Poučak korona virusa

Stari vic kaže da je neki Kinez pitao Hrvata koliko ima pripadnika njegova naroda. „Četiri i pol milijuna“, rekao je Hrvat, a Kinez mu razdragano odgovori da je to baš lijepo, jer se svi poznajemo. Da je svijet malen, spoznao sam prije nekoliko godina, kada mi je gospođa Eva Jirku, iz moje gradske četvrti, ispričala kako je njezin otac za vrijeme studija upoznao Kafku; i danas mi je nevjerojatno da je moja susjeda i suradnica gledala u oči čovjeka koji je gledao Kafku – i udisao isti zrak, o čemu inače ne razmišljamo.

Malo je toga idiličnije od pogleda na jezero pred gradićem Starnbergom kraj Münchena, gdje su nekad ljetovali bavarski kraljevi, a ni danas ondje ne živi sirotinja. Baš se tamo zbio prvi slučaj zaraze novim koronavirusom u Njemačkoj: slučaj je htio da je kineska instruktorica, koja je doletjela avionom u Bavarsku održati poslovni tečaj, nedugo prije toga posjetila roditelje u Wuhanu. Temperatura joj je izbila tek na povratnom letu, o čemu je odmah izvijestila sanitarne vlasti, izazvavši paniku u mirnom rezidencijalnom kraju odakle se za lijepa vremena jasno vide Alpe.

Za Wuhan, važan grad u središnjoj Kini, najveću luku na rijeci Jangce, u čijem metropolitanskom području živi jedanaest milijuna ljudi, malo je tko kod nas čuo. Otkad su počele stizati vijesti o zaraženima i mrtvima – a svaki dan otad izvijeste nas da je umrlo više ljudi nego dan prije – odjednom se otkrilo da je od tristotinjak hrvatskih državljana, koliko ih živi u Kini, četvero baš u Wuhanu. Oni su bili evakuirani zračnim mostom preko Francuske, a u međuvremenu je od tamo stigla, preko Kambodže, i Anamaria Matušek, koja je ondje studirala. U ovom se trenutku šestero Hrvata nalazi u karanteni na brodu World Dream Cruise u Hong Kongu, a iz tog se grada nedavno uspjela izvući hrvatska novinarka Barbara Matejčić. Eto, zbilja se svi poznajemo.

Marku Polu trebalo je četiri godine da od Mletaka stigne do Kublaj-kana i još dvadeset da se vrati, a samo je u siječnju do Rima doletjelo dvije tisuća putnika iz Wuhana. U takvu gustom prometu ne može se lako uočiti neznatni virus, tako da se sve više po svijetu razbolijevaju ljudi koji u Kini nisu bili, niti se može utvrditi njihova povezanost s drugim oboljelima. Svjetska zdravstvena organizacija sumnja da su malobrojni novi slučajevi izvan Kine – koji su sve manje malobrojni, pa Britanija, primjerice, oglašava „ozbiljnu i trenutnu opasnost“ – tek „vrh ledenog brijega“. Virus je probio čelični kineski stisak i prodro u svijet, a neće svi s njim znati kao Kinezi.

Epidemije novih virusa izbijaju češće nego nekada

Napredak medicine naveo je 1960-ih stručnjake da ustvrde kako je čovječanstvo pobijedilo zarazne bolesti, a taj je optimizam ubrzo šokantno isprala svjetska epidemija HIV-a, virusa koji ne samo da ima osebujan način uništavanja ljudskog organizma nego to i čini pod maskom drugih bolesti. U 21. stoljeću epidemije novih virusa izbijaju češće nego nekada. Prije ove trenutne epidemije Odbor za izvanredne situacije Svjetske zdravstvene organizacije proglasio je 2018. krizu u Demokratskoj Republici Kongo, gdje je izbila ebola; u veljači 2016. WHO je reagirao na zikavirus koji prenose komarci, a uzrokuje mikrocefaliju novorođenčadi; 2014. izbila je strašna epidemija ebole u zapadnoj Africi; 2014. WHO je upozorio na veliku opasnost zbog virusa polija, a i 2019. potvrdili su da je pandemija dječje paralize „javnozdravstvena izvanredna situacija od međunarodne važnosti“, iako za tu bolest postoji pouzdano cjepivo; 2009. izvanredno stanje bilo je prvi put proglašeno zbog svinjske gripe, tj. virusa H1N1, nakon što se to propustilo učiniti 2002. u jeku epidemije SARS-a, kada se bilo zarazilo 8000 ljudi, od kojih je svaki deseti preminuo – manje nego u sadašnjoj epidemiji.

Rasprostranjenost koronavirusa iz dana u dan sve je veća

Brzina reagiranja na bolest sve je veća. Svjetska zdravstvena organizacija dobila je 2014. informacije o eboli kad je bolesnih bilo 1711, a mrtvih 932, više od dva i pol mjeseca nakon što je bolest izbila. Epidemija virusa zika, koja je izazvala 3000 slučajeva teških malformacija, trajala je 37 dana. „Traži se razmjena informacija“, kaže Rebecca Katz, direktorica Centra za globalnu zdravstvenu znanost i sigurnost na Sveučilištu Georgetown. „Ako ne znate da se nešto događa, ne možete to zaustaviti.“ Kineski liječnik Li Wenliang – koji se i sam u međuvremenu zarazio koronavirusom i od njega umro – prvi je upozorio na novu zarazu 30. prosinca 2019. Kolegama je u grupi za razmjenu poruka WeChat napisao da je bolest slična SARS-u dijagnosticirana kod sedam pacijenata s ribarnice te da su u bolničkoj karanteni.

Vrlo je čudno da nas tek smrtna opasnost podsjeća na blizinu drugih ljudskih bića, pa i čitave prirode

Njegovo se upozorenje nakon nekoliko sati proširilo kineskim internetom, a na vrata mu je zakucala policija. Zdravstveno povjerenstvo u Wuhanu izvijestilo je gradske zdravstvene ustanove o „atipičnoj upali pluća“ te ih upozorilo da nipošto ne izlaze s tim u javnost. Li je bio pretrpio ukor bolničkih šefova i mjesne policije zbog „širenja glasina i narušavanja javnog reda i mira“ i morao potpisati izjavu u kojoj priznaje prekršaj i obećava da neće više činiti ništa tako nezakonito. Vlasti više nisu davale informacije o novim slučajevima zaraze te su tvrdile da nema dokaza o prelasku virusa s čovjeka na čovjeka, da nema opasnosti za zdravstveno osoblje i da je epidemiju moguće spriječiti i držati pod nadzorom – i tako sve do 20. siječnja kad je kineski predsjednik Xi Jinping javno progovorio o epidemiji, nakon što je objavljeno da se virus prenosi s čovjeka na čovjeka. Tri dana poslije Wuhan je bio zatvoren, ali prekasno – već ga je bilo napustilo pet milijuna ljudi zbog proslave kineske Nove godine.

Mediji ne prate sve bolesti jednako

Netko uvijek mora biti kriv zbog širenja bolesti. U Kini je to u najmanju ruku njihova tajnovitost i netransparentnost, ako već virus nije nastao u tajnim laboratorijima ove ili one vojske. Druga glasina koja se širi društvenim mrežama tvrdi da su tu najnoviju bolest, kao i mnoge druge prije nje, kreirale farmaceutske kompanije kako bi mogle poslije prodavati lijek – koji je, usput budi rečeno, unaprijed spreman. Nekad su krivcima bili smatrani grešnici, kad bi zbog svojih opačina navalili narodu na vrat kakvu kugu ili gubu, ili stranci, pa Židovi, zagonetnii trovači bunara i slično. Ta potreba da nađemo krivca za epidemije govori samo o našem dubokom uvjerenju da je čovjek stvoren za to da bude zdrav, i da svaka bolest narušava prirodni poredak. Istina je, međutim, kompliciranija: što smo zdraviji, i što duže živimo, samo otvaramo put novim bolestima. A tu su i nove okolnosti – ne samo da ljudi putuju masovnije i intenzivnije nego prije nego se i šire na područja gdje prije nisu živjeli, a i dolaze u kontakt sa životinjskom populacijom što nosi bolesti protiv kojih se naše tijelo nije naučilo boriti.

Faktor uređenosti društva

Stupanj uređenosti društva također veoma utječe na širenje bolesti. Kada je ebola u siječnju 2014. izbila u Sijera Leoneu, Liberiji i Gvineji, tamo je došlo do potpunog raspada sustava. U godinu dana oboljelo je milijun i pol ljudi, a bolest se širila prema SAD-u, Španjolskoj i Britaniji. Barack Obama poslao je onamo 2800 američkih vojnika da zavedu red i pomognu liječnicima i lokalnim snagama reda. To je spasilo stvar, ali na koncu je umrlo 11.000 ljudi. A kada je bolest stigla do Nigerije – gdje je tada živio 181 milijun ljudi, ali imaju uređenu epidemiološku službu – od ebole je umrlo samo sedmero ljudi. U nesretnom Kongu, rastrganom ratom, u najnovijoj epidemiji ebole pomrlo je već 2200 bolesnika, daleko manje nego od svih koronavirusa zajedno, ali već znamo da mediji ne prate sve bolesti jednako.

Uređeni sustavi neće kolabirati zbog bolesti, ali ljudi su iracionalna bića i ne vjeruju sustavu. U Austriji je prije nekoliko dana Kinez pobjegao iz karantene pa ga sada policija traži; u Liberiji su obitelji skrivali oboljele od ebole jer nisu vjerovali liječnicima. Politizacija bolesti poput side – u kojoj su se vlasti borile protiv, na primjer, dijeljenja besplatnih igala narkomanima, a oboljeli unutar homoseksualnih zajednica odbijali dati nadležnima imena svojih partnera – jamačno je pridonijela tomu da je epidemija side dosad ubila 32 milijuna ljudi. Blokiranje sve više i više kineskih gradova, dapače, i same Kine prema kojoj su obustavljeni letovi, stigmatizira znatan dio čovječanstva. ¸

Jagma za zaštitnim maskama, s druge strane, pokazuje da smo opet postali svjesni zraka. Čovjek civilizacije i urbaniteta zaboravlja na prirodne elemente od kojih je stvoren. Zaboravu zraka napose posvetila je, pak, knjigu belgijska lingvistkinja i semiotičarka Luce Irigaray. Zrak je, kaže ona, jedini medij u kojemu čovjek može opstati, jer ne može živjeti ni u vodi ni u vatri. Zrak je medij koji propušta i prenosi svjetlost, glas i tišinu, stalan, dostupan, prisutan. On postoji prije svih tvari što grade život, istovremeno pokretan i nepokretan, trajan i protočan – konstituira svijet, a nikada nije završen. Vrlo je čudno da nas tek smrtna opasnost podsjeća na blizinu drugih ljudskih bića, pa i čitave prirode. Inače mislimo da bolesti uništavaju našu ljudskost; moglo bi biti da je postajemo svjesni tek kad se s bolestima suočimo.