Vijenac 677

Glazba

U spomen Milanu Horvatu, dir. Dawid Runtz, KD Lisinski, 31. siječnja

Majstor dirigentskog zanata

Piše Maja Stanetti

Zagrebačka filharmonija odužila se i u ovoj sezoni dugogodišnjem šefu dirigentu Milanu Horvatu (Pakrac 1919–Zagreb 2014). Zadnjega dana siječnja održala je koncert njemu u spomen. Na programu je bila Dramatska predigra Blagoja Berse, Koncert za violončelo i orkestar u a-molu Roberta Schumanna i Posvećenje proljeća, slike iz poganske Rusije Igora Stravinskog, jedna od ključnih partitura glazbe 20. stoljeća. Partitura koju je upravo maestro Horvat na neki način ovdje sustavno promovirao kao majstor dirigentskog zanata koji je tada elegantno znao izaći na kraj sa zadanim polimetrijama i poliritmijama te elementarnom snagom djela.

 A danas to, u eri sve većih tehničkih zahtjeva u prvome planu, radi, rekli bismo, svaki mladi dirigent u usponu karijere. Jedan takav ravnao je i koncertom u spomen Horvatu. Dawid Runtz posve je mlad dirigent koji je nakon treće nagrade žirija na Prvom međunarodnom natjecanju mladih dirigenta u Hong Kongu 2018. i prve nagrade publike već godinu prije imenovan šefom Poljske kraljevske opere u Varšavi u rodnoj Poljskoj, zemlji u kojoj je kultura ostala strateška grana razvoja. Tiskani program uz koncert ne navodi da je providnošću ili čistim nagađanjem, na temelju dostupnih podataka, angažiran dirigent koji još nije navršio tridesetu. Ispostavilo se da je rizik bio i profit.

Milan Horvat (Pakrac, 1919–Zagreb, 2014) bio je dugogodišnji šef dirigent Zagrebačke filharmonije / Izvor Zagrebačka filharmonija

U Horvatovu rodnom Pakracu nekoliko dana prije, 27. siječnja (brzo za naše reakcije), šest godina nakon njegove smrti, u prostoru Osnovne glazbene škole postavljena je spomen-ploča sugrađaninu s europskom karijerom u vrijeme bez menedžera koji talentirane mlade uzmu u žrvanj, promoviraju, ispljunu nakon desetak godine te kao navodno korisni paraziti tusto i masno na tome zarađuju. Ali treba se vratiti konkretnoj večeri u spomen Milanu Horvatu, odmila zvanu Milček, zanimljivom čovjeku, ujedno doktoru prava. Pošten zanat šikao se u građanskim obiteljima te je Horvat velikom upornošću ispunio sve obiteljske zadatke, ali se s nemalim uspjehom ipak priklonio glazbi. A znao je usput mladu čestitarku pucicu, kako je praf zagrebački znao reći u hodnicima garderoba dvorane Lisinski, srdačno po starinsku, i na njezino iznenađenje, uštipnuti za obraz.

Dawid Runtz je za početak najozbiljnije pristupio Dramatskoj predigri Blagoja Berse, djelu nastalu na kraju 19. stoljeća. Neki bi radije ponovili gradivo s često izvođenim Sunčanim poljima, ali je Dramatska razrađeno i s punim respektom prema zapisu promišljeno iznijela rijetko izvođeno djelo. Mladi dirigent Runtz ozbiljnim me pristupom, razumno i muzikalno, efikasno izliječila od precizne no estradne „gimnastike“ Philippea Jordana s Bečkim simfoničarima s nastupa 25. siječnja, medijski preferirana i poželjna predstavnika izvedbenih zahtjeva novoga doba. 

Slijedila je izvedba nadasve zahtjevna i sadržajno nadasve komplicirana Schumannova Koncerta za violončelo i orkestar u kojem je glavnu ulogu nastojao odigrati mladi violončelist Smiljan Mrčela. Njegova je profesionalna popudbina impresivna, no činilo se da mu rad u orkestru na mjestu vođe violončela Zagrebačke filharmonije oduzeo toliko poželjan solistički stav kakav se danas nosi i čini nužnim. Schumannov koncert u tri vezana stavka Mrčela je pokušao prezentirati kao veliku komornu glazbu. Nije se činilo lošom zamisli, ali je s dovoljno pomnom suradnjom orkestra i dirigenta Runtza ovaj put nije uspio ostvariti tek urednim muziciranjem i nekim plahim tonom. U natjecateljskom dobu malo će koji svirač koji puca na nagradu međunarodnih natjecanja posegnuti za Schumannovim koncertom, premda djelo na pritajeno uzbudljiv način donosi bogat i razveden glazbeni sadržaj.

Šlag na torti trebala je biti izvedba Posvećenja proljeća Igora Stravinskog u drugom dijelu koncertne večeri. I doista je bila ispunjena intenzitetom i energijom kakva joj i priliči. Izazvala je oduševljenje danas već naviklih slušatelja pa je teško zamisliti da je početkom 20. stoljeća Sacre du printemps premijerna pariška publika ispratila ironičnim povicima masacre. Posvećenje proljeća, dvodijelna glazbena slika iz poganskog vremena, s potkom sadržaja mračne priče iz poganske Rusije, jako ja aktualna. Izvrsnih solističkih istupa u orkestru, uređena do moguće granice, nova je izvedba pod vodstvom Dawida Runtza možda propustila neke fine nijanse, a prije svega dinamičke mogućnosti koje bi bile plastičnije oblikovane i obratile više pozornosti razrađenijoj tonskoj slici.

Vijenac 677

677 - 13. veljače 2020. | Arhiva

Klikni za povratak