdo v školu hodí, po svetu ne gledí,

za tega nigdar ništ dost dobre ni.

Vu škole je nikaj povedáti ne smeti;

je treba same čkométi, čkométi.

Blaž, tebi je ni treba škole,

od vučítela ti si spaméten bole

a pri hiže imaš i krave i vole

i goríce i lijepe pole.

Blaž!

Ti, v škole, zajca – ne buš zvalil z jajca;

ne buš scopral hrž z kurúze...

V škole su klupe vuske:

tam ne buš videl – ne race, ne guske;

tam se ne buš navčil kak se kojni pojíju,

kak se krave dojíju.

Ne buš videl – kak se marha pase …

Tam sé buš znal, a ne buš znal zá se.

Posluhni me dobre, Blaž:

Naši so bregi lepši od najzelenéjše slike,

a sa se mudrost nahája na nebe,

vu zemli i vu tebe.

I obrni se, Blaž! I pojdi dime!