Posveta Guci

Što raditi u 5.33 sati u mračnom Osijeku, kada se vlak zaustavi kod otmjene, crvenim ciglama izgrađene kolodvorske zgrade? Osobno ne znam, ali desetljećima su slavonski putnici, osobito đaci, morali smisliti način kako, osim pješačenjem, dočekati otvaranje školskih i fakultetskih ustanova. Riječ je o Slavonsko-podravskoj željeznici (SPŽ), točnije o Gutmanovu vlaku, popularnom Guci, koji je prometovao do slavonske prijestolnice od Belišća i Donjeg Miholjca u užem, odnosno od Slatinskoga Drenovca, Voćina i tadašnje Slavonske Orahovice u širem smislu.

Gutmanov vlak, popularni Guco, povezivao je mjesta duž Slavonsko-podravske željeznice

Kada zamislimo, prema živim sjećanjima svjedoka, putovanje tim prvim jutarnjim vlakom, ono je započinjalo u 4.05 sati, u Belišću, gradu iz kojega je razgranat posao sa šumama i pilanama Hendrika Salamona Gutmana, prema kojemu će se, zajedno s prezimenjacima nasljednicima, i nazvati cjelokupna pružna trasa. Deset minuta truckanja između dva susjedna, trajno rivalska gradića, i eto valpovačkih putnika u Guci.

Ako u Belišću i Valpovu, danas osuđenima isključivo na promet teretnih kompozicija, još i postoje ostaci kolodvorskih zgrada, na željezničkoj postaji Ladimirevci to su ostaci ostataka. Ruševna kuća sramota je cijeloga sela. A onomad su u 4.31 sati dotrčavala zgužvana đačka lica, polijevajući se za dobrojutro vodenom pumpom na stanici, vrebajući prethodno Gucin zvižduk mostom na rijeci Karašici prije no što se zakotrlja ususret ladimirevačkoj stanici. Oni pospaniji, sa sendvičem od masti i paprikom umotanom u Hrvatski list rukama brižnih majka i baka, nisu imali snage za nepodopštine. Kada je padao snijeg, išla je posebna lokomotiva kao prethodnica, baš poput ledolomca. Raznosila je uz šištanje paruštine sve snježne nanose, a đaci kao đaci, bivali sretni zbog kašnjenja. Jer skratit će se i čekanje do prvoga školskoga zvona. Znali su pojedinci, neovisno o padalinama, precijeniti vrijeme, čekati da koka snese prvo jaje zorom, računati kako krčenjem staze kroz šljivike stignu uhvatiti usporenu kompoziciju na blagoj uzbrdici kod šume. Riskirao se salto mortale, osobito kod istovjetnoga silaska s vlaka.

Ulazeći s otežalim torbama u tek zagrijane kupee debitanti u Guci, muškoga ili ženskoga roda, prolazili su obavezni rentgen. Medicinski pojam uključivao je prebacivanje komada odjeće, najčešće pohabane jakne, preko neupućenoga pridošlice, i izražavanje dobrodošlice ćuškama, tako da se prije kupljene kondukterske karte upozna s budućom linijom. Tko zna što bi napisali pučki pravobranitelji za djecu, ali inicijacija je bila neodgodiva. Neobično zvuči danas, kada tek rijetki šumski tragovi svjedoče o postojanju Guce, da su se između Ladimirevaca i Osijeka rađale i umirale prve đačke ljubavi. I otkrivalo strast prema čitanju knjiga, kartanju, razgovoru i tom međusobnom zadirkivanju sa školskom braćom i sestrama po vlaku.

Satnica Valpovačka, danas s kružnim tokom u centru sela, tone u zaborav, rijetki se prisjećaju prijevoznoga sredstva koje je u 4.41 sati svakoga jutra ukrcavalo mlade i stare putnike namjernike, sanjare boljega slavonskoga života u pedesetim i šezdesetim godinama prošloga stoljeća, života koji je uvijek drugdje i nikada ovdje, na obalama Karašice. Isto vrijedi i za poznatije Petrijevce, mjesto nezaobilaznih prometnih čvorišta i obećanja u koje je Guco uplovljavao u 4.56 sati. Imali su Petrijevci i svoju republiku ubrzo nakon Oktobarske revolucije, brutalno ugušenu u krvi lokalnih baja-pljačkaša. Nije plemstvo za slavonskoga čovjeka, najbolje se spoznaja osjeti u drmusanju tračnicama i sjedenju u drvenim klupama tog gigantskoga stroja s golemim dimnjakom i buljatim otvorima strojovođine kabine.

Još malo, i eto svjetala Josipovca. Ako ne pada snijeg, ako se pridržavaju voznoga reda u SPŽ-u, ako je svladao uzbrdice slavonske ravni, označit će to uzvik nasmijanoga konduktera s petrolejskom lampom, upozoravajući i one slučajne putnike, besposličare koji samo šetkaju od trajno zauzetoga zahoda do kupea – približavamo se epicentru putovanja. Dogovaraju se potrepštine koje će biti kupljene od đačkih džeparaca za mezu i cugu, što je rađalo i tržišnu nejednakost. Na vidjelo su izlazile i prve netrpeljivosti između gimnazijalaca i učenika tehničkih škola, a studenti igrali amaterske uloge pedagoga i sudaca između zavađenih strana. Svaka strana imala je svoje šifre u zasebnom kupeu, granična linija između dva vagona nije prelažena bez prijeke potrebe.

Odlazi tako Guco u 5.10 sati iz Josipovca, kloparajući tračnicama, ispuštajući parni dim u dugu, mračnu zoru Adolfovca, kako se nekada nazivao Višnjevac. Nije osječko predgrađe nosilo naziv po nacističkom vođi, već po grofu Adolfu Pejačeviću, ali je svejedno nakon Drugoga svjetskoga rata, kao i sve njemačko, postalo nepoćudnim. I tko je mislio poslom u Višnjevac, morao je smisliti alternativan način, uskoro lakše omogućen autobusnim prijevozom.

Jer Guco se više ne zaustavlja, paralelno s Dravom nastavlja svoj uzorni prvoligaški ći-ći-puh, pa tko je preživio rentgen s osjećajem stida i bespomoćnosti iščekuje posljednju postaju SPŽ-a nadomak većem, glavnom kolodvoru. I postavlja pitanje s početka teksta. Koračati do škole, stiskati hladnoću između tanke odjeće i prsa, bez mogućnosti naknadne reklamacije.

I tako svake zore, do one 21. lipnja 1967. kada se svim (ne)posvađanim đacima i studentima pojavila knedla u grlu zbog otpravljanja tobože nerentabilne pruge. Autobusi će razjediniti đačke klape, svesti ih na poslovičnost. A i kako zapuhan nastaviti trčati, čak i kada autobus (tada zvan luksuz) napusti stanicu? Nemoguće. Samo u Guci, samo u prošlom stoljeću, i samo u sjećanjima, dok moždani udari ili slični udesi ne iščupaju i zadnju tračnicu pamćenja.

Tada više ni Guci neće biti pomoći. Čak ni s godišnjom, unaprijed plaćenom đačkom kartom.