Eastwood intrigantan i na pragu devedesete

Biografska drama Slučaj Richarda Jewella osamdesetdevogodišnjeg  redatelja Clinta Eastwooda prema scenariju Billyja Raya nastala je na temelju novinskoga članka Marie Brenner objavljena 1997. u časopisu Vanity Fair o zaštitaru koji je otkrio bombu postavljenu tijekom Olimpijskih igara u Atlanti 1996, čime je izbjegnut veći broj žrtava. No nakon što je postao junakom, našao se na udaru FBI-a i medija zbog sumnji da je sam podmetnuo eksplozivnu napravu. Podatak da se među čak sedam producenata filma osim Eastwooda nalaze i Leonardo Di Caprio kao i Jonah Hill uvjetovan je činjenicom da su upravo ta dvojica još prije nekoliko godina bili začetnici ideje o nastanku filma, a trebali su u njemu tumačiti i središnje uloge. Imena nekoliko znamenitih redatelja spominjala su se prije negoli je Eastwood preuzeo tu dužnost početkom prošle godine. I usprkos toj činjenici Slučaj Richarda Jewella sadržava većinu sastavnica Eastwoodova stila i svjetonazora, opažamo njegov jasan autorski biljeg, skladno uklapanje u ostatak opusa. Zanimljivo je pritom da se Eastwood u recentnom razdoblju, od J. Edgara (2011) uglavnom bavi djelima biografskoga predznaka, ali temom i kontekstom novom je filmu najsličnije Čudo s Hudsona (2016). Okosnica je gotovo istovjetna, običan čovjek tijekom posla počini junačko djelo i spasi mnoge živote, ali se nađe na udaru zakonske institucije koja propituje ispravnost njegova postupka.

Biografska drama nastala je na temelju novinskoga članka Marie Brenner objavljena 1997.

Ipak, struktura je tih dvaju filmova potpuno različita. Dok u Čudu s Hudsona opažamo mozaičnost strukture, povremenu nelinearnost, u Slučaju Richarda Jewella struktura je pravocrtna. No ta pravocrtnost zapravo je kompleksna, jer uključuje svojevrstan prolog, dvije sekvencije – upoznavanje protagonista (Paul Walter Hauser) s odvjetnikom Watsonom Bryantom (Sam Rockwell) 1986, odvjetnikom poslije presudnim za oslobađanje od sumnji, kao i nedatiranu sekvenciju u koledžu, gdje je Jewell kao zaštitar odveć strogo provodio pravila službe. Korpus filma smješten je u Atlantu. Jewell živi s majkom (Kathy Bates), kao zaštitar smatra se predstavnikom snaga reda, a čak i nakon što se nađe pod sumnjom sklon je zakonskim autoritetima. Nakon junaštva slavljen od medija i običnih ljudi, protagonist se habitusom uklapa u FBI-ov profil mogućih počinitelja, a kada informacija procuri u tisak u tekstu ambiciozne novinarke Kathy Scruggs (Olivia Wilde), fokus se medija mijenja. Kontekst ugroženoga pojedinca, nepravedno pod sumnjom u sukobu s javnošću i zakonom, prijeloman je, a individualna borba potpomognuta odvjetnikom Bryantom i njegovom suradnicom iz područja bivšega Sovjetskoga Saveza nova je vrsta junaštva u kojoj se valja othrvati nešto manje izravnim, ali podjednako razornim opasnostima od bombi.

Većinom faktografski vjerodostojan, film ipak zapada u fikcijsku interpretaciju stvarnih zbivanja. Jer ne samo da je lik agenta Shawa (Jon Hamm) nastao spojem više agenata nego se apostrofira da je novinarka do tajnih podataka o istrazi došla navođenjem na spolni odnos. Motiv je to koji je izazvao mnoge kontroverze i kritike, jer izlazi iz okvira činjeničnoga, a sama ga Scruggsova ne može nijekati ni potvrditi jer je preminula 2001. Iako se Slučaj Richarda Jewella može kritizirati, ne može mu se zanijekati niz vrijednosti. Prije svega glumačke izvedbe Hausera, Rockwella i Batesove sjajne su. Svako od navedenih različitim se glumačkim izričajima u potpunosti uklapa u likove koje tumače. Hauser precizno utjelovljuje lik prostodušnoga, požrtvovnoga, ustrajnoga, ali i ugroženoga središnjeg lika, snažno tumačenje Kathy Bates kao brižne majke pod pritiskom opravdano je nominirano za Oscar, a Rockwell nenametljivo pridonosi snazi filmu u svim scenama u kojima se pojavljuje. Hamm i Olivia Wilde ne mogu doduše nadvladati nedostatke likova FBI-ovca i novinarke, ali u liku Kathy Scruggs ipak opažamo promjene kada shvaća da je možda pogriješila te kada osjeća sućut prigodom majčine medijske konferencije nešto prije svršetka filma. Eastwoodova je režija uobičajeno sjajna, ekonomična, bez zalihosti ili transparentnosti, naglasak je na likovima, situaciji, temi i kontekstu, a ne tek stilu, pa je Slučaj Richarda Jewella ipak vrlo dobar film, po nekim izborima čak među desetak najboljih prošle godine.