Bol i sreća rubnosti

Troje iz plemena zbirka je proza ­Čileanaca hrvatskih korijena i zajedničkoga prezimena Mimica koju je u kolovozu 2019. objavila Naklada Bošković iz Splita u prijevodu sa španjolskoga na hrvatski Dore Jelačić Bužimski. Već naslov upućuje na činjenicu da je autorska trojka sklona identitetskoj autoironiji, što je vidljivo i u dvadeset dosad neobjavljenih priča, od kojih devet potpisuje Eugenio Mimica, sedam Guillermo Mimica, a četiri Vesna Z. Mimica.

Premda su autori potomci hrvatskih emigranata koji su iz Dalmacije odlazili u Ognjenu zemlju u potrazi za boljim životom, što su naglasili i na nedavnim gostovanjima u Zagrebu, Splitu, Omišu i Mimicama, riječ je o izvrsnoj hispansko-američkoj književnosti univerzalnih tema s tek mjestimice istaknutim detaljima, prostorima i imenima hrvatskih poveznica (npr. u prozi Berislav Eugenija Mimice, objavljenoj ovoga ljeta u Vijencu u prijevodu iste prevoditeljice).

Prev. sa šp. Dora Jelačić Bužimski, Naklada Bošković, Split, 2019.

Strategiju pripovijedanja autori temelje na stvarnosnoj mizansceni, od okrutne klime Patagonije i borbe s njom njezinih stanovnika do snažnih međuljudskih osjećaja u rubnim egzistencijalnim situacijama do prikaza urbanoga nasilja u današnjem Čileu. 

„Noći su mu postajale neizdržive jer su mu nemilosrdno navirali bljeskovi ljubavnog užitka“, zapisuje u prvoj svojoj prozi književnik i akademik Eugenio Mimica (r. 1949. u Punta Arenasu). U drugima, izmjenjujući prvoosobnu i trećeosobnu perspektivu, rasprostire tapiseriju boli: pobjede sokolova nad golubovima, matoševsko-borhesovsku začudnost postojanja neobičnoga ljubimca, marinkovićevsko-nadrealističnu kob divovskoga pauka, Oblike tišine Flore Rodriguez Lofredo u strahu od vojske i smrti, humanu pomoć hemingvejevskih i avanturističkih pothvata, rastjelovljenost tragača blaga, psihozu konkretiziranu slikom požara i divnu priču o Berislavu koji je na otok došao „kako bi se zaposlio u maloj radnji koja je spravljala manestre“. U Nakladi Bošković objavio je 2006. zbirku proze Četiri gospodara, a ovdje su mu uvrštene proze Protupriroda, Uspostavljeni red, Hostelski kućni ljubimac, Pretjerano promatranje, Nije bio dar koji smo očekivali, Hvala, Salazare, Bezumna promjena, Karnevalska noć i Berislav.   

Guillermo Mimica (r. 1952. u Punta Arenasu), Čileanac, Hrvat i Francuz, radio je kao pravnik u Francuskoj, a u Čileu se od 2014. bavi pisanjem. Zastupljen je prozama Nešto više od dojmova, Marcosov portret, Dvosmislene slike, Bio je to njegov posljednji dan, Dva golema oka dječaka, Dva Carlina života i Jutarnji reporter. Sve priče, s asocijacijama na čileansku, hrvatsku i francusku književnost, spajaju i minuciozni psihološki portreti protagonista: sveučilišne nastavnice Paulette koja iz Pariza dolazi u Čile, djeda i unuka i fiktivne slike, bolesnoga prijatelju Artura, poveznice između Meccana, igračke sastavljene od metalnih dijelova, i slaganja konstrukcija pljačke banke, sudbine dječaka izbačena iz škole i dvostrukoga identiteta jedne ljepotice i sudbine novinara koji nije „pokušao saznati detalje od obitelji jer je ugledao ženu s crnim naočalama kako uplakana razgovara na mobitel“.  

Prvu svoju prozu Vesna Z. Mimica započinje citatom iz Ciorana: „Kada bismo iscijedili mozak luđaka, dobivena tekućina nalikovala bi sirupu sličnom žuči koji izlučuje neke tuge“. Vješto vođene pripovjedne niti u prozama Odgađanje neizbježnoga, Vice Rogo, Lovište i Među cvijećem i drogama razastiru poveznice između Oblomova i Emilija, između priča autoričine bake i Vice Roga, između sudbine medicinske sestre i Marquezovih Sto godina samoće, između fantastične proze i publicističkoga stila,  ali uvijek originalno i pripovjedno vješto. Rođena u Santiago de Chileu, polazila je studij filozofije i teologije u Valparaísu, fotografije i vizualnih umjetnosti u Washingtonu, radila je u Bogoti, a od 1990. živi i radi u Palma de Mallorci, u Španjolskoj. Djeluje kao kiparica, slikarica, vizualna umjetnica, a posljednjih godina kao prozna spisateljica.

„Osjetila sam da mi svemir daruje život i nije mi se učinilo čudno što se u lovištu ukazuju duhovi“ – citat iz pretposljednje proze Vesne Z. Mimica mogao bi se povezati sa svim kratkim pričama i pripovijetkama u ovoj knjizi troje autora.     

Branka Bezić Filipović u Uvodu za hrvatsko izdanje ističe postojanje 300 čileanskih pisaca hrvatskoga podrijetla i 23 akademika. U predgovornoj bilješci Marcos Matulic Cvjetkovic, predsjednik Kluba Hrvata Punta Arenasa, utemeljena 1915. kao Hrvatski dom, naglašava suživot Hrvata sa zajednicom Magallanesa i temeljno središte toga integracijskoga saveza u obitelji, a ovdje prvi put objavljenu prozu troje unuka hrvatskih emigranata određuje kao koncert harmonije pokreta i ritmova suvremenoga Čilea.

Tom koncertu uvelike pridonosi izniman prijevod sa španjolskoga na hrvatski Dore Jelačić Bužimski, umjeren i skladan, kojim ta istaknuta hrvatska prevoditeljica mlađe generacije pokazuje finoću stila, tečnost rečenice i bogatstvo hrvatskoga jezika, ritma i melodije utemeljene na prenošenju i stvaranju posebnih oblika svakodnevice i intrigantnih karaktera, osamljenosti, duševnosti, ljubavi i čežnje.

Troje iz plemena pruža čitateljski užitak u križištu fikcije i fakcije, duboke boli i rasplesane energije sreće, kristalne kocke vedrine i teških usuda.