Stepinac je ostao svoj, na strani istine i čovjeka

Diljem Hrvatske 10. veljače obilježen je blagdan Stepinčeva. Točno šest desetljeća nakon smrti blaženoga zagrebačkoga nadbiskupa katolički vjernici još iščekuju njegovo proglašenje svetim. Dekret o svetosti čeka potpis pape Franje, godinama nakon dovršenja postupka kanonizacije. O mogućim razlozima, crkvenoj praksi, vatikanskoj diplomaciji, kao i (ne)poznatim činjenicama života bl. Alojzija Stepinca razgovarali smo s Mirkom Ćosićem (Kupres, 12. travnja 1969), autorom knjige Prijepor Crkve i komunizma (s posebnim osvrtom na stanje u bivšoj Jugoslaviji).

Zašto je Alojzije Stepinac još „na čekanju“ proglašenja svetosti, eto i u 60. obljetnici njegove smrti i 22. godinu nakon proglašenja blaženim na Mariji Bistrici po dekretu sv. Ivana Pavla II? Postupak kanonizacije je dovršen, potvrđena su čuda, zapelo je na potpisu pape Franje dekreta kojim bi se blaženika moglo nazivati i svecem Katoličke crkve. U međuvremenu je i Mješovita komisija Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve ostala na početnim, točnije suprotnim stajalištima o Stepinčevu djelovanju.

Odgađanje kanonizacije i traženje mišljenja SPC-a i putem Mješovite komisije Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve svojevrsni je presedan koji je očekivano, kod onih Hrvata koji su svjesni povijesne važnosti kardinala Stepinca, izazvao frustraciju, pa su mnogi danas slijepi za sve što Papa dobro čini, i djeluju više srcem nego glavom, što je, kako je poznato, recept za krivi smjer. Naravno, sa srpske strane uz početnu konsternaciju – s obzirom na njihovu negativnu percepciju papinstva – prevladava trijumfalizam jer i „Papa sumnja u Stepinčevu svetost“. Mi sada možemo nagađati pozadinu odluke Svete Stolice i iz dostupnih informacija pokušati odgonetnuti zašto se proglašenje svetim odjednom našlo – kako se nama čini – u slijepoj ulici. Papa Franjo, kao veliki promicatelj ekumenizma, jamačno uzima u obzir stanje u kolektivnoj svijesti Srba pravoslavaca, bez obzira što nije utemeljeno na istini, ali je tu, i želi im pokazati gestu dobre volje, odnosno da ih razumije, i dati im vremena da prihvate ono što svi znaju. Ako su nečija uvjerenja građena na lažima, ne znači da nisu iskrena, i on želi, čini se, pustiti vremenu da djeluje blagotvorno, što već sada ima učinka jer se o temi Stepinac mnogo govori i piše, a i mnogi Hrvati katolici o svom blaženiku malo znaju, tako da nisu Srbi jedini koji trebaju upoznati njegov lik.

Nije li paradoksalno, uz poznavanje svega protukatoličkoga djelovanja Srpske pravoslavne crkve tijekom zajedničke tegobne povijesti, danas tražiti mišljenje te iste crkve?

Da, opravdano se pitamo kako je moguće nakon što je Stepinac od pape Pija XII. imenovan kardinalom, nakon euharistija, homilija i nagovora koje su održali Ivan XXIII, a poslije i Pavao VI. veličajući osobu i život kardinala Stepinca, nakon što ga je Ivan Pavao II. 1998. uzdigao na čast oltara i dirljive molitve na koljenima pape Benedikta XVI. na njegovu grobu u katedrali, sada imamo situaciju kad papa Franjo govori: „Povijesni slučaj je ovaj: kanonizacija Stepinca. On je bio krepostan čovjek, zato ga je Crkva proglasila blaženim. Vjernici mu se mogu moliti. Ali u jednom trenutku procesa došlo se do nerazjašnjenih točaka koje se tiču povijesti. I ja, koji moram potpisati kanonizaciju – to je, naime, moja zadaća – moleći, razmišljajući i tražeći savjet, uvidio sam da moram zamoliti za pomoć srpskoga patrijarha Irineja, koji je veliki patrijarh. I Irinej mi je pomogao. Zajedno smo osnovali povijesnu komisiju: i njega i mene jedina stvar koja zanima je ne pogriješiti, zanima nas istina. Ne pogriješiti“, riječi su pape Franje koje je na povratku iz Bugarske i Sjeverne Makedonije izgovorio o kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca. Kad je već tako, mi smo svi u Hrvatskoj dužni Papi pomoći da dođe do prave istine. Otprije je poznato kako su srbijansko političko vodstvo i Katolička crkva u Srbiji Papu pozvali da posjeti Srbiju. Naravno, bez poziva SPC-a Papa to neće napraviti. Ovdje svakako treba istaknuti važno pismo biskupa HBK-a patrijarhu SPC-a Irineju, koje je na žalost ostalo bez odjeka u javnosti. HBK navodi kako su učestale izjave i svojevrsni prijekori u javnim nastupima i medijima najviših predstavnika Srpske pravoslavne crkve, upućeni Katoličkoj crkvi i biskupima u Republici Hrvatskoj, među kojima posebnu težinu imaju riječi patrijarha Irineja. U samom pismu taksativno se navode deseci izjava SPC-a, koje kad ih čitamo izazivaju nelagodu i čuđenje. Počevši od prvog citata u kojem patrijarh Irinej govoreći o stradanju srpskog naroda tijekom 20. stoljeća, koje je došlo od „naše braće katolika“ ističe: „Naša Crkva toliko godina očekuje da čuje reč kajanja i izvinjenja naše braće rimokatolika, nikada nismo tu reč čuli. Verovatno je nećemo ni čuti. (…) Narod koji stvara istoriju na zločinu, na krvi drugoga naroda, taj narod nema budućnosti.“ HBK navodi i intervju objavljen u Jutarnjem listu (7. siječnja 2017) u kojem Irinej ponešto ironično kaže „da ispadne kako srpski pravoslavni episkopi više drže do autoriteta rimskog biskupa negoli pojedini hrvatski katolički biskupi“. Čitajući te citate gubimo nadu o bilo kakvoj suglasnosti o Stepincu, na kojem pada svaki ekumenizam. Smijemo li na koncu reći kako papa Franjo na neki način želi anticipirati neka nova vremena pomirenja onoga što je ljudski govoreći nemoguće pomiriti?

Autori Crne knjige komunizma došli su do zastrašujuće brojke od oko sto milijuna ubijenih tijekom crvenog terora / Stepincu je Vatikan naložio da nastupa oprezno kako bi spasio ljudske živote / Papa Franjo želi anticipirati neka nova vremena pomirenja onoga što je ljudski govoreći nemoguće pomiriti

Marginalizira li se Stepinčevo protivljenje (kao i opće Crkve) nacizmu 1937, odnosno, u okviru mogućnosti, osuđivanje svih totalitarnih režima 20. stoljeća?

 Ne samo da se marginalizira nego se radila smišljena demonska inverzija: onaj tko je spašavao živote optužen je da je blagoslivljao i podupirao ubijanja. Neosporna je činjenica da je komunistički režim došao na vlast i održavao se na vlasti sve te godine zbog neriješenog hrvatsko-srpskog nacionalnog pitanja. Svako hrvatsko nezadovoljstvo ili protivljenje ugnjetavanju i poniženju partijski je vrh predstavljao kao „ustašizaciju društva“ uz ponovno aktiviranje jasenovačkog crnog mita sa još većim brojem ubijenih, još groznijim napisima o mučenjima i masakrima uz potporu Katoličke crkve. Time je kod hrvatskog puka raslo ogorčenje i nametnuta krivnja, a srpski puk upijao je priče o ugroženosti koje će se aktivirati i eksplodirati početkom devedesetih s poznatim epilogom. Istodobno sličan se scenarij događao i na globalnom planu protiv jednog drugog kardinala. Sudbina Pija XII. veoma je slična sudbini kardinala Stepinca; i jedan i drugi, do današnjih dana, izazivaju kontroverze o svojoj ulozi tijekom rata. Postoje mnogobrojne knjige i zapisi koji govore o dobročinstvima, herojskom i nadasve razboritu držanju dvaju crkvenih dostojanstvenika, ali isto tako postoji i golem broj knjiga, članaka i filmova u kojima su oni optuženi za indiferentnost, čak i za suradnju s nacistima. Međutim, između nacizma kojem su se priklonile ustaše i komunističkog totalitarizma, koji su predstavljali Titovi partizani, a obje su ideologije doživjele povijesni krah, stoji Stepinac, koji je ostao svoj, na strani istine i čovjeka.

Pitanje koje se često postavlja – je li Stepinac tijekom Nezavisne Države Hrvatske mogao učiniti još više u spašavanju Židova, Srba i drugih manjina u Hrvatskoj?

Stepincu se neprestano stavlja u krimen što se sastao s poglavnikom Pavelićem, a nitko ne spominje njegove susrete i s kraljem Aleksandrom, i princem Pavlom, a onda nakon rata i s Bakarićem i Titom. Ako je taj susret s Pavelićem najjači argument kritičara Stepinca, onda nemamo o čemu govoriti. U vezi s pitanjem je li Stepinac mogao učiniti više, moramo artikulirati širi povijesni kontekst. Stepincu je Vatikan naložio da nastupa oprezno kako bi spasio ljudske živote, jer bi to moglo izazvati suprotni efekt, kao primjerice u Nizozemskoj, gdje su biskupi digli glas protiv nacista početkom 1942. koji su počeli etiketirati Židove. Te je izazvalo bijes nacista pa je 79% nizozemskih Židova, 110.000 osoba, bilo ubijeno. O potonjem je detaljno pisala američka povjesničarka židovskog podrijetla Esther Gitman, koja je i sama u djetinjstvu preživjela strahote Holokausta i koja se neumorno zalaže da se Stepinac konačno proglasi pravednikom među narodima.

Je li, na ironičan način, komunistička vlast montiranim procesom „promovirala“ nadbiskupa Stepinca svojom političkom i društvenom kratkovidnošću? Koje su bile njihove metode u njegovu uklanjanju?

Naš poznati kipar svjetske slave Ivan Meštrović zapisao je u svojoj knjizi tiskanoj u emigraciji detalje susreta s kardinalom u Krašiću, kada je 1959. posjetio Jugoslaviju. Prije svega Meštrović se iznenadio kardinalovim nezdravim i iscrpljenim licem. Kad je zapazio ranu na kardinalovoj ruci, Stepinac mu je ispričao kako ga je prigodom uručivanja nekakva poziva milicioner cigaretom namjerno spržio, pokušavajući ga i na taj način isprovocirati, poniziti, a vjerojatno i inscenirati sukob koji je mogao biti koban za kardinala. Meštrović nastavlja kako je vidno bilo da je kardinal u velikim bolovima, ali se nije žalio ni na što, osim što se stražari neljudski ponašaju prema liječnicima, poglavito onima izvana, koje skidaju do gola i pretresaju. Ako uzmemo u obzir kako je postulator mons. Juraj Batelja minuciozno pratio zdravstveno stanje blaženog Stepinca, možemo vidjeti frapantne činjenice. Naime, cijelo vrijeme boravka u Lepoglavi Stepinac nije trebao liječničku pomoć, a vlasti su izdale službeno priopćenje kako je Stepinac pušten iz zatvora zbog teške bolesti. U crkvenim krugovima to se tumačilo kao alibi za javnost, no kada 1951. Stepinac izlazi iz zatvora i odlazi u Krašić, gdje su mnogo povoljniji uvjeti, odjednom počinju akutni zdravstveni problemi: kronična iscrpljenost, nesanica, znojenje, probavni problemi i impulzivni bolovi u uhu te mu je dijagnosticirana policitemija. Kemijski institut sudske medicine Sveučilišta La Sapienza u Rimu 1993. utvrđuje više toksičkih sastojaka u Stepinčevim kostima (kadmij, krom, olovo, arsen), a Forensic Genetics Center u Torontu postojanje više otrovnih tvari koje su jamačno davane u hrani. Očito se radilo o otrovima s kumulativnim djelovanjem pa od njihova unosa do kliničke slike trovanja može proći i nekoliko tjedana. Na koncu još valja navesti kako je Udbina akcija obrade i praćenja Stepinca u tom razdoblju dobila kodni naziv Kleopatra, a svi znamo kako je prava Kleopatra skončala.

U vašoj knjizi jasno se utvrđuje uhodanost komunističke prakse u svim zemljama, točnije postupanja s vodećim osobama crkvene hijerarhije, nadbiskupa Slipyja u Lavovu, kardinala Berana u Češkoj, kardinala Mindszentyja u Mađarskoj, kardinala Wyszynskoga u Poljskoj. Koga biste posebno istaknuli od tih velikana vjere?

 Veličina kardinala Stepinca i ostale trojice kardinala (Jozsefa Mindszentyja, Josefa Berana i Stefana Wyszynskoga) bila je u tome da su upravo u takvim teškim i složenim vremenima ostali vjerni i uspravni. Iz povijesti je poznato kako na potezu od Baltika do Dubrovnika nisu prošli taj katolički pojas ni Mongoli, ni Turci, ni ateistički komunizam. Ti iznimni heroji vjere znak su velikog trijumfa Crkve i znak vremena. Mi Hrvati poglavito nosimo u srcu papu Ivana Pavla II, koji je u najdramatičnijem razdoblju naše povijesti, kada smo ostali sami pred moćnom JNA, uz nametnuti embargo na uvoz oružja – pokazao svoj očinski odnos prema nama Hrvatima. Govoreći o tome velikom čovjeku, Karolu Wojtyli, ne možemo prešutjeti njegova duhovnog mentora i također velikog kardinala kojeg je dala mučenička Crkva u Poljskoj, koji je poput našeg Stepinca odigrao presudnu ulogu u teškim i apokaliptičkim trenucima za poljski narod. Riječ je o poljskom nadbiskupu Stefanu Wyszyńskom, čiji su život i svjedočanstvo imali presudni utjecaj na formiranje Karola Wojtyle i njegove duhovnosti. Kao što je poznato, poljski narod doživio je i proživio tragičnu povijesnu dramu. Kada su u tajnom dogovoru dvije najkrvavije ideologije 20. stoljeća, nacistička Njemačka i boljševička Rusija, zajednički napale, pojavljuje se veliki kardinal Wyszynski, koji se nakon bolnih prizora Drugoga svjetskog rata našao u tragičnom razdoblju napetosti između boljševičke vlade i Crkve. Komunističke su ga vlasti zatvorile 1953, bio je brutalno zlostavljan i u izolaciji sve do 1956. Baš u tim olovnim i beznadnim danima krvave komunističke diktature, Wyszynski je pokrenuo program obrane domovine koji je odjeknuo diljem svijeta: „Mržnjom nećemo obraniti našu domovinu, a moramo je braniti. Branimo je ljubavlju! Poljaci su već dosta nastradali od drugih, pa naučimo nešto iz tih teških iskustava. Probajmo dakle drugi način – ljubav…!“

Koliko je važno imati na umu da događaji nisu započeli hapšenjem Stepinca već desetljećima prije, s prirodnom nespojivošću komunističke ideje nijekanja Boga?

Izd. Dominović, Zagreb, 2018.

Komunistički su ideolozi uglavnom naglašivali da religija sputava borbenu djelotvornost proletarijata. Lenjinov antireligiozni naboj bio je u svakom pogledu radikalniji od Marxova: „Svaka je religijska ideja nešto gnjusno“, govorio je Lenjin. Sovjetski komesar za naobrazbu Lunčarski, govoreći o religiji, kaže: „Mi mrzimo kršćane i kršćanstvo. I najbolje među njima moramo smatrati neprijateljima. Kršćanska ljubav je smetnja razvoju revolucije.“ Autori Crne knjige komunizma Andrzej Paczkowski, Jean-Louis Margolin i Nicolas Werth došli su do zastrašujuće brojke od oko sto milijuna ubijenih tijekom crvenog terora, da ne spominjemo nevidljive rane koje je taj sustav nanio ljudskom duhu. Nevjerojatno zvuči činjenica kako je u enciklici Rerum novarum, tiskanoj davne 1891, papa Leon XXIII. upozoravao čovječanstvo kako rješenje postojeće krize nije u materijalističkom i ateističkom komunizmu „jer bi se lijek mogao pokazati opasnijim od bolesti“. Nažalost, povijest je pokazala koliko je bio u pravu.

Je li imenovanje Alojzija Stepinca kardinalom 1952. bio najveći udarac tadašnjoj vanjskoj politici FNRJ?

Te 1952. papa Pio XII. imenuje Stepinca kardinalom, što Jugoslavija tumači kao svjesnu provokaciju, pa dolazi do prekida diplomatskih odnosa dviju država. Da bismo što bolje mogli artikulirati navedenu situaciju, nužno je objasniti pozadinske događaje koji su doveli do tog diplomatskog incidenta. Zapravo su sukobi vlasti i Katoličke crkve oko svećeničkih udruženja bili jedan od glavnih uzroka prekida diplomatskih odnosa Jugoslavije s Vatikanom 1952. Koliko je partijskom vrhu bilo stalo do uspjeha akcije, dovoljno govori činjenica da su bili spremni na međudržavni incident. Pristupanje ovom udruženju Stepinac opisuje kao „đavolsko djelo, izdaju Crkve i Judin poljubac“. Poznato je kako je Stepinac u više navrata javno izrekao da oprašta pojedincima partijskog vodstva koji su ga nevina oklevetali, osudili i zatočili. Međutim, veoma je rezolutan kada opominje svoj svećenički stalež: „Ne vrijedi li ovdje onda da sudjeluje na sotoninu djelu svaki onaj (svećenik) koji se učlani u ĆMD (Ćiril-metodsko društvo, op. a.) koje je djelo UDBA-e.“

Niz je teorija o tome zašto su vlasti komunističke Jugoslavije nakraju dopustile da se zagrebački nadbiskup pokopa u zagrebačkoj prvostolnici. Je li njegov sprovod 13. veljače 1960, kao i Stepinčevo, postao putokazom za novo buđenje hrvatske nacionalne svijesti?

Poznato je da se do sama kraja nije znalo hoće li se kardinal Stepinac pokopati u Krašiću ili će mu vlasti dopustiti ukop u zagrebačkoj katedrali. U Udbinu dosjeu kardinala Stepinca možemo vidjeti Obavijest o smrti kardinala Stepinca, u kojoj se obavještavaju vjernici da će se „mrtvo tijelo dobrog Nadbiskupa sahraniti u Gospodinu u subotu 13. veljače u 10 sati nakon svete mise zadušnice i propisanih odrješenja, u župnoj crkvi u Krašiću“. Na osmrtnici se jasno vidi kako je netko očito u žurbi, precrtao „u župnoj crkvi u Krašiću“ i nadopisao pisaćim strojem „U Prvostolnoj crkvi u Zagrebu“. Ne umanjujući velike zasluge našega kardinala Šepera, kao vrsnog diplomata i mudrog pastira, ovdje bih istaknuo izjavu koju je dao Ivan Krajačić-Stevo, poznati hrvatski komunist, prvi načelnik Ozne, koji je poslije rata obnašao niz visokih dužnosti, kao ministar unutarnjih poslova ili predsjednik Sabora. Govoreći o svom odnosu prema kardinalu Stepincu te okolnostima njegove sahrane, on ističe kako se osobno založio da Stepinac dobije posebnu prostoriju za bogoslužje, čak i vino za misu. A kada je Stepinac preminuo, Krajačić kaže kako je on promijenio već donesenu odluku da se kardinal sahrani u Krašiću. On navodi da je to učinio kako se Krašić ne bi pretvorio u novu Mariju Bistricu i mjesto masovnog i javnog hodočašća, drugi razlog je bio da nije bilo potrebe prekidati tradiciju sahrane u katedrali, ali i zbog tadašnjeg pape Ivana XXIII, koji je težio otvaranju crkve (Vjesnik, 28. listopada 1984). Nakon toga Stepinčevo u uvijek prepunoj katedrali postaje ključni događaj tijekom dugih godina totalitarnog mraka, kada su homilije kardinala Kuharića tajno prepisivane i prepričavane u vjerničkim krugovima čuvajući uspomenu na velikog kardinala Stepinca, ali također pomno praćene i snimane od Službe državne sigurnosti i njezinih suradnika.

Zanemaruje li se cenzura u bivšoj državi, osobito u vrijeme prvih godina nakon Stepinčeve smrti? Proći će tri desetljeća dok se o liku zagrebačkoga nadbiskupa i njegovu sudskom procesu nije počelo slobodnije govoriti.

U tadašnjoj javnosti egzistirale su teme koje je odredila partijska elita i tu nije bilo mogućnosti za drugo mišljenje, kritiku ili polemiku. Od zabranjenih tema koje se nisu smjele komentirati svakako su bile: partizanski zločini nakon rata, broj ubijenih u Jasenovcu, Goli otok i naravno slučaj Stepinac. Kad govorimo o informacijama o Stepincu, možemo reći kako osim službenih priopćenja ,koja su bila nekorektna i negativna, drugih mišljenja nije bilo. Uzmimo za primjer događaj Stepinčeve smrti 1960, kada su se tiskovine tog vremena natjecale u ocrnjivanju njegova lika i djela. U to vrijeme Katoličkoj crkvi u Jugoslaviji bilo je omogućeno izlaženje samo dvaju listova, u Beogradu je izlazila Blagovest i u Ljubljani Cerkov v sadanjem svetu. Nijedan od tih časopisa nije prenio ni slova o smrti ili ukopu kardinala Stepinca. Pitamo se gdje su bile one tisuće koje je Stepinac spasio iz ustaških zatvora. U razgovorima s bogoslovima toga vremena rečeno mi je kako im na fakultetu nitko nije riječ rekao u vezi sa Stepinčevom smrti i ukopom. Dakle, nezamisliva histerija i strah bili su potisnuli svaku slobodu ili normalu.

Što je, osim datuma svetosti, ostalo nepoznato ili manje poznato o liku i djelu nadbiskupa Stepinca?

O Stepincu se ponovo više govori u medijima, tiskaju se ponovo knjige o njegovu životu, tako da gotovo nema stvari koja je nepoznata. Većina danas Stepinca percipira konzervativnim i konvencionalnim svećenikom, ali to nije baš tako. Možda je zanimljivo spomenuti crticu iz kardinalova života koja nije baš poznata. Naime, poznato je kako je Radio Zagreb 15. svibnja 1926. počeo s emitiranjem. Program je započeo Lijepom našom, koju je na glasoviru odsvirao Krsto Odak. Upravo je Stepinac na tom istom Radiju Zagreb 1939. započeo svoja tjedna gostovanja s nedjeljnim i blagdanskim homilijama.