Preobrazbe noći

Postoje mnoga shvaćanja o tome u kojem razdoblju počinje moderan svijet, univerzalnopovijesni modernizam. Neki se pozivaju na otkriće Amerike i cijelu epohu renesanse, drugi, pak odlučujući prijelom vide u osamnaestom stoljeću, kad su položeni temelji pojavama poput samostalnoga poduzetništva, tehnifikacije u osvajanju vremena i prostora te spontano iskazana individualizma na području umjetnosti.

Zamislivo je, međutim, i drukčije mjerilo. Natuknica glasi: električno svjetlo, struja ili jednostavno elektrika. To su nazivi kojih se sjećam iz svog djetinjstva. Predstavnici društva govorili su o elektrifikaciji, koja se počela širiti u industrijskim zemljama od druge polovice devetnaestog stoljeća. Tehnički podaci uglavnom su poznati pa nije potrebno da ih ovdje iznosim. Na početku prošlog stoljeća elektrika je u tehnički razvijenim zemljama gotovo posvema zamijenila plinsko osvjetljenje i uljanice. Stoga je opravdano mišljenje da se moderna civilizacija može definirati kao ukinuće razlike između dana i noći. U velegradovima današnjice stalno je svjetlosni dan: mlazovi svjetla što ih proizvode struja i njezine izvedenice stvaraju dojam da se svanuće stopilo sa sutonom. Razlika između tradicijskog ritma unutar 24 sata više se ne očituje u osvjetljenju nego u rasporedima radnih procesa u dnevnim i noćnim smjenama.

Vincent van Gogh, Zvjezdana noć

Trenutak je za proširenje uspomena iz djetinjstva. Otkad sam svjestan zbivanja oko sebe, poznajem samo svjetlo iz žarulja. Uvečer su se u kućanstvima uključivale lampe: vrijeme se provodilo u razgovorima, društvenim igrama i u razmišljanju o potrebama idućeg dana. Čak i manja mjesta imala su dvadesetih godina uređaje za proizvodnju struje, zvane centrala ili munjara. I moj rodni gradić mogao se ponositi. Prije moga vremena dogodila se u centrali strašna nesreća; puknuo je široki remen-prijenosnik i ubio jednog tehničara. Moji su roditelji i kasnije često spominjali tu pogibelj. Tridesetih bi me godina djed ponekad odveo u taj pogon. Nezaboravni su susreti s modernom tehnikom, dinamom i pločama za uključivanje. Isto tako neću zaboraviti izgled i brujanje maloga zrakoplova koji je preletio preko ulica. Na plakatima koji su najavljivali taj događaj pisalo je „avio-miting“.

Noć, prava noć, kad je i u gradovima bilo razlike između sutona i osvita, pratila je čovječanstvo od pretpovijesnih vremena do Edisonovih žarulja. U odnosu prema osvjetljenju kod gradskoga stanovništva danas nema emocionalnih sadržaja. U krajevima daleko od civilizacije i danas je tako kao što je bilo u svim zemljama u prošlosti. Noć ima snažan duševni naboj. U nekim plemenima Afrike ili Indonezije noć je doba ritualnih radnji, na primjer zazivanja dobrih i zlih duhova. Mrak je bio povezan s vjerovanjem u magiju. Ali i u Europi predelektričke epohe mrak je bio mentalna činjenica. Čak vrlo izražena. Ne moramo si predočiti prilike u srednjem vijeku. Razdoblje europskog i američkog romantizma zanimljiviji je primjer. Upadljivo je koliko su romantičari isticali noć, koja kod njih nije samo vremenski razmak nego i svojevrstan duhovni prostor.

Mrak su, međutim, shvaćali, posve različito. Može se čak prepoznati izrazita bipolarnost. Najveći proteg pripada slici o noći u kojoj se podudaraju pučka predodžba i književna projekcija. U toj skupini noć budi elementaran strah, tjeskobu, priče o sablastima, nasilju i općoj ugroženosti. Komparatist Richard Alewyn izložio je u svom sjajnom eseju Sklonost strahu (1965) nacrt za novodobnu povijest straha. On upozorava na mnoštvo nabožnih knjiga i „kućanskih savjetnika“ iz šesnaestog i sedamnaestog stoljeća, dakle na razdoblje prije prosvjetiteljstva (koje se u tadanjoj filozofiji često nazivalo epohom svjetla). U tim starijim tekstovima ustrajno se čitatelju nameće misao na tegobe noći, u kojoj se čovjek ne može braniti od zlih duhova, čaranja, požara, lopova. Ukratko, mrak je sam po sebi opasan. U engleskoj književnosti osamnaestog stoljeća znali su pisci takozvanih gotskih romana vješto iskoristiti repertoar strave i užasa. Radnja se zbiva u samotnim dvorcima obavijenima mrakom i maglom, osvijetljenima mahom bljeskom munja. U inventaru pripovijedanja nema efekta bez uzajamnog djelovanja straha i mraka.

Posve je oprečan odnos prema noći zastupao jedan od najosebujnijih njemačkih romantičara, koji je djela objavljivao pod pseudonimom Novalis. Njegove Himne noći (koje su u nas preveli Truda i Ante Stamać) duboko uranjaju u magiju noćnih ugođaja, što tvore onaj drukčiji svijet, protivan svagdašnjici trijeznoga pragmatizma. Noć je prostor tajnovitosti snova i čarobnih zagonetnih mitova. Osjetilnost te poezije zaziva slike ljudske ljepote, pa i ekstaze, u kojima se osjeća blagost ulja badema i smeđega soka maka. Novalis je ovdje jedan od preteča nadrealizma u književnosti dvadesetog stoljeća. Međutim, zanimljivo je upozoriti na činjenicu da je najzaneseniji od svih romantičara po zvanju morao biti, rekli bismo, vrlo prozaičan. Kao pravnik i stručnjak za rudarstvo vodio je paralelan život.

Zanimanje za pjesnikova svakodnevna iskustva vraća me polazištu zapisa. Ne postoje podaci o tome što je Novalis osjećao kad ga nije obuzimao svijet mašte, nego je bio zaokupljen zbiljskim stvarima. Može se samo pretpostaviti da se realni odnos prema noći i kod njega tad bitno razlikovao od imaginarnoga. Znao je svakako da put kroz noćnu šumu sadrži opasnosti kakve mogu zateći i današnjega samotnog putnika, čak i u Europi. Strah od sablasti odavno više ne postoji, ali su opasne životinje ostale. Televizijske vijesti upozoravaju da u istočnoj i srednjoj Europi vukovi sve češće ugrožavaju stoku, pa i ljude.

Riječ o preobrazbama noći svakako vrijedi samo ograničeno. Svaki čovjek mora prema osobnom iskustvu u gradu, selu, prirodi i zemljopisnoj regiji povući definicijske granice.