Puccinijevi pjevački maksimumi

Neposredno uoči obilježavanja početka Europske prijestolnice kulture Rijeka 2020. Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca – kao jedna od najvažnijih riječkih kulturnih ustanova – izvelo je u programu hrvatsku praizvedbu mjuzikla Evita i djelomično ponovilo Puccinijevu trilogiju sastavljenu od Tosce i Madame Butterfly, premijerno postavljenih u nepuna tri tjedna na početku sezone, početkom studenoga i potkraj listopada te La Bòheme, premijerno postavljene u listopadu 2017, u režiji Fabrizija Melana.

Madama Butterfly, Anamarija Knego (Cio-Cio-San) i članice zbora / / Snimio Dražen Šokčević

Iako bi se ta tzv. Puccini trilogija jezično ispravno trebala nazivati Puccinijevom trilogijom (a nacionalno kazalište trebalo bi njegovati ispravan hrvatski jezik) i iako to nije trilogija nego ciklus, određeni ciklički sadržaj u repertoaru nekog kazališta ukazuje na njegovu promišljenost pa i bogatstvo. Prošlo je već petnaestak godina od posljednjih ciklusa u HNK-u u Zagrebu, Glembajevskog ciklusa i ciklusa Romea i Julije, a HNK Ivana pl. Zajca imalo je u međuvremenu ciklus Verdija, Shakespearea i Suriana, tj. opere Otello, Macbeth i Falstaff.

Premijeru Butterfly dirigentski je postavio Ville Matvejeff, a sada je objema operama dirigirao novi ravnatelj Riječke opere, mladi finski dirigent Kalle Kuusava. Čini se kako je Finska postala zemlja partner i neiscrpno vrelo umjetnika za suradnju s Riječkom operom. Kalle Kuusava dirigent je veoma smirena stava i geste, kontroliran. Znači li to da je hladan ili da nema temperamenta, što se od mlada čovjeka ne bi očekivalo u Puccinijevoj glazbi i svim njezinim emocionalnim proplamsajima, naletima i silini? No dok izvedbe – Tosce (27. siječnja) i Butterfly (28. siječnja) – funkcioniraju tako da sva emocionalnost isijava i doživljava se u jedinstvu orkestra i pozornice, tj. pjevača, dok je orkestar uigran i dinamički kontroliran, u objema partiturama, a dirigentska gesta itekako sve drži u rukama i agogički vodi, te pjevači postižu maksimum, onda je to u redu. Pitanje nešto sporijeg tempa Tosce stvar je osobnog ukusa sve dok je tempo sporiji, a nije razvučen. Osobno mi je malo „brža“ Tosca draža, ali su mi jako draga bila i sva ona suptilna, tiha mjesta u trećem činu Butterfly, u dočaravanju razvoja njezina usuda i gašenja života prema tragičnom kraju.

Iako su bile u rukama dvojice različitih redatelja, obje su opere mizanscenski uprizorene konvencionalno, kako treba biti, jer verizam teško podnosi skretanja od autorskih didaskalija i čvrstoće dramaturške logike povezanosti glazbe i teksta. A da onda, i u takvim okvirima, može proraditi i nadograditi mašta pokazao je dramaturg redatelj Tosce Marin Blažević sa zamisli o trima različitim načinima uprizorenjâ triju činova. Prvi je čin bio historicistički, s vatrometom boja kostimâ Sandre Dekanić i scenografije Alana Vukelića i Marina Blaževića rimske crkve San Andrea della Valle. Drugi je čin zamislio u Zagrebu, 1941, u susretu Zinke Kunc Milanov i poglavnika Ante Pavelića, dok je treći čin, Danas. Negdje, apoteoza neostvarive ljubavi, kakve se u životu događaju. Zbog okrvavljenih ruku. Nije važno čijih ni zašto su okrvavljene. Uvijek. Svagdje.

Tosca, Giorgio Surian i Kristina Kolar

Pritom je krv u trećem činu poprimila crvenu, ljudsku boju, za razliku od crne krvi u monokromatici drugoga čina. Tražiti povijesnu autentičnost u ideji drugog čina besmisleno je pogotovo kada zamisao na razini kazališne imaginacije funkcionira odlično, sa zlokobnom igrom sjena na zidu. Gledamo li slavnu pjevačicu Floriju ili Zinku, u sukobu s nasilnim moćnikom Vitteliom ili Antom, svejedno je, tim više kada su na sceni Kristina i Giorgio; Kristina u replici Zinkina kostima Tosce iz Metropolitana. Kristina Kolar i Giorgio Surian, nacionalni prvaci Riječke opere (Surian odnedavno u mirovini pa je sada, formalno, počasni član Riječke opere, što je titula koja postoji samo u Zajcu) dobro su uigran par u Tosci, još od zagrebačkih predstava. Surian, čiji glas izvrsno karakterizira višestruku Scarpijinu zloću, glumački sagorijeva u balansiranju između njegovih sadističkih nakana i naporâ da sačuva uglađenu formu. U finalu prvog čina pomogao mu je i redatelj impresivnom fantazmagoričnom slikom. Dok zbor (odličan u objema predstavama) pjeva na balkonu gledališta, Scarpiju sama na sceni proždire plamen pakla. On se odriče Boga i pretvara u demona.

A pri kraju drugog čina, kada Tosca želi otići, izvrsna je negativna aluzija na NDH, na stihu Partir dunque volete?, kada Surian izvrsnom glumačkom gestom, ne galantno, prema libretu, već s ironijom po(kaže): „Napustiti takvu državu?“

Kristina Kolar sada već rutinirano, u dobrom smislu vladanja ulogom,  donosi Toscu, oduševljava snagom glasa i sigurnim visinama te decentnom igrom. U ariji joj nedostaje većega dinamičkog nijansiranja, što njezin glas prirodno ne sadrži pa ona, kao iskusna i mudra pjevačica, na tome i ne ustraje. Tenor Domagoj Dorotić, novi član Riječke opere i prvak Kazališta, podatnim fraziranjem i s dovoljno glumačkog intenziteta ostvaruje Cavaradossija.

Madamu Butterfly Riječka je opera ostvarila u suradnji sa Splitskom, posudivši opremu japanskog ugođaja – živopisnu scenografiju Slavena Raosa i kostime Jurja Zigmana. Režija Dražena Siriščevića ne donosi maštovitih zamisli kao Blaževićeva, ali nudi niz malih detalja koji otkrivaju njegovo poštovanje  toga djela i opere općenito, za razliku od mnogih redatelja koji se operom bave lukrativno, ne vole je i ne poštuju.

U uredno ispričanoj priči nema mudrovanja ni nadmudrivanja s publikom, a tragedija male gejše doživljava se neposredno. Doduše, plesu gusjenica u intermezzu između drugog i trećeg čina teško da je mjesto kod Puccinija. No to blijedi pred ljupkim detaljima kao što je sam završetak prvog čina, prije spuštanja zastora, kada Cio-Cio-San zove Pinkertona u prvu bračnu noć poetično bez, često, banalnih seksualnih aluzija. Ili kada se ona krzma bi li, po dolasku Sharplessa u drugom činu, sjela na jastučić, na japanski način ili u fotelju jer je, kako ona smatra, udajom postala Amerikanka.

Anamarija Knego sopranistica je kojoj glas ima sve potrebne elemente za tešku naslovnu ulogu: čist je i nježan za lirske trenutke, a ima dovoljno nosivosti za dramske. Uvijek zadržava milozvučnost, a visine su joj sigurne u svim dinamičkim položajima. Lik osjeća i predaje ga publici s punoćom bića, spontano, iskreno i potresno.

Imala je izvrsne partnere. U ulozi Sharplessa iskusnoga Roberta Kolara, realna i suosjećajna, nesretna što ne može više pomoći, raskošna u pjevačkim frazama. Srčanog Aljaža Farasina, izvrsna dendijevski-frajerskog Pinkertona, suverena u raspjevanosti i finom, italianita stilu fraziranja i akcentuiranja iako, nažalost, često bez dovoljno intenziteta u glasu; te decentnu Suzuki Ivanice Vunić.