Knjiga o klasnome sramu

U 2019. dobili smo dvije problemski posve srodne knjige, u kojima se autori bave problemima identiteta, klasnog srama, vlastite homoseksualnosti i analizom mučnog odnosa s članovima obitelji i nužnosti odvajanja od njih zbog svoje različitosti, ali i kao preduvjet samoostvarenja, u osobnom, intimnom, ali i karijernome smislu. I Edouard Louis i Didier Eribon rođeni su i odrastali u sjevernoj Francuskoj (prvi 1990-ih, a drugi četrdesetak godina ranije), a dodatna, a za obje sudbine možda i najvažnija činjenica jest što obojica potječu iz siromašnih radničkih obitelji, u kojima nije bilo razumijevanja za njihovu drukčijost (sklonost intelektualizmu, homoseksualnost, hipersenzibilnost). No dok je Edouard Louis posredovanjem alter ega vlastita iskustva i razmišljanja pretočio u roman Raskrstimo s Eddyjem, Didier Eribon u knjizi Povratak u Reims ispisuje kombinaciju ispovjedne samoanalize i društveno-socijalnog i političkog eseja.

Eribona je na pisanje potaknula smrt oca, čovjeka s kojim nikad nije ostvario ni podnošljiv, a kamoli prisan odnos; radilo se o tvorničkom radniku, uvijek ljutitu i osornu alkoholičaru, kojemu sin nije došao ni na pogreb, ali ga je očeva smrt nagnala na ozbiljno propitivanje vlastitog života. Zato s majkom provodi vrijeme u dugim razgovorima, što se pretvara u proces „pomirenja sa samim sobom, s cijelim jednim dijelom sebe koji sam bio odbio, odbacio i odrekao ga se“. Majka mu otkriva mnogo o sebi, o svojim roditeljima i o njegovu ocu, a promišljajući o svemu tome Eribon se vraća u onaj „predio samoga sebe“ iz kojeg se trudio pobjeći, a koji je obuhvaćao društveno-klasni prostor (siromašno, loše obrazovano radništvo) od kojega je uvijek zazirao i osjećao da mu ne pripada, ali i roditeljski konzervativni mentalni prostor naspram kojega je čitava života izgrađivao sebe.

Svoju obitelj on je doživljavao kao negativ, posvemašnju opreku svemu čemu je težio; njegovi roditelji odrastali su u mnogočlanim siromašnim obiteljima koje im nisu mogle priuštiti školovanje i oboje su čitav život radili teške fizičke poslove ne uspjevši se izvući iz siromaštva. Zato se od njega očekivalo da prekine školovanje već u četrnaestoj kako bi se što prije zaposlio i materijalno pomagao obitelji. No njegova izrazita nadarenost i uspjeh u školi ipak mu omogućavaju nastavak školovanja, u čemu je vidio glavni preduvjet za bijeg iz društveno-klasne mikroklime prema kojoj je osjećao sve izrazitiju odbojnost, i koja se postupno pretvorila u klasni sram. Upravo u svom klasnom sramu on je s vremenom prepoznao osnovni razlog raskidanja veza s obitelji, čak i važniji od homofobije njegova oca i homofobije sredine u kojoj je odrastao. Dirljive su dionice u kojima piše o laganju o svojem podrijetlu za vrijeme studiranja u Parizu, kad je prikrivao svoj naglasak i izbjegavao odgovor ili lagao kad bi ga netko upitao o roditeljima. Brzo je osvijestio da je on zapravo rijedak primjer onih koji su uspjeli „probiti gotovo nepropusnu granicu između društvenih svjetova“ određenih klasom. Jer klasna pripadnost određivala je budućnost svakog čovjeka i definirala pojedinčevu percepciju toga što je uopće zamislivo da postane u životu, čemu se smije i može težiti. Za obrazovanje bio je potreban velik novac i podrazumijevalo se da pojedinci iz nižih klasa i ne pomišljaju na ozbiljnije školovanje, a većina ih se, poput autorova brata, zbog toga i nije osjećala zakinutima, nego su od djetinjstva slijedili roditeljski životni put. A Eribon je za školovanja bio primoran na izrazitu askezu i ulaganje dodatnog napora u uspjeh, jer samo odličan uspjeh donosio mu je financijske olakšice kao preduvjet nastavka školovanja, a sve je bilo dodatno otežano nužnošću mimikrije i skrivanjem podrijetla.

Prev. Milena Ostojić, izd. Sandorf
i Multimedijalni institut, Zagreb, 2019.

Eribon klasnu pripadnost osvjetljava iz više perspektiva, pa piše i o siromaštvu i nužnosti obavljanja teških fizičkih poslova kao uzročniku svađa među supružnicima (zbog neprestana umora), što utječe i na duševni razvoj djece, a ističe i sklonost alkoholu (kao dostupnom odušku i sredstvu kratkotrajna zaborava) i njegovu pogubnu utjecaju na obiteljsku mikroklimu. Važan sastojak knjige jest i analiza političkih usmjerenja tadašnje i današnje radničke klase, koju pisac provodi na primjeru roditelja. A oni su se iz pobornika ljevice, ali neosviještene, u smislu glasanja za ljevicu „jer su oni protiv bogataša i popova“ s vremenom pretvorili u zagovornike desničarske Nacionalne fronte, s kojom su osjetili bliskost zbog homofobnosti, rasizma i ksenfobije, pa je prijašnji prijezir spram bogate vladajuće klase danas zamijenjen zazorom od obojenih migranata. A obama njihovim gledištima, i onomu prije i ovomu danas, zajednički su neosviještenost i predrasude, čega je korijen u neobrazovanosti i klasnom podneblju iz kojega potječu. No Eribon ističe i njihov osjećaj klasne inferiornosti kao uzročnik rasizma, jer su izgrađivali „valorizirajuću sliku samih sebe obezvrjeđivanjem drugih“.

Povratak u Reims ozbiljna je analiza svjetonazorno-političke, identitetne i uopće društveno-socijalne i egzistencijalne determiniranosti klasnom pripadnošću, koju Didier Eribon obogaćuje i rekonstrukcijom životnih priča triju generacija svoje obitelji te analizom položaja radništva u pedesetogodišnjem razdoblju, ali i dubinskom samoanalizom, u smislu oblikovanja svojega mentalnog, intelektualnog, intimnog krajolika, obilježena „dvama društvenim presudama: (homo)seksualnom i klasnom“.