Da se ne zaboravi

Jedinstvene su morale biti misli vojnika Prvog ukrajinskog fronta Crvene armije u poslijepodnevnim satima tog 27. siječnja 1945. Koju minutu prije ušli su u prostor nazvan Auschwitz III-Monowitz, za koji su poslije saznali da je imao ulogu radnog logora pod patronatom njemačkoga kemijskog diva IG-Farben te bio sastavni dio mnogo većeg kompleksa Koncentracijskog sustava logora Auschwitz (Konzentrationlager Auschwitz). Nekoliko je vojnika u logor ujahalo na konjima i premda se radilo o prekaljenim ratnicima, bili su šokirani onim što su ugledali. Jednako su pak iznenađeni bili i malobrojni preživjeli nesretnici: dok je Sovjete zbunio izgled logoraša, u prvom redu činjenica da su više nalikovali na hodajuće leševe nego na žive ljude, dotle je logoraše duboko zbunila činjenica da im je netko rekao: Drugovi, slobodni ste! Trebalo je proći nekoliko dramatičnih trenutaka da preživjeli logoraši shvate da su slobodni. Gotovo odmah nekima se javila misao da istinu o zločinu kojem su toliko godina bili izloženi moraju iznijeti cjelokupnoj svjetskoj javnosti.

Djeca obilježena židovskim znakom / Izvor HPM / MRNH-A-8974 / 32 / 19

Danas – 75 godina poslije – o motivima, organizaciji i opsegu prijelomnoga masovnog zločina 20. stoljeća zna se daleko više. Potaknuta opsesivnom ambicijom da planiranu njemačku životno interesnu zonu u Europi rasno očisti, nacistička je Njemačka osmislila te provela projekt masovnog ubojstva Židova, Roma i drugih neprihvatljivih etničkih, vjerskih i drugih skupina te pojedinaca. Židovi su pak dobili ulogu primarne nacističke žrtve: premda broj ubijenih nije konačno utvrđen, riječ je o otprilike šokantnih šest milijuna ljudi. Ponekad sekundirajući Trećem Reichu, a ponekad preuzimajući ulogu samostalnog egzekutora u ubilačkom projektu Konačnog rješenja, odnosno namjeri nacista da eliminiraju sve Židove u Europi, uloga njemačkih saveznika i satelita nije bila zanemariva. Naprotiv. Radikalni oblici antisemitizma te udvorništvo prema dominantnom Trećem Reichu, naveli su mnoge europske države i režime da se također upuste u brutalni projekt masovnog ubojstva.

U povodu 75. godišnjice oslobođenja Auschwitza, odnosno sjećanja na definirajući zločin moderne povijesti, u Zagrebu se, u organizaciji Hrvatskoga povijesnog muzeja i pod visokim pokroviteljstvom Vlade Republike Hrvatske, održava izložba naziva Ako tebe zaboravim… Holokaust u Hrvatskoj 1941–1945. Zadnje odredište ­Auschwitz autorica Nataše Mataušič i Rajke Bućin. Kako je u njezinu katalogu navedeno, izložba se „tematski odnosi na stradanja Židova iz Hrvatske za vrijeme Drugog svjetskog rata s posebnim naglaskom na sudbine Židova deportiranih u Koncentracijski logor Auschwitz-Birkenau u Poljskoj“. Izložba se održava u prostoru Francuskoga paviljona Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu. Mjesto je to gdje su Židovi iz Zagreba i drugih mjesta najprije sabirani, da bi potom nesretni ljudi bili željezničkim vagonima deportirani u koncentracijske logore.

Svjedočanstva logoraša

Autori su izložbu, temeljenu na svjedočanstvima preživjelih, malobrojnim sačuvanim izvornim predmetima logoraša, fotografskom i drugom materijalu iz dostupnih domaćih i međunarodnih muzejskih i arhivskih institucija te posuđenim predmetima i dokumentima, podijelili u nekoliko tematskih cjelina. Kada uđe u prostor paviljona, posjetitelj se najprije (ako, naravno, želi pratiti namjeru autora) suočava s tematskom cjelinom nazvanom Ekskomunikacija. U skladu s navedenom riječi cjelina donosi temeljni pregled zakonskih i drugih mjera kojima je židovsko stanovništvo na području Nezavisne Države Hrvatske (NDH) isključeno iz šire društvene zajednice, odnosno kojom je dovedeno u pravni položaj građana drugog reda što je, naravno, bila prva etapa predstojećeg zločina. Prema jednoj takvoj protužidovskoj odredbi, koju je izdao Židovski odsjek Ustaškog redarstvenog povjereništva u Zagrebu u prvom tjednu lipnja 1941. – ili manje od dva mjeseca nakon proglašenja NDH! – Židovi nisu smjeli kupovati „robu ili živežne namirnice“ u trgovinama ili na tržnicama prije 10 sati (nakon toga isključivo u „židovskim radnjama i trgovinama“), a njihove su trgovine morale u izlozima imati jasno istaknut „list žutoga papira u veličini 16 x 25 cm“, na kojemu je „s jasno crnim slovima“ moralo pisati „ŽIDOVSKA TVRTKA“. Cjelina nazvana Koncentracija i likvidacija potom posjetitelja uvodi u pregled logorskog sustava u NDH koji se nalazio u nadležnosti notornoga Ravnateljstva za javni red i sigurnost. Autori ne donose točan broj različitih vrsta logora koji su postojali u NDH (navode da ga je „teško sa sigurnošću utvrditi, budući su pojedini kratko trajali, a drugi, osnivani na istim mjestima, mijenjali funkciju i uprave“), ali zato donose temeljnu klasifikaciju na sabirne (ili mjesta privremenog boravka Srba i Židova koji su iz sabirališta deportirani u druge logore) te koncentracijske (ili mjesta izolacije, zatočenja, prisilnog rada i likvidacija). Fotografije logora Danica u Koprivnici, Đakovu, Jasenovcu, Loborgradu i Staroj Gradiški te logorskog sustava Gospić–Jadovno–Ovčara–Slana–Metajna čitatelju razvidno prikazuju mjesta u kojima se režim NDH najbrutalnije obračunavao s rasnim i etničkim nepoželjnicima te političkim protivnicima.

Tijekom kolovoza 1942. organizirano je pet transporta iz Zagreba u smjeru Auschwitza  / Izvor HPM / MRNH-N-9764 / 20

U cjelini Sjaj u tami autorice izložbe s pravom ističu da je u NDH bilo pojedinaca koji su i u olovnim vremenima znali sačuvati obraz

Cjelina nazvana Auschwitz zatim posjetitelja upoznaje sa sudbinama deportiranih iz NDH u najnotorniji koncentracijski logor nacističke Njemačke. Saznajemo tako da su vlasti tijekom kolovoza 1942. organizirali pet transporta u smjeru Auschwitza, nakon čega bi nesretni ljudi bili odabrani za prisilni rad ili za ubojstvo. Ukupno je 4972 Židova deportirano u logor, od čega je više od 80 posto ubijeno u plinskim komorama, nakon čega su tijela spaljena u krematorijima. Njemački su gospodari mogli biti zadovoljni ustaškim trudom. Prema izvještaju koji je opunomoćeni ministar Trećeg Reicha u NDH Siegfried Kasche u prosincu 1943. uputio nadređenima: „Židovi i slobodni zidari (su) već odstranjeni u Hrvatskoj“. U cjelini nazvanoj Sjaj u tami autori izložbe s pravom su odlučili upozoriti da je u NDH ipak bilo pojedinaca koji su znali sačuvati obraz. Među pojedincima koji su proglašeni Pravednikom među narodima nalazimo tako na super-ljude ili ljudine iz Skradina, Gospića, Bjelovara, Splita, Zagreba, Varaždina, Mača, Kraljevice, Jelse, Lukača, Vrbovskog, Osijeka, itd. Štiteći svoje sugrađane koje je režim odlučio ukloniti te tako dovodeći i svoj te život obitelji u opasnost, takvi su pojedinci s pravom naišli na trajnu zahvalnost Izraela i cjelokupne svjetske židovske zajednice.

Premda pregledna – jer je izložbena građa predstavljena na način koji posjetitelju dopušta dobar uvid, informativna – jer izložbena građa donosi neke temeljne podatke o opsegu zločina počinjena u NDH te upozoravajuća – jer pokazuje do kakvih nehumanih postupaka mogu dovesti fanatični nacionalizam i rasno mesijanstvo, autori izložbe svejedno zaslužuju i poneku kritiku. Ne mogu se naime oteti dojmu da je ovako važna obljetnica odveć skromno obilježena. Francuski je paviljon Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu dobro odabran (nekadašnje sabiralište), ali njegov je prostor jednostavno tijesan za izložbe takva tematskog opsega te političke i društvene težine. Uz uvjete održavanja pažnje i žarišta te izostanka gužve naime cjelokupnu je izložbu moguće obići za svega pola sata! Skučenost Francuskog paviljona dakle autorima nije dopustila izlaganje opsežnije izložbene građe, što bi posjetiteljima pružilo dublji te potpuniji uvid. Kod ovako delikatne tematike valja naravno iznimno dobro paziti na termine, njihovo značenje i uporabu te načelnu preciznost. Stoga je u svrhu postizanja temeljitijeg poučnog učinka izložbe trebalo posjetiteljima ponuditi relevantna tumačenja ključnih pojmova. Primjerice, izložba ne spominje termin Konačno rješenje (ili načelni termin koji su nacisti koristili za svoju namjeru da eliminiraju sve Židove Europe), a u središte stavlja termin Holokaust (ili termin koji bi najbolje trebalo prihvatiti kao finalnu varijantu Konačnog rješenja, odnosno provedbu masovnog ubojstva europskih Židova). Ali, premda represivne i nehumane te premda uvod u zločin, mjere poput pravne degradacije Židova ili oduzimanja njihove imovine, relevantna znanstvena literatura uglavnom ih ne ubraja u značenje termina Holokaust.

Prijelomni identifikacijski trenutak 20. stoljeća

Neprecizna je i odrednica Hrvatska u nazivu izložbe. Država takva imena nije postojala u tematiziranom razdoblju izložbe pa nije jasno zašto su autori odustali od termina Nezavisna Država Hrvatska. Valja tu nepreciznost naglasiti jer nije isto napisati Holokaust u Njemačkoj, Holokaust u Trećem Reichu i Holokaust u nacističkoj Njemačkoj, a gotovo da nije potrebno napominjati da distinkcije između navedenog mogu imati nezgodnih prizvuka. Izložba na više mjesta donosi podatke o drugim zločinima koje je počinio režim NDH, poput masovnih ubojstava Roma i Srba te spominje represivne mjere koje su Talijani činili na području svoje dominacije u ustaškoj Hrvatskoj. Oni ne pripadaju temi Holokausta, što može zbuniti posjetitelje izložbe.

Masovna ubojstva Židova koja su počinili Nijemci i njihovi saveznici, među njima i NDH, ponovimo, prijelomni su identifikacijski trenutak 20. stoljeća: svatko tko ga danas (kada je o njemu toliko mnogo poznato) niječe, zasluženo ispada iz društva dobrodošlih, prihvaćenih i dobro odgojenih. Izložba koja je u Francuskom paviljonu Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu otvorena do druge polovice travnja ove godine pokazuje sraman doprinos koji je režim NDH dao jedinom industrijskom genocidu modernog vremena. Valja je pogledati. Makar zato da bi se svatko od nas podsjetio da – neovisno o modernizacijskom vremenu u kojem živimo – napast diluvijalnog i zločinačkog još živi u nama.