S kolekcijom do koautorstva

Domaći eurofili ovih dana s radošću mogu primjetiti: 2020. počela je u znaku Hrvatske – u zagrebačku Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu već se čitav mjesec slijevaju europski političari prve, druge i treće lige, jer će naša zemlja sve do kraja lipnja predsjedati Vijećem Europske Unije. S prvim pak danom veljače Rijeka se, nakon dugih priprema, uz irski Galway, na godinu dana okrunila titulom Europske prijestolnice kulture. Ovdašnji euroskeptici na to će uzvratiti da se tu tek poklopila slučajnost birokratskih rotacija unutar sve manje složne „zajednice europskih država“, a da će glavobolja zamijeniti slatku opijenost kad računi za svu tu euroeksponiranost dođu na naplatu. Poneki cinik ili tek realist, ako je takvih ovdje uopće ostalo, primjetit će da sve to neće proći bez uobičajenog asortimana međusobnih političkih i parapolitičkih optuživanja, jalnih i jalovih domaćih rasprava i brižnih mjerenja tko je više mittel ili južnoeuropski, je li bolji region ili uspravnica i tko je tu u skladu, a tko u sukobu s tzv. nacionalnim interesima.

Iz postava izložbe  / Snimio Karlo Čargonja

I dok predsjedanje Vijećem EU za sada nekako prolazi „ispod radara“ zanimanja javnosti i stručnjaka, projekt Rijeka EPK već je i prije službenog, cjelodnevnog otvaranja izazvao podbadanja između naših „lijevih” i „desnih”, „suverenističkih” i „globalističkih”, „progresističkih” i „tradicionalističkih” društvenih skupina, političkih opcija i istaknutih pojedinaca koji su, za kulturu inače uglavnom rubno zainteresirani, odjednom osjetili potrebu za žustrim uključivanjem u raspravu o dramaturškim, estetskim, simboličkim dimenzijama cijelog događaja. A kad je sve službeno krenulo, „naprednjaci” i „internacionalisti” naklonili su se noise-industrial-poetici kojom su se nadahnuli autori ceremonije otvaranja, „konzervativci” i „domoljubi” zgražali su se nad jugoslavenskom zastavom i crvenom zvijezdom, službeni politički vrhovnici na otvaranju se, očekivano, nisu pojavili, dok novoizabrani predsjednik tu prigodu, opet očekivano, nije propustio. Normalni, za kulturu doista zainteresirani građani Rijeke i njihovi gosti pokušavali su pogledati i poslušati što više brojnih događanja koja su te subote preplavila dobar dio ulica i trgova, klubova i pozornica u središtu grada.

Umjetnik koji se vraća u rodni grad

Već je prvi dan epekaovanja otvorio dakle stare prijepore oko prihvaćanja i razumijevanja povijesnog nasljeđa grada domaćina, a tom se bremenitom temom bavi i izložba S kolekcijom našega multimedijalnog umjetnika Davida Maljkovića sa svjetskom karijerom, koja je u prostorima Muzeja moderne i suvremene umjetnosti otvorena 31. siječnja, kao svojevrsni uvod u cjelodnevnu feštu otvaranja. Umjetnik koji se vraća u rodni grad, nakon što se afirmirao u širokom svijetu, to je sam po sebi zanimljiv motiv, ali ponekad i nije lako izabrati smjer kojim treba krenuti kako bi se ta romantična avantura uspješno privela kraju.

A prednost Maljkovićeva izbora izložbenoga koncepta mogla bi biti upravo u svojevrsnoj evazivnoj strategiji, izbjegavanju da se put povratka privede kraju. Umjetnik je dakako mogao – a mnoge bi njegove kolegice i kolege iskoristile reflektore pozornosti uperene prema trenutačnoj EU-prijestolnici – ponuditi predvidljiv rasplet i iskoristiti svečanu prigodu da se predstavi nekakvim best of izborom radova iz dosadašnjeg opusa. Mogao je, dapače, iskoristiti navodno pristojan budžet manifestacije (barem se tako o financijama zasad govori) i potrošiti nešto od toga za produciranje kakva posve novog rada. No on je izabrao tzv. treći put, koji će neki proglasiti primjerom samozatajnosti, dok će mu oni manje skloni prigovoriti da se ovaj put i nije nešto kreativno pretrgao. Naime, u najavi izložbe Maljković je sam potvrdio kako se koristio već nekoliko godina starim konceptom, koji je s umjetničkim direktorom projekta EPK 2020. Slavenom Toljem planirao čak i prije nego što je Rijeka dobila titulu, u danas već čini se davnom vremenu, dok je MMSU još stanovao u starim prostorima zgrade u ulici Dolac. Dapače, sam izlagački koncept već je iskušavao prije pet godina u talijanskoj galeriji Massimo Minimi te poslije u Kontakt kolekciji. Reciklaža vlastitih zamisli u doba imanentnih re/de/konstrukcija valjda više nije grešna kao nekada, dok su se još svi trudili biti apsolutno drukčiji ili autentični, no opet se možemo i zapitati zašto se koristi već trošena ideja i dobija li ona u novoj okolini i neku novu, originalnu dimenziju?

Svijet suvremene umjetnosti, kako hiperprodukcijom artefakata tako i novcem koji se uz nju okreće, postao je teško pregledan konglomerat u kojem su središta moći (galerije, muzeji, kolekcije, kritičari, kustosi) još uglavnom u umjetničkim metropolama zapadnog svijeta. No zato pretendenti (autori i novi bogataši spremni postati mecenama i kolekcionarima) željni promjena na top-listama dolaze sa svih strana. Ima li onda u takvu univerzaliziranom kontekstu ikakvih malih, lokalnih razlika prema tome gdje se, kako i po koji put slična vizualna ideja realizira, reciklira, rekapitulira? U slučaju Maljkovićeva riječkog nastupa mogla bi se iskoristiti stara fraza kako su ovdje, ipak, stvari sjele na svoje mjesto.

Prikrivene reminiscencije

Poznata je naime stvar da hrvatski muzeji – pa ni riječki MMSU nije tu iznimka – zbog skučenih prostornih (ne)mogućnosti dijele sličnu traumu u vezi s (vlastitim) kolekcijama: najveći dio onoga što godinama strpljivo i štedljivo u njih uključuju neće vidjeti, osim pokojeg specijaliziranog stručnjaka, gotovo nikada nitko. A nije da se ne bi imalo što vidjeti! S te je strane Maljkovićeva gesta (pojam koji sam radije koristi umjesto neutralnijeg termina instalacija) na neki način potez od povijesnog značenja – posjetitelji će izložbe, iz nepovoljnog, donjeg očišta i tek fragmentarno, na povišenim policama vidjeti barem nešto od te mase fakata, a ne artefakata, iz te kolekcije koja će jednoga dana parcijalno možda biti pokazana u sklopu nekakva stalnog postava, ali uvijek u minimalnom postotku u odnosu na ukupan broj deponiranih umjetnina. Muzejske zbirke danas su najčešće nepregledne, nespoznatljive mase, kojima ni kustosi-supermeni ne mogu ovladati, i možda je osvježavajuća spoznaja da ih se može predstaviti bar na tako komprimiran način, u fizičkoj i tek nagoviješteno metafizičkoj dimenziji.

S druge strane, koliko god kolekciju tretirao kao zbroj predmeta, a ne umjetnina, Maljković ne može izaći iz pozicije promatrača, koji se duhovno formirao u gradu u kojem je kolekcija i nastajala, pa čak i ovako naizgled nasumično posložena, ona ipak pulsira nekim prikrivenim, možda ne posve osviještenim referencijama i reminiscencijama. A u tom samosazrijevanju i otkrivanju interesa za umjetnost na Maljkovića su utjecali neki više ili manje poznati riječki umjetnici, pedagozi i kustosi, kojima sad na neki način vraća dug, uključujući ih kao svojevrsne suautore. Tako će tijekom gotovo tromjesečnog trajanja izložbe na njoj sudjelovati i galerist Damir Čargonja Čarli, kustos Branko Cerovac, profesor Žarko Violić, umjetnici Igor Rukavina i Klas Grdić. Također, prostor unutar izložbe Maljković je otvorio i nekolicini mlađih kolegica i kolega pa se umjetnik i dizajner Niko Mihaljević već predstavlja Muzejom kristalne lubanje, fasadu Muzeja kao filmsku referenciju u crveno je obojila i na svjetskoj sceni već afirmirana Dora Budor, dok će poveznicu s kolekcijom i Vilom Ružić realizirati još jedna Riječanka, također već međunarodno afirmirana performerica Nora Turato. U koloplet različitih artističkih generacija uključit će se i ona najmlađa, studentska, radionicama u kojima će sudjelovati polaznici Akademije WHW, postdiplomanti iz programa nizozemske Werkplaats Typografie te domaćini s riječke Akademije primijenjenih umjetnosti.

Poput pjevača Zorana Badurine, koji je usred furioznog nastupa Jonathana zahvalio kolegama iz Fita, Parafa i Denis & Denis, s kojima je u noći otvaranja EPK podijelio pozornicu, na tomu što su svojom glazbom usmjerili mlađe glazbenike, tako i Maljković izložbom šalje zahvalnicu umjetničkim prethodnicima, ali i osnažuje nove generacije da pridonesu nastavku uzbudljiva pulsiranja riječke likovne scene. To pulsiranje trebala bi pojačati i izložba S kolekcijom, no, kako sam umjetnik tvrdi, otvaranje je tek početak, konačni rezultat zbrojit će se tek na kraju, nakon što je obogate gore navedeni suautori, čiji nastupi tek slijede. Rijeka bi sljedećih godinu dana trebala ugostiti više stotina raznovrsnih kulturnih programa, a koliko je nesvakidašnja i posebna izložba S kolekcijom zainteresirani mogu provjeriti sve do 20. travnja.