Glazba bez granica

Iako smo zakoračili u veljaču, prošla godina još uspijeva biti aktualnom: u proteklih nekoliko tjedana sa svih su strana pljuštale nagrade kojima su se napokon sveli računi iz 2019. – na domaćoj sceni, ali na globalnoj razini.

J. R. August na dodjeli nagrade Rock&Off slavio je u tri kategorije

Himnični zvuci skladbe Crucify Me Nikole Vranića, poznatijeg pod pseudonimom J. R. August, u četvrtak, pretposljednjeg dana siječnja, otvorili su svečanu dodjelu novinarske nagrade Rock&Off održanu u pozitivno napetoj atmosferi zagrebačke Tvornice. O Vraniću i njegovu izvrsnom prvijencu Dangerous Waters pisali smo na ovim stranicama s dobrim razlogom: teško se sjetiti domaćega kantautora s takvom količinom nadahnutih, sofisticirano aranžiranih pjesama koje tako dobro zvuče na engleskom jeziku. Ambiciozan, svestran i do kraja posvećen onomu što radi, August je sa sobom poveo i zbor, pa je Crucify Me zazvučala kao na ploči, ali – prenesena u živi ambijent – još životnije, sugestivnije, emotivnije i proživljenije.

U ovo cinično, zajedljivo doba, u doba „velikih ironijskih odmaka“, Vranić se tijekom izvedbe doima poput mlada čovjeka zarobljena u nekom drugom svijetu, u eri kad je svaki glazbenik, u skladu s onom polukomičnom frazom, doista „patio za svoju umjetnost“. Croatia Records pokazala je dovoljno sluha da mu objavi album koji je gotovo hermetičan u svojoj ljepoti. Publika ga je svejedno prepoznala, ali očito i kritika – nije bilo teško predvidjeti da će J. R. August na Rock&Offu pomesti konkurenciju. Žiri sastavljen od 77 novinara, urednika i glazbenih kritičara iz više od četrdeset medija dodijelio mu je nagradu u tri od deset kategorija: za album godine, „veliki prasak“ godine te za Rock&Off izvođača godine.

Tijekom večeri – zamišljene, po provjerenu konceptu, kao kombinacija glazbenih izvedbi i svečanih dodjela – doznali su se i ostali laureati. Irena Žilić najbolja je u kategoriji pop-glazbe, dok su Chui ponijeli kući statuu u kategoriji jazza, iako u svojoj biti glazba Tonija Starešinića i suradnika nadilazi svrstavanje u stilske ladice. U kategoriji Elektro&Off pobijedio je riječki tandem The Siids, čija glazba na debitantskom albumu Brutalist (Dallas, 2019) zapanjujuće precizno evocira hladnu artificijelnost osamdesetih. Iako popis njihovih utjecaja sadrži nekoliko imena, čini se da su Stanislav Grdaković i Darko Terlević ipak primarno fascinirani synth-rock-grandioznošću Depeche Modea i njihovih suvremenih, jednako pompoznih globalnih nasljednika. U Rijeku je otišla i nagrada za pjesmu godine (Iskra Damira Urbana) te statua za koncertnoga izvođača godine (grupi Jonathan). Kontinuirana beskompromisnost i pankerska subverzivnost pulskoj punk-instituciji KUD Idijoti napokon su priskrbile nagradu za životno djelo.

Ako je na Rock&Offu dominirao J. R. August, onda je – bez namjere da dvije nagrade uspoređujemo po karakteru i sadržaju – ovogodišnjom, 62. dodjelom Grammyja vladala osamnaestogodišnja Billie Eilish.

Podsjetimo se: iako se kipići pozlaćenih gramofona dodjeljuju na više od dvadeset pet žanrovskih i drugih područja, četiri su glavne, ključne nagrade Grammy, uspostavljene neovisno o glazbenom žanru ili stilu: snimka godine (za izvedbenu i tehničku perfekciju), album godine, pjesma godine (nagrađuje se skladatelj odnosno autor skladbe) te najbolji novi izvođač. Billie Eilish nominirana je ukupno u šest, a pobijedila u njih pet, uključujući sve četiri spomenute prestižne kategorije. Nije pritom ključno to što je pritom srušila i rekord kao najmlađa glazbenica kojoj je to pošlo za rukom; u osrednjoj konkurenciji tinejdžerka iz Los Angelesa trijumfirala je potpuno zasluženo. Duboko tjeskobna, prigušeno emotivna, prošaptana, pulsirajuća, mračna i zapravo neodoljiva u svojoj autentičnosti, njezina je glazba savršena refleksija vremena u kojima živi njezina domovina, ali i – posredno – globalno selo koje nas okružuje. Prvijenac When We All Fall Asleep, Where Do We Go? (Interscope, 2019) stoga je vrijedan svake pažnje, a pobjednička skladba Bad Guy samo je jedan od pregršt singlova (još je bolji Bury a Friend) „skinutih“ s tog ostvarenja, osmišljena u suradnji s bratom Finneasom O’Connellom.

Poslijeponoćni, nelagodni ugođaj Billie Eilish (kojoj je povjeren i zadatak skladanja pjesme za novog Jamesa Bonda) potpuna je suprotnost ekstrovertnoj Lizzo – pjevačici, reperici i flautistici koja je, unatoč osam nominacija, pobijedila u samo tri kategorije, uključujući onu za najbolji urbani suvremeni album, Cuz I Love You (Dancing Bear, 2019). Svaka od njih karizmatična je na svoj način, zanemarujući stara i uvodeći nova pravila u ionako dinamičnu strategiju prezentiranja cjelovitog osobnog audiovizualnog „paketa“. S jedne strane, Billie Eilish i Lizzo djeluju iz neovisnih pozicija, svjesno naglašavajući vlastitu običnost koju vješto pretvaraju u prednost. Još važnije, obje – u što se mogla uvjeriti i publika na Grammyju – izvode ono što je netko nazvao glazba bez žanra. Iako će novinari Lizzo po inerciji ugurati u R&B, njezina estetika zaseban je svemir u kojemu je sve, od soula i rocka do hip-hopa i popa, podređeno njezinoj nezadrživoj, energičnoj osobnosti. „Ja sam žanr. Moj glas je žanr. Neću dopustiti da me itko smješta u poseban žanr, samo zato što sam crna, ili samo zato što sam žena“, poručila je u prošlogodišnjem intervjuu, dodajući da je cilj uvijek i isključivo „kretati se naprijed“.

I da završimo ondje gdje smo i počeli, kod kuće, s opusom pjevačice koja se također neprekidno kretala naprijed. Dodjela Porina održat će se 27. ožujka u Rijeci, a Josipa Lisac osvojila ga je već sada, za životno djelo. To je djelo s nekoliko mogućih ishodišnih točaka. Jedna od njih je u Dječjem zboru Radiotelevizije Zagreb u kojemu je nastupala kao desetogodišnjakinja, druga u sastavima O’Hara i Zlatni akordi s kojima je okušala sreću kasnih šezdesetih. No njezina trajna i prepoznatljiva vrijednost krije se u solo ostvarenjima iz 1970-ih i 80-ih, većinom snimljenih u suradnji s Karlom Metikošem: antologijski konceptualni album Dnevnik jedne ljubavi (1973) o usponu i padu jedne ljubavne veze jezgra je njezina opusa. Neki poluzaboravljeni projekti iz toga doba, kao što je džezirani LP Josipa Lisac & B. P. Convention Big Band International, s Boškom Petrovićem, ili Hir, hir, hir (1980) dodatno potvrđuju činjenicu da je riječ o unikatnoj, naglašeno ekstravagantnoj vokalnoj stilistici koja je smisao tražila i nalazila u kontinuiranoj promjeni, o glazbenici kojoj preostaje tek da upornim radom, povremenim koncertnim nastupima i reinterpretacijama vlastitih klasika održi ugled koji je zaslužila još u pretpovijesnoj evolucijskoj etapi domaćega kantautorskog pisma.