Oplemenjivanje glazbenoga pejzaža

Samo uz promišljeni i daleki odmak od zapanjujuće bujnosti razgranatoga životnog i umjetničkog puta Vladimira Kranjčevića, pijanista, dirigenta, pedagoga i inicijatora bitnih procesa i manifestacija hrvatske glazbene kulture, moguće je nazrijeti sliku i logiku putova i mostova kojima je otkrivao, upotpunjavao i oplemenjivao hrvatski glazbeni pejzaž. Visoka umjetnost služenja glazbi nošena nezaustavljivim radnim zanosom te neustrašivi uzlet prema istinskoj glazbi i monumentalnim djelima velike europske glazbene povijesti upućuju na energetske dubine tog djelovanja, kojim je uvijek nanovo osvajao, trajno odmjeravao i širio naš glazbeni prostor. Povjerenje u istinske vrijednosti hrvatske jedva istražene baštine sustavno praćeno poticanjem mladih istraživača te prepoznavanje ljepote napora i talenta hrvatskih skladatelja i interpreta, kao i briga za institucionalno utemeljenje, čine Kranjčevića posebno vrijednim graditeljem hrvatske kulture.

Maestro Vladimir Kranjčević / Snimio DAMIL KALOGJERA

Organizacijskim i umjetničkim ambicijama, vizijama i dosezima, povezivao je i ulančavao generacije sjajnih – ne samo hrvatskih – interpreta svjetskog ranga i renomea s našim mladim umjetnicima na svim područjima i razinama djelovanja. Osiguravao je time krhki kontinuitet znanja i kulture naše male sredine iskazujući i tako duboko poštovanje učiteljima, uzorima i idealima. Vrijedi kao primjer navesti bogat i obogaćujući niz ostvaren samo u prvih trideset godina Varaždinskih baroknih večeri (1971–2000), kojima je bio osnivač, i to nastupima Karla Richtera, Lovre Matačića i Milana Horvata koje slijede i nadopunjuju izvedbe Jürgena Jürgensa, Slavka Zlatića, Vladimira Kranjčevića, Pavla Dešpalja, Marka Cudermana, Leopolda Hagera, Sene Jurinac, Marijane Radev, Ruže Pospiš Baldani, Dunje Vejzović, Nade Puttar Gold, Marijane Lipovšek, Vlatke Oršanić, Vladimira Ruždjaka, Karla Markusa, Franje Petrušanca, Jurice Muraia, Vladimira Krpana, Pavice Gvozdić, Tonka Ninića, Valtera Dešpalja, Zuzane Ružičkove, Višnje Mažuran, Anđelka Klobučara, Christopha Bosserta, Uta Ughija...

Ta konstelacija osvjetljava činjenicu da je tim festivalom postignut svojevrsni amalgam teorije i prakse; zaživio je kao virulentna jezgra koja oslobađa kreativne energije, uobličava nove spoznaje i zahtijeva nova umijeća i znanja. Festival praćen znanstvenim i prosvjetiteljskim elementima nije bio tek dug sredini i sanjanim dometima njene prošlosti, već i polivalentna poluga duhovne mobilnosti i fleksibilnosti te služi kao orijentacija i svojevrsna garancija za budućnost. Drugo krilo fantastičnog diptiha Kranjčevićevih radnih, voditeljskih i umjetničkih kapaciteta i kreacija čini dugogodišnji rad s Akademskim zborom Ivan Goran Kovačić. U tom susretu ujedinili su se do plodonosne erupcije elementi već ostvarena razvoja raznorodnih glazbenih linija, pa se Kranjčevićev graditeljski smisao i pestalocijevska pedagogija te ulaganje osobnih iskustava i ambicija velikog zamaha poklapa sa sazrijevanjem, elanom i marom generacije koja želi aktivno sudjelovati, pridonositi i ostvarivati se u glazbi. Kranjčevićeve programske ideje i smjelost pokazale su se ne samo u izvedbama značajnih djela velike glazbene tradicije, često do tada neizvedenih u Zagrebu, nego posebno u praizvedbama i izvedbama kompozicija suvremenih hrvatskih skladatelja, ali i zaboravljenih ili rijetko izvođenih djela iz povijesti hrvatske glazbe kao npr. Ivana Zajca, Josipa Štolcera Slavenskog, Borisa Papandopula, Marka Ruždjaka, Stanka Horvata, pa i programskih novuma poput liturgija Mokranjca i Čajkovskog. Brižno pamćenje pouka i primjera glazbenog i intelektualnog kruga koji je tijekom prošloga stoljeća europski orijentiranim iskustvom i znanjem, talentom i djelom, gradio sigurnu platformu akademske zrelosti i klasičnog moderniteta, prenosio je sa žarom kao kultivirano sjećanje svim suradnicima, kolegama, učenicima i prijateljima, ali ga je i s oštrim intelektualnim angažmanom iznosio onima koji su o sudbini glazbe odlučivali na svim razinama kulturne administracije i vlasti.

Kranjčević je snagom svoga višestrukog talenta ocrtao konture i bio os glazbenog univerzuma u kojem se marljivi i zahvalni glazbeni puk s vjernom publikom ujedinio sa svojom elitom i stvoreno je iznimno prijateljstvo u glazbi. Muziciranje je suptilno prijateljstvo koje se zasniva na slušanju i povjerenju. Takvo shvaćanje muziciranja odgovara definiciji prijateljstva Francisa Bacona, lorda kancelara i filozofa, kako ga je opisao u svojim esejima prvi put objavljenim u Londonu 1597: „Prijateljstvo je dobro za dušu (jer se dijele boli i sreća) i ima razumsko djelovanje (jer se razgovorom bruse i jasno formuliraju misli).“

 * * * * *

Bogat životni put

Vladimir Kranjčević, dirigent, pijanist i glazbeni pedagog rođen je 21. studenoga 1936. u Zagrebu. Diplomirao je klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a magistrirao 1980. u Beogradu. Započeo je karijeru kao gimnazijski nastavnik, a umirovljen je 2007. kao profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. U dva mandata bio je ravnatelj Opere HNK. Jedan je od utemeljitelja Varaždinskih baroknih večeri. Bio je osnivač i šef dirigent Komornog orkestra Lisinski, dirigent Akademskog zbora I. G. Kovačić, Mješovitog zbora HRT-a, Zagrebačkih madrigalista, Simfonijskog orkestra HRT-a, muzički producent RTB-a i zagrebačke Komorne opere. Snimio je oko 5000 minuta glazbe za radio i televiziju te dvadesetak gramofonskih i kompaktnih ploča.

Gledateljstvo HRT-a ga pamti kao predsjednika žirija u emisijama Do posljednjeg zbora i Maestro. Dobitnik je mnogobrojnih hrvatskih godišnjih nagrada za glazbenike, ali i nagrada za životno djelo Hrvatskoga društva glazbenih i plesnih pedagoga 2008. te Porin 2013. Bio je počasni član Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika, a 2018. primio je i nagradu Lovro pl. Matačić za životno djelo. Počasni je građanin Križevaca i dobitnik Zlatne medalje Varaždinske biskupije.

Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića 1995, Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića 1997. te Redom hrvatskoga pletera 1998. (T.J.S.)