Sedam napomena o Svjetlacima

1. Naslov

S naslovom, poznato je, puno toga počinje. On najavljuje i sažima tekst, doziva i zavodi čitatelja, upućuje na specifičnost autorove optike i perspektivu iz koje pristupa temi. Znatan je broj tekstova i knjiga koje smo počeli čitati samo zbog naslova kao što je znatan i broj onih u koje zbog naslova nismo ni zavirili.  Zbirku intrigantnih hrvatskih književnih naslova potkraj 2019. obogatio je pjesnik i kritičar Tonko Maroević. Taj je dobri duh hrvatske kulture sastavio antologiju suvremenoga pjesništva i nazvao ju Svjetlaci. Riječ iz naslova – ‘svjetlac’ –  leksički je raritet, a označava bljesak koji se pojavi kad se naglo zatvore oči. Knjiška je to riječ, jedna od onih koje nas upućuje na literaturu i biranost njezina jezika. Za njom čak ni pisci nisu često posezali – koji put su ju upotrijebili S. S. Kranjčević, A. G. Matoš, V. Desnica, V. Kušan, S. Novak, J. Laušić, M. Božić i T. Ladan. Naposljetku Delimir Rešicki stavio ju je u naslov jedne svoje pjesme. Maroević je tu pjesmu uvrstio u svoj izbor i naslovio ga prema njoj kao što je prethodnu antologiju Uskličnici (1996) naslovio prema istoimenoj pjesmi Nikice Petraka. Riječ ‘svjetlaci’ na koricama antologije neminovno se otiskuje na metaforičko putovanje i postaje prigodni naziv za uvrštene pjesme. Preko nje antologičar poručuje da pjesmu shvaća kao trenutačni sretni događaj, kao „živo svjetlosno treperenje na temelju inače dugoga i dubokoga iskustva“.

Izd. HDP, Zagreb, 2019.

2. Izbor

Svjetlaci donose pjesme pedesetoro pjesnika, i to: Vesne Parun, Irene Vrkljan, Vesne Krmpotić, Zvonimira Baloga, Petra Gudelja, Danijela Dragojevića, Veselka Koromana, Arsena Dedića, Zvonimira Mrkonjića, Branislava Glumca, Nikice Petraka, Stijepe Mijovića Kočana, Maria Suška, Luke Paljetka, Ivana Rogića Nehajeva, Borbena Vladovića, Jakše Fiamenga, Slavka Jendrička, Jozefine Dautbegović, Vesne Biga, Sonje Manojlović, Milorada Stojevića, Branka Maleša, Gordane Benić, Drage Štambuka, Božice Jelušić, Diane Burazer, Seada Begovića, Dražena Katunarića, Anke Žagar, Mile Stojića, Branka Čegeca, Miroslava Mićanovića, Delimira Rešickog, Miloša Đurđevića, Krešimira Bagića, Damira Šodana, Tomislava Domovića, Miroslava Kirina, Drage Glamuzine, Tomice Bajsića, Davora Šalata, Ivice Prtenjače, Ivana Hercega, Ervina Jahića, Dorte Jagić, Ane Brnardić, Marka Pogačara, Martine Vidaić i Gorana Čolakhodžića. Iz popisa je razvidno barem dvoje: da je antologičar u izbor uključio pripadnike različitih generacija (usporede li se godine rođenja, radi se o rasponu od 68 godina) i da se izbjegao „kladiti“ na antologijski potencijal autora koji su se netom pojavili na sceni (najmlađi uvršteni ima 30 godina). Svaki je autor predstavljen s pet do osam pjesma, što je sastavljaču omogućilo oblikovanje pedeset poetičkih mikroportreta. Svjetlaci mapiraju razdoblje od 1996. do 2019, tj. Maroević nastavlja posao otpočet u Uskličnicima, u kojima je pjesmama pedesetoro autora predstavio razdoblje između 1971. i 1996. S dosta se razloga može tvrditi da su Svjetlaci „točka na i“ Maroevićeva polustoljetnoga praćenja hrvatskoga pjesništva. Njegov kritičarski glas i njegova literarna senzibilnost bitno su odredili izgradnju i razumijevanje suvremenoga poetskog kanona.

3. Kriteriji

U kojoj mjeri Svjetlaci reprezentiraju recentno pjesništvo? Kojim se kriterijima rukovodio sastavljač? Najkraće: Maroevićev izbor odlikuje poetička širina. Obrazlažući donesene odluke, sâm je naglasio da nije slijedio trendovske ili strogo kronološke, dekadski obilježene, kriterije niti „sintezne historiografske razloge“, nego „estetske i ekspresivne orijentire“. Podsjetivši na paradoks da poezija danas s jedne strane „živi u enklavama i rezervatima“ te da se s druge piše „kao valjda nikad ustrajnije i masovnije“, svojim je izborom nastojao posvjedočiti pluralnost lirskih stilova. U istim su koricama združeni stihovi tradicionalista, modernista i postmodernista; egzistencijalizam, tekstualizam i neomimetizam; intimistička, konceptualna, maniristička i neoavangardna poezija. S obzirom na Maroevićevu privrženost tekstualnim impulsima i opredijeljenost za estetske kriterije, pomalo čudi podnaslov hrvatsko pjesništvo trećega poraća (1996–2019). Sintagma treće poraće uvodi kriterij vanjske povijesti, koji će prije izazvati zabunu nego postati podesna razdjelnica. Štoviše sâm je antologičar u zaključnim napomenama ponudio argumente koji ga relativiziraju – istaknuo je da su uvršteni pjesnici „formirani u sasvim različitim epohama i kulturnim kontekstima“, da su jedni „reagirali na ideološko presizanje i duhovnu uravnilovku“ a drugi na „teror mediokracije i povampirene mehaničke vizualnosti“, na koncu da sintagmu „treće poraće“ ne drži „deterministički opterećujućom za poetičke izbore“.

4. Događaj

Kolikogod poezija bila na margini, antologija poezije uvijek je društveni događaj, oko nje se zbivaju male drame, pjesnici i književni znalci najprije posežu za popisom uvrštenih, a tek onda idu čitati otisnute pjesme. Tako je bilo i s Maroevićevom antologijom. Već je na predstavljanju, izvještavaju mediji, jedan od promotora konstatirao da se u Svjetlacima trebalo naći mjesta za I. Zidića, B. Marunu, A. Škuncu, G. Babića, Z. Makovića, S. Petlevski i T. Gromača. Kasnije je antologičaru spočitnuto što uopće nije razmatrao pjesništvo na dijalektu. Zasad se još nisu javili kritičari koji nisu zadovoljni izborom pjesama pojedinog od uvrštenih pjesnika. I to je, rekao bih, sastavni dio javnog rituala koji okružuje pjesničku antologiju (mnogo se toga znade prije čitanja stihova). Ne kaneći biti Maroevićev odvjetnik, kazao bih tek nekoliko stvari. Vidljivo je u Svjetlacima da je sastavljač nastojao pobilježiti značajnije pojave u prikazivanom razdoblju. Pritom je po crti vlastite senzibilnosti neka pjesnička gibanja izdašnije predstavio (npr. manirističke poetike), a neke samo pripustio u društvo odabranih (npr. stvarnosnu poeziju). Kada je riječ o uvrštenim pjesnicima, čini se da je antologičar dosljedno slijedio svoje razumijevanje lirske događajnosti, što je vjerojatno i najvažnija odlika dobrog antologičara (ako i griješi, neka griješi s uvjerenjem). Naravno rijetko će se koji pratitelj iste te poezije složiti baš sa svim njegovim odlukama. Da sam kojim slučajem bio na njegovom mjestu, sigurno bih našao razloga za uvrštavanje lirskih portreta već spomenutog Borisa Marune, ali i Svena Adama Ewina i Dunje Detoni Dujmić. No, kako rekoh, autor Svjetlaca izradio je svoj zemljovid suvremenoga pjesništva, koji je istovremeno osoban i pouzdan, uzbudljiv i otvoren. Maroevićevu ću otvorenost ilustrirati znakovitim podatkom. Prije četvrt stoljeća u Uskličnike nije uvrstio D. Rešickog, paradigmatskog kvorumaša, što je dijelom obilježilo recepciju te antologije među mlađim pjesnicima. Sada je, vjerojatno ne posve slučajno, za svoju novu antologiju posudio naslov upravo od Rešickoga.

5. Polilog

Svjetlaci su, između ostaloga, mjesto manje ili više očekivanih susreta, ali i mjesto na kojemu se iz čista mira znade rasplamsati polemička vatra. Izdvajam po jedan primjer za svaku pojavu. Susreću se i s ljubavlju dijalogiziraju sonetopisci –  prvouvrštena Vesna Parun pita se Što je sonet meni? pa niže moguće odgovore: „Pratilac u tijeku/ godina šturih, nagovor na igru./ Tješitelj i čuvar sna“. Kasnije joj na različite načine repliciraju L. Paljetak, J. Fiamengo, S. Mijović Kočan. Tako se u četrnaest rimovanih stihova susreću i omjeravaju iskustva i stilovi.

Negdašnji semantički konkretisti odapinju polemičke strelice spram tzv. stvarnosne poezije. Konkretno, B. Maleš pjesmu Vježbe protiv stvarnosti otvara stihovima: „ponekad padnem/ u zrak! nije to lako!/ ali kad tamo/ stignem/ tamo je sve jasno/ i tužno!“. Njegov kolega M. Stojević još je izravniji i sarkastičniji. U pjesmi Stvarnosna poezija pije Zdenac života na trenutak se uživljuje u ulogu turističkog vodiča pa kaže: „Mnogo se toga značajnog nalazi/ Na karti grada. Dođite djeco na/ Zdenac života. Tamo dojenčad pije vodu/ I zamara ljude čitanjem kiše i prašine.“ Sljedbenici stvarnosne poezije nisu se osvrtali na navedene zadjevice, i to iz dva razloga: prvo, Maleša i Stojevića ne može se doslovno shvatiti jer ne slijede stvarnosnu poetiku pa je pitanje o čemu oni zapravo govore; drugo, antologičar je „stvarnosnjake“ uglavnom ostavio pred vratima antologije pa i nisu baš bili u prilici govoriti.

6. Citati

Svjetlaci obiluju stihovima i poetskim rečenicama koje bi vrijedilo upamtiti. U njima se očituju teme i interesi hrvatskih pjesnika, njihove jezične navike i rješenja, karakter i dubina uvida, oblici osamljivanja i angažmana. Ti stihovi i rečenice osciliraju između aforizma i jezične igre. Za potencijalni leksikon hrvatskih književnih citata kandidiram sljedeće:

– Jest je jedina riječ,/ koja jest. (V. Krmpotić)

– Mjesta na mjestu više nema. Nenađeno./ Ja smo, ti smo, mi smo? Nismo. Oni smo, ono smo?/ Nestalo je mjesto. Izgorilo. (D. Dragojević)

– Sve je manje čitatelja – sve je više spisatelja./ Ne daju se lako diletanti. (A. Dedić)

– ako me istina već nije poslušala,/ još uvijek kucam šakom o taj zid,/ na kojem nema vrata (N. Petrak)

– što je moje ne stane u moje/ prelijeva se u tuđe i božje,/ barem smo tri kada se vježba/ beskonačnost (I. Rogić Nehajev)

– Vrata raja i vrata pakla/ oduvijek su/ jedna te ista vrata. (D. Rešicki)

– olovka živi od vlastita nestajanja (M. Kirin)

– ako je o vremenu riječ, imao si ga dovoljno/ da nađeš i ono što nisi izgubio. (D. Šodan)

– jedina strašnija stvar od fašizma/ je umjereni fašizam. (M. Pogačar)

7. Napokon

Svjetlaci su dobrodošao prozor u kuću suvremenoga hrvatskog pjesništva. No radi se o tome da uđemo u tu kuću i otvorimo sve njezine prozore i sva vrata. Neka stihovi krenu u svim smjerovima pa da vidimo kome će pasti mrak na oči.