Što će Rijeci i Hrvatskoj donijeti titula EPK?

Prije otvaranja razgovora o nekoj temi ili predmetu korisno je promisliti o njegovim definicijama i pitanjima koja iz njih proizlaze. Kultura nije iznimka. Prema najširoj definiciji, ona označava „složenu cjelinu institucija, vrijednosti, predodžaba i praksi koje čine život određene skupine, a prenose se i primaju učenjem.“ Ta je definicija svojevrsna sljednica Tylorova antropološkog i prvog znanstvenog određenja koje pojam podrazumijeva kao „ukupnost znanja, vjera, umjetnosti, morala, zakona i običaja“.

U kontekstu nedavno pokrenute rasprave o kulturnom u riječkoj inačici Europske prijestolnice kulture možda je najrelevantnije određenje Raymonda Williamsa, teoretičara na čijoj su misli stvorene i zasade birmingemskih kulturalnih studija, a koje kulturu vidi u množini. Naime, kaže Williams, od 19. stoljeća, uspona nacionalnih država i romantičarskog interesa za narodnu umjetnost, javlja se potreba za razlikovanjem posebnih kultura različitih nacija, ali i potreba za razlikovanjem posebnih i varijabilnih kultura društvenih i ekonomskih skupina unutar iste nacionalne skupine. Stoga on kulturu vidi prije svega kao „opći proces duhovnog, estetskog i intelektualnog razvoja, poseban način života koji se odvija unutar određene skupine, određenog razdoblja ili je uočen u čovječanstvu u cjelini te kao radove i prakse intelektualnih i umjetničkih aktivnosti.“

Riječju, za Williamsa je kultura ukupnost. No može li čak i ukupnost obuhvatiti sve ili nešto iz nje nužno mora biti izostavljeno? To se pitanje, zapravo, uzdiže još otkako je 2016. Rijeci potvrđeno domaćinstvo prestižne europske manifestacije. Postavljalo se pitanje tko će, a tko neće biti nositelj raznolikosti u kojoj, prema riječima vodećih ljudi Grada i organizacije Rijeka 2020, ima mjesta za svakoga.

No ima li ga doista? I ako je tomu tako, zašto se s mnogih strana, pa i od „autentično riječkih“ umjetnika, pojedinaca, institucija i udruga može čuti da su – izostavljeni? Možda stoga što, kako objašnjavaju odgovorni za projekt, i inkluzivnost ima granice i nikad nije moguće uključiti sve dionike niti zadovoljiti kulturne potrebe svake skupine građana. Ali još otkako je projekt 1985. pokrenut ustoličenjem Atene, a na inicijativu grčke glumice i ministrice kulture Meline Mercouri, jedan od njegovih ciljeva jest obraćanje svim građanima i njihovo okupljanje pod okriljem kulture. Naravno, titule ne nose gradovi „zaljubljenici u kulturu s dobrim programom“, već oni koji dokažu da kulturu vide i kao pokretač razvoja i transformacije, a obuhvaćaju sva žarišta socioekonomske strukture, od kulture i obrazovanja, preko gospodarstva i industrije pa sve do turizma. Cilj je projekta, dakle, stvoriti posebnost u zajedništvu, istaknuti ono po čemu se kultura grada nositelja i njegove države ističu, ali i ono čime pridonose i što crpe iz velike obitelji europskih kultura.

Središnji program otvaranja Opera industriale u riječkoj luci okupio je velik broj zainteresiranih unatoč kiši te izazvao podijeljene reakcije  / Snimio Petar Kurschner

Uz Rijeku, ove će godine isto pokazati i Galway, osnovica čijeg je programa, kako se čini, ukorijenjena u bogatoj keltskoj tradiciji pa je programski naglasak postavljen na galski jezik, a početak stolovanja preklapa se s važnim datumom staroga keltskog kalendara. Je li, dakle, tradicija ono što nedostaje Rijeci?

Riječka se tradicija zasniva
na raznolikosti

No nije li tako oduvijek, komentar je koji se ovih dana najčešće može čuti. Nije li Rijeka luka pomaknutih vrijednosti, grad iščašene tradicije, nevoljan ili nesposoban prihvatiti tradicionalnu komponentu svojeg identiteta. No riječka se tradicija zasniva na raznolikosti, kako geografskoj jer grad na Rječini sjedište je Primorsko-goranske županije i sjecište putova koji povezuju najbrdovitiju hrvatsku regiju s jadranskom obalom, tako i onoj kulturološkoj jer Rijeka je, kao luka, tijekom povijesti prihvaćala i u svoj identitet implementirala sve one druge i drukčije. Raznolikosti se počast odaje i kroz krovni naziv manifestacije – Luka različitosti – kao i kroz 650 programa među kojima prevladavaju umjetničke intervencije u vizuru grada i programi neelitističke kulture. Organizatori ističu kako su upravo antiestablišment-momentom programa organizirana u tri glavne teme (voda, rad i migracije) i osmišljena u sedam pravaca (Kuhinja različitosti, Slatko i slano, Dopolavoro, Doba moći, Lungomare art, Dječja kuća i 27 susjedstava) bili glavnim razlogom izbora Rijeke kao prijestolnice kulture.

Jedan od europskih ciljeva EPK-projekata jest poticanje ekonomske aktivnosti. Tako je 2018. nizozemski Leuwarden posjetilo rekordnih 5,8 milijuna turista, što je gradu, uz brojna sponzorstva i povećanu potrošnju, donijelo zaradu procijenjenu na 300 milijuna eura. Teško je reći hoće li slično doživjeti i Rijeka, no iz gradske Turističke zajednice poručuju kako očekuju milijun turista željnih kulture, njome evocirane zabave i iskustava. Najavljeni su i dolasci 41 kruzera s više od 74.000 putnika.

Sudeći prema putnicima na redovitoj jutarnjoj autobusnoj liniji od Zagreba do Rijeke na dan otvaranja, za ovaj je projekt neposredno uoči njegova otvaranja malo tko u tom autobusu mario. Vraćaju se kućama, odlaze u posjete obiteljima i rodbini ili svoje putovanje nastavljaju prema Istri. Luku različitosti ili Europsku prijestolnicu kulture nitko i ne spominje, a slično ozračje vlada i u središtu grada, samo nekoliko sati uoči početka protokolarnog i potom središnjeg dijela velikoga svečanog događaja.

Dok su prethodne večeri, na otvaranju izložbe S kolekcijom priznatoga suvremenog umjetnika Davida Maljkovića, Riječanina sa zagrebačkom adresom, posjetitelji dupkom ispunivši prostor Muzeja moderne i suvremene umjetnosti pokazali kakvu simbiozu kulture, umjetnosti i gradskog života žele, u kasnim prijepodnevnim satima 1. veljače gradski je centar, brojnim programima unatoč, odisao prazninom. Nisu se stvarali redovi ni gužve, kultura nije, kako je najavljivano, bila glavna tema svih razgovora. Riječani će u velikom broju na ulice izići tek predvečer kad su ispunili luku na središnjem programu Opera industriale.

Najveću je pozornost toga prijepodneva izazvala na Korzu postavljena, dvjestotinjak metara duga, lenta vremena Rijeka, koraci i vrijeme, podsjetnik na posljednjih stotinjak godina turbulentne prošlosti grada, a upravo su uz lentu postavljene zastave bile jedno od prvih mjesta prijepora. Je li ondje ili nije bilo mjesto zastavi socijalističke Jugoslavije? Je li ili nije bilo mjesto zastavama Trećeg Reicha ili Kraljevine Italije? Govorimo li o povijesti grada, dobro ju je prikazati što potpunijom i u što vjerodostojnijem obliku. Hoće li se u Rijeci tijekom ove EPK-godine tomu težiti?

Naravno, razgovor o povijesti uvijek je razgovor o onome što se dogodilo koliko i razgovor o onome što se nije dogodilo ili o onome što interpretator smatra bitnim istaknuti. No govorimo li o različitostima, ti prijepori (kao i oni vezani uz Kožarićev Stog sijena, mogućnost postavljanja zvijezde petokrake na zgradu riječkog Nebodera, ali i u javnosti manje eksponiran program Okoliš sjećanja s umjetničkim reakcijama na posjete Golom otoku) svjedoče sve bogatstvo različitosti među stanovnicima Republike Hrvatske i svu nemogućnost institucija i organizacija da se s njima nose.

Maske padaju ili se navlače

Također, kako se često događa s velikim projektima, i Rijeka 2020. u određenoj će mjeri poslužiti kao kišobran, kao krovna manifestacija pod čijim će se okriljem, uz nove, za projekt EPK posebno osmišljene programe, naći i oni za održavanje kojih ovogodišnja titula nije presudna. Tako je, primjerice, kao jedan od istaknutijih događaja u kalendaru za veljaču navedena Međunarodna karnevalska povorka, iako se ona održava od 1982. i sama je s godinama postala kulturni brend prepoznatljiv izvan hrvatskih pa i europskih granica. Iz najava organizatora EPK može se očekivati da će ovogodišnja povorka biti još grandioznija, u što se svi mogu uvjeriti 23. veljače.

Protokolarni dio otvaranja EPK-a u riječkom HNK-u: Leonora S. Popov, Edi Ćelić, Vojko Obersnel i Dubravka Šuica / Snimio Domagoj Kunić

Karneval. Razlog, kako je u jednoj televizijskoj emisiji istaknula direktorica agencije Rijeka 2020. Emina Višnić, izvrtanju serioznosti. Karnevalsko su razdoblje i tradicija vjerojatno razlog i tome što je plaketu Europske prijestolnice kulture potpredsjednica Europske komisije za demokraciju i demografiju Dubravka Šuica uručila riječkom gradonačelniku Vojku Obersnelu, kao što on, u peto godišnje doba, ključeve Grada simbolički predaje Meštru Toniju. Karnevalsko razdoblje i raspoloženje utjecalo je, čini se, i na meštre svečanoga protokolarnog dijela otvaranja u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca pa se u ulozi domaćina, uz glumicu Leonoru Surian Popov, ondje našao i splitski glumac, dugogodišnji član Drame riječkog HNK Edi Čelić – s dugom perikom, u čipkastoj haljini i posve našminkan. S jedne strane, u karnevalskom razdoblju maske padaju ili se navlače kako bi se poslala određena poruka, no ima li poruke u ispraznoj provokaciji? Naravno, može se smatrati tipično riječkom pljuskom „nazadnoj Hrvatskoj“, no kakva li je tek pljuska s ove pozornice opaljena toliko zagovaranoj različitosti. Ne umanjujući kvalitetu Čelićeve izvedbe, valja reći kako bi mnogo uvjerljivije bilo da se umjesto njega na pozornici, ako se već htjelo djelovati u tom ključu, doista našao pripadnik transseksualne zajednice, netko komu su queer-identiteti bliski i poznati. Ovako postavljena pozicija Drugog ostavlja dojam nemaštovitog, invazivnog pretvaranja nečega u nešto što nije. Uostalom, kao što je već s nekoliko strana uočeno, bismo li pohvalili otvorenost da se navedeni glumac poigrao navlačenjem nekog od identiteta koji se u očima javnosti smatra neprihvatljivim izrugivanjem? Identitetska su pitanja vrlo osjetljive prirode pa je njihovo glumljenje ili ironiziranje katkad jednako opasnom ignoriranju. Posebno znamo li da riječki glazbenik Damir Urban već desetljećima ulicama grada povremeno šeće u suknji. Njegov je identitet, doduše, čvrsto ukorijenjen i umjetnik ga nikad nije propitivao, ali postavljanje na pozornicu nekoga tko oblik različitosti živi bilo bi prava proslava riječke autentičnosti i pohvala svim razlikama što u njoj obitavaju. Ali Urbana nije bilo, kao ni još nekih drugih istaknutih riječkih umjetnika, udruga i pojedinaca.

Karnevalizacija otvaranja u Rijeci kao „izvrtanje serioznosti” / Izvor: RIJEKA 2020 – EPK

Juranićeva Opera po Kamovu

Znakovito je bilo protestno „Nema nas“ uočeno na leđima Putokaza nakon suptilnog izvođenja Lijepe naše na Zajčevoj pozornici. Osim Putokaza, na Zaj­čevu se pozornicu popela i riječka supergrupa RiVal, kako bi moćnom izvedbom pjesme Rijeka moj grad zaključila 90-minutni program u kojem su izvedbom Ode radosti i Najdraže Rijeke sudjelovali sopranistica Kristina Kolar i gudački kvartet Riječkog simfonijskog orkestra. Isti je kvartet podržao i mezzosopranisticu Dianu Haller u izvedbi arije iz Händelove barokne opere Ariodante, dok su članovi baletnog ansambla HNK-a Ivana pl. Zajca izveli sekvencu iz baletne predstave Čipka Maše Kolar. Posebno je zanimljivo bilo gostovanje irske pjesnikinje Moye Cannon iz Galwaya, druge europske prijestolnice kulture u 2020, koja je uz pratnju Kathleen Loughnane na harfi izvela Song of Imbolc. Događaju su, uz visoke dužnosnike ministra mora, prometa i infrastrukture Olega Butkovića, ministra turizma Garija Cappellija i ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek, prisustvovali i drugi uvaženi gosti, među kojima i ministri Savjeta ministara kulture zemalja Jugoistočne Europe, čija se konferencija ranije tog dana održala u Rijeci, a događaj je pratilo 250 akreditiranih novinara, od čega 70 iz 15 različitih zemalja. Kao poveznica između otvaranja i završetka programa na svečanosti u HNK-u izveden je prolog Opere po Kamovu, a cijela opera, kojoj je libreto Janko Polić Kamov za brata Milutina napisao prema sadržaju Derenčinove drame Slijepčeva ljubav, bit će u siječnju 2021. izveden pod dirigentskom palicom akademika Zorana Juranića, koji se prihvatio izazova uglazbljivanja nedavno pronađena Kamovljeva teksta.

Na kritike dijela javnosti da je program otvaranja bio odveć avangardan i da u EPK nisu uključene mnoge riječke kulturne ustanove, savjetnik za upravljanje brendom agencije Rijeka 2020. Dražen Nikolić u kratkom razgovoru za Vijenac odgovara da je Rijeka ovogodišnju titulu i dobila zahvaljujući programu koji nije tradicionalan i ne podilazi samo tzv. visokoj kulturi, već naglasak stavlja i na ona djelovanja izvan vidokruga takva shvaćanja kulture, na ono što je često izvan mainstreama, avangardno i subverzivno. Za ljubitelje tradicionalne umjetnosti priredili su izvedbe u Zajcu (među kojima se posebno ističu dramska premijera Fabriova Vježbanja života – drugi put 17. ožujka, premijera opere Tristan i Izolda 22. veljače i gala koncert letonske mezzosopranistice Eline Garanča 2. studenoga) te mnoge važne izložbe, među kojima izdvajaju u dva dijela podijeljenu izložbu o Gustavu Klimtu: prvi će dio, naslovljen Ljubav, smrt i ekstaza, biti posvećen nepoznatom Klimtu i u Muzeju grada Rijeke bit će postavljen od 14. srpnja do 14. listopada, da bi idućeg dana bio otvoren riječki dio majstorova opusa, ali program EPK 2020. namijenjen je, prije svega, onoj drugoj, življenoj kulturi. Iako, kako je istaknuo Nikolić, nije moguće uključiti sve jer i inkluzivnost ima određene granice, tijekom EPK u programu će biti zastupljeni svi riječki identiteti. I kršćanski?, zanimalo nas je, jer, premda je vođa Leta 3 s u riječkoj Luci postavljene pozornice Opere industriale kao početnu točku iščitavanja povijesti grada istaknuo 1230, kada se spominje kao „Rijeka svetog Vida“, stječe se dojam da je taj identitet jedan od onih koji nedostaju. Nikolić odgovara da je u više programa EPK uključena suradnja s Katoličkom crkvom kao naprimjer „u projektu Putevima Frankopana u sklopu kojeg će biti obnovljena 2 sakralna objekta: Samostan Košljun na Krku i Pavlinski samostan, u Crikvenici; ili na Festivalu 27 susjedstava kao Flagship projektu EPK gdje nastupa crkveni zbor iz Mrkoplja“.

Kontroverzni nastup finskog zbora Mieskuoro Huutajat  / Izvor: RIJEKA 2020 – EPK

Bučna Opera industriale

Religijski identitet grada u mračnoj je i bučnoj Operi industriale istaknut kroz još dvije crtice – onu o petodnevnom posjetu pape Ivana Pavla II. 2003. i o gradnji Islamskog centra deset godina poslije. Predstava koja spaja i veliča tri osnovna programska pravca – u luci sjedinjenu vodu, rad i migracije, prema glazbenom predlošku Josipa Maršića i Zorana Medveda, u orkestraciji maestra Frana Đurovića i režiji Dalibora Matanića u riječku je luku, unatoč kiši, privukla tisuće zainteresiranih građana koji su svjedočili avangardnoj interpretaciji gradske povijesti u izvedbi finskog muškog zbora Mieskuoro Huutajat, Pjevačkog zbora otvaranja EPK predvođena Jekom Primorja, orkestra gudača i puhača, 25 riječkih gitarista, 10 bubnjara, plesača te Radničkog zbora varilaca, brusilica i iskri. Neobičan audiovizualan događaj, koji je izravno prenosio HRT, i čiji su kadrovi odaslani diljem svijeta, najveće je polje sukoba različitih kulturnih silnica, no u tim raspravama kao da je izostavljeno ono najvažnije pitanje – je li to još taj grad? Ne zbog identiteta koji su iz programa izostavljeni već zbog prikazanih, a u stvarnom životu nestalih; lučkih, radničkih, industrijskih, drukčijih… Rijeka je 1912, kao jedna od najvećih luka na svijetu, bila povezana s New Yorkom, 1984. nogometni je klub na Kantridi pobijedio Real iz Madrida, 1987. 3. maj zapošljavao je 7061 radnika, a 1991. Hartera je bila odgovorna za pet posto ukupne svjetske proizvodnje cigaretnog papira, moglo se čuti s pozornice. Danas taj prostor gotovo da i nema svrhu, čak je i u njemu održavan festival izgubio reputaciju, Rijeka igra na Rujevici dok Kantrida čeka renovaciju (ali dovoljno je nova za programske koncerte), a 3. maj je zaspao i brusilice, aparati za varenje i čekići na Molo longu prvi su put ove godine udarali u takvoj simfoniji.

Da, Rijeka je nekoć bila urbani, industrijski grad i taj je identitet dio povijesne baštine koju s ponosom ističu i gradonačelnik i direktorica agencije Rijeka 2020. Emina Višnić. No je li EPK samo predstava za europsku javnost i razgovor o onome što je bilo i voljeli bismo da bude ili izvanredan trenutak za propitivanje novih, mogućih identiteta? U posljednjih 26 godina Rijeku je napustilo 86 tisuća ljudi, 86 ju je tisuća stanovnika odlučilo promatrati iz daljine i sa sobom su, neporecivo, odnijeli dio onog riječkog.

U noći otvaranja taj je urbanitet, kroz sudaranje različitih glazbenih stilova i simbiozu različitih društvenih i glazbenih skupina, na tren ponovno oživio, no postavlja se pitanje koliki će izazov biti trajno vraćanje kulture i urbanosti pomalo ispražnjenu gradu?

Velik, govore iz agencije Rijeka 2020, i svjesni su toga. Mnoge prijestolnice kulture sa završetkom mandata odlaze u ropotarnicu povijesti, pozitivnih je primjera, kaže Nikolić, 40 posto. Da se Rijeci ne bi dogodilo isto, „naglasak su stavili na obične ljude, a za jedan od ciljeva postavili dovođenje kulture u njihove kvartove“. Otvaranje je, kaže Nikolić, „bilo velika stvar, dojmovi su više pozitivni nego negativni, a doseg praćenja programa otvorenja bio je više od dvjesto milijuna ljudi u Europi i svijetu“, no tek će programi okupljeni pod naslovom 27 susjedstava, ističe Nikolić, predočiti svu snagu projekta koja se već prošlog vikenda pokazala na Zvončarskoj simfoniji u grobničkim Čavlima. Građani prepoznaju i cijene njihova nastojanja, uvjereni su organizatori, a projekt će u nasljeđe gradu, osim simboličkog, ostaviti i kulturni kapital kroz art kvart, umjetničku četvrt stvorenu kroz revitalizaciju starog industrijskog kompleksa Rikard Benčić, gdje će se, vjerojatno još ove godine, smjestiti Muzej Grada Rijeke u Palači šećera, Gradska knjižnica i Dječja kuća, a postojeći Muzej moderne i suvremene umjetnosti proširit će kapacitete. To su vrlo opipljivi, konkretni infrastrukturni projekti i ako budu dovršeni, kako je planirano (a posjetom gradilištu ustanovili smo da su radovi u punom jeku), to će biti velik uspjeh i baština koju će europski fondovi i EPK ostaviti Rijeci u trajno nasljeđe.

Naravno, ističu iz agencije, mogli su za isti novčani iznos sagraditi novije zgrade, no željeli su povijest, kroz sadašnjost, uključiti u budućnost i bogatu materijalnu baštinu uključiti u riječki identitet. Revitalizacija baštine je, uostalom, važan čimbenik očuvanja kulturnog identiteta, a svojevrsno joj je priznanje, u govoru na svečanom otvaranju, odala i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, kazavši kako je taj projekt, koji „produkcijski nadilazi bilo koji drugi projekt do sada realiziran u hrvatskoj kulturi jedinstvena prilika da europskoj javnosti prikažemo suvremenu umjetnost i bogatu kulturnu baštinu“.

Naposljetku, ovo doista jest najveći kulturni projekt u suvremenoj hrvatskoj povijesti i donošenje konačne ocjene na temelju prvih ispisanih stranica nepotrebno je i neozbiljno. Ostaje samo Rijeci poželjeti sreću i nadati se da će tijekom 365 dana, osim kao alat za privlačenje turista, kulturu i umjetnost staviti u prvi plan i iskoristiti kao mjesto dijaloga i propitivanja važnih, a često potiskivanih društvenih silnica.