Vivaldi Luke Šulića

Violončelo je postalo globalni fenomen. To dokazuje već i netom održano (završeno 7. veljače) 7. međunarodno violončelističko natjecanje Antonio Janigro, na kojemu je pobijedio Australac kineskih korijena koji živi između Pariza i Brisela – Guillaume Wang. A razlog zbog kojega sve više djece i mladih, umjesto za klavirom i gitarom, radije posežu za violončelom kao prvim glazbenim instrumentom, upravo su dvojica Hrvata – Luka Šulić i Stjepan Hauser, poznatiji kao duo 2Cellos.

Luka Šulić – klasikom i do neklasične publike / Izvor Sanjin StrukiĆ / PIXSELL

Violončelistički je tjedan u Zagrebu donio još jedan nesvakidašnji događaj: koncert Luke Šulića najavljen kao Četiri godišnja doba Antonija Vivaldija. No daleko od toga da je 42-minutni barokni koncertni ciklus za violinu bio jedini opus na programu te večeri 5. veljače u Velikoj dvorani Lisinski. Nitko od onih koje je onamo privuklo ime popularnoga violončelista iz još slavnijeg dvojca nije ostao uskraćen za rokerske transkripcije njihova uobičajenog repertoara, pa čak ni njihova prvog hita, obrade pjesme Smooth Criminal Michaela Jacksona ili pak metalskog Thunderstruck iz pjesmarice grupe AC/DC. Time je Luka odagnao primisli o razlazu dua uoči njihova desetog rođendana; štoviše, duo iduće godine planira jubilarnu svjetsku turneju i nove diskografske projekte. Nakon predaha vraćaju se na iste trase s novim elanom i nadahnućem. Klasična su mu djela, poput Moses-varijacija Petra Iljiča Čajkovskog prošle sezone uz Zagrebačku filharmoniju ili pak cjelovečernjeg recitala s pijanistom Aljošom Jurinićem na prošlim 70. Dubrovačkim ljetnim igrama tek način da dokaže sebi i drugima da je i tu bolji od drugih. Dodao bi Luka, „i da klasici privuče neklasičnu publiku koju ima kao član 2Cellosa”.

Stoga je svakako pohvalan njegov novi album s Vivaldijevim Četirima godišnjim dobima u transkripciji za violončelo (koja donosi tek dionicu izvorno pisanu za violinu, ovdje izvođenu u dubljem registru, na violončelu). Album za svojega nakladnika Sonny Classical snimio je s pravim stručnjacima, povijesno osviještenim gudačima Akademije Santa Cecilia iz Rima, s kojima je razvio baroknu brioznost i stilski rafinirano fraziranje.

No oni mu nisu na raspolaganju i za koncertnu turneju, na kojoj je ipak želio ostati vjeran i svojem crossover-repertoaru, što traži otvorenost prema različitim tipovima izričaja. Zato je za tu prigodu iz raznih slovenskih orkestara uz vrsnog hrvatskog čembalista Krešimira Hasa okupio poseban ansambl od desetak mladih gudača nazvan Slovenski All Star gudački orkestar (ipak mu je majka Slovenka, a i sam živi u Sloveniji – u Mariboru!) s kojim je prošlog listopada krenuo na turneju od osamnaest koncerata po gradovima Europe i Azije, a do početka svibnja planira otići sve do Tokija i Osake.

Ono što nas je već na početku Vivaldijeva opusa iznenadilo u punoj Velikoj dvorani Lisinski bilo je ne baš suptilno ozvučenje koje je kvarilo čistoću zvuka Lukina violončela i njegova pratećeg ansambla. Nizali su se stavci različitih dinamika i tempa, a Šulić je svoje bravurozne adute otkrivao u brzim sekcijama, ne dopuštajući si raspjevanu kantilenu. Jer njegova je pozicija ovdje dvostruka i možda se stoga tu ne osjeća najugodnije – osim što je solist u dvostruko teškoj dionici jer na violončelu svira virtuozne violinske pasaže, on je ovdje i umjetnički voditelj te dirigent pratećeg ansambla skupljenog posebno za ovu prigodu, stoga su orkestralni ulomci zvučali pomalo kruto i nerazrađeno. Slušanje je dodatno otežavao loš razglas, bez kojega smo sigurno mogli bolje doživjeti sve boje gudačke duge. Kako je i sam rekao, nakon što su „preživjeli” Vivaldija, Luka se vidno opustio u partiturama iz pera Piazzole, Morriconea, Montija i drugih, a posebno je zablistao u trećem stavku 1. Haydnova koncerta za violončelo i orkestar, koji bismo rado čuli u cjelini u njegovoj izvedbi. U argentinskoj inačici Vivaldija, Zimi u Buenos Airesu, iz Piazzollinih Četiriju godišnjih doba, solističku je dionicu prepustio mlađoj sestri, violinistici Evi Šulić, koja nas je oduševila muzikalnošću i lijepim tonom. Uz gromoglasne ovacije nizali su se brojni dodaci, uz već spomenute aranžmane još i Bohemian Rapsody, arija Nessun dorma iz Puccinijeve opere Turandot te naposljetku „čista“ gudačka klasika u kojoj si je Luka ipak dopustio pjevnost na violončelu uz minijaturu Ljubavna tuga (Liebesleid) Fritza Kreislera. Iako još ne najavljuje nove projekte na tom polju, „klasika” ga opet željno iščekuje.