Južnokorejski trijumf

Održana 9. veljače u losangeleskoj dvorani Dolby Theatre, ovogodišnja, 92. dodjela nagrada Američke akademije filmskih umjetnosti i znanosti, odnosno pozlaćenih statuica odavna općeznanih pod imenom Oscar, doista je ušla u povijest. Takav se epitet, doduše, može zbog ove ili one novosti u proceduri, kozmetičkog zahvata u oblikovanju priredbe, neočekivanosti pokojeg rezultata ili pak iznenađujućeg nastupa prezentera ili dobitnika tijekom same svečanosti iznuditi gotovo svake godine, no ovaj put razlog je i zorno vidljiv i uistinu važan. Naime, prvi put u povijesti, Oscar u de facto najvažnijoj kategoriji, onoj cjelovečernjega filma, osvojilo je ostvarenje u kojem se u potpunosti govori jezikom koji nije engleski. Dobitnik, Parazit redatelja Joon-ho Bonga, južnokorejska je produkcija, s južnokorejskim glumcima (i članovima ekipe), radnje smještene u Južnu Koreju, u kojoj se govori korejski.

Maštovit, domišljat i precizno ostvaren, južnokorejski Parazit oštroumno se bavi nekim problemima današnjice

Istina, Oscar u kategoriji cjelovečernjega filma prethodno je, na 84. dodjeli 2012, osvojio francuski Umjetnik (2011) u režiji Michela Hazanaviciusa, no posrijedi bijaše nijemi film, djelo bez dijaloga, a k tomu radnjom smješteno u Hollywood. Dakle, strani film, ali na američkom terenu, a širom svijeta, pa tako i u SAD-u, razumljiv bez titlova. Ne treba zaboraviti koliko je to ondje važno, jer u SAD-u – različito nego u nas i u mnogim drugim zemljama – većina publike naprosto se ne želi zamarati čitajući titlove. A nagrada Američke akademije filmskih umjetnosti i znanosti, kao predstavnik američkog pogleda na kinematografiju, ne teži biti otkrivalačko priznanje koje će svratiti pozornost na osebujne izdanke sedme umjetnosti, nego pohvaliti one koje će biti popularni i u publike. Jer filmovi se, zar ne, ponajprije proizvode zato da bi bili gledani.

Iako je kategorija cjelovečernjeg filma nominalno oduvijek bila propusna za ostvaraje sa svih strana svijeta, dosad je, podsjetimo se, u njoj bilo nominirano samo deset slikopisa u kojima se nije govorilo engleski: Velika iluzija (1938) Jeana Renoira, Z (1969) Costa-Gavrasa, Useljenici (1972) Jana Troella, Krici i šaputanja (1973) Ingmara Bergmana, Poštar (1995) Michaela Radforda, Život je lijep (1998) Roberta Benignija, Tigar i zmaj (2000) Anga Leeja, Pisma s Iwo Jime (2006) Clinta Eastwooda, Ljubav (2012) Michaela Hanekea i Roma (2018) Alfonsa Cuaróna.

Unatoč spomenutim olakšavajućim okolnostima, pobjeda francuskog Umjetnika prije sedam godina bijaše velik iskorak, čak posebice stoga što je film bio nijem i snimljen u crno-bijeloj tehnici – dakle, iz određenog motrišta posve zastario. Moglo bi se spekulirati da je taj potez i odškrinuo vratašca mogućnosti koja su se širom otvorila ovogodišnjim parazitskim preokretom. No na umu valja imati i to da udruge za ravnopravnost, ponajprije američke, već godinama glasno izražavaju nezadovoljstvo desetljećima samozadovoljno uljuljkanom oskarovskom politikom konzervativno-konvencionalnoga pogleda usidrena u zapadnjačkoj, ponajprije američkoj kulturi. Odnosno težnjama i sklonostima glasačkoga tijela Akademije koje nisu bile izrečene, vjerojatno ni interno usvojene kao smjernice, no u praksi vrlo vidljive. Jedna od njih bila je da se Oscari u nerazmjernom postotku dodjeljuju bijelcima, muškarcima, ponajprije zato što je glasačko tijelo sastavljeno većinom od muškaraca bijelaca starijih od pedeset godina – studija iz 2012. pokazala je da je 94 posto glasača muških, 77 posto bijelaca, 86 posto starijih od pedeset godina. Godine 2015. i 2016. organizirani su zapaženi prosvjedi i bojkoti nazvani #OscariTako Bijeli / #OscarsSoWhite, koji su uistinu doveli do promjena – čelništvo Akademije potrudilo se pomladiti glasačko tijelo te udvostručiti članstvo žena i svih manjina. U 2019. pozivi za učlanjenje upućeni su na adrese 842 profesionalaca iz 59 zemalja širom svijeta.

Utoliko je i ovogodišnji trijumf Parazita – Oscare je osvojio i u kategorijama režije, najboljega međunarodnog filma i scenarija (Bong i Jin Won Han), više od ijednog drugog konkurenta – rezultat bitne promjene unutar sama sustava dodjela nagrada pobuđene društveno-političkom klimom. Srećom, riječ je o djelu koje je ta priznanja doista i zavrijedilo. Maštovit, domišljat i precizno ostvaren, Parazit se oštroumno bavi nekim problemima današnjice i vjerujemo da je riječ o zvijezdi trajnoga sjaja koju će i stručno i obično gledateljstvo s podjednakim zanimanjem gledati desetljećima, ako ne i stoljećima.