Blagoslov i prokletstvo Zagrebačke škole animacije

Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu priredio je izložbu Od imaginacije do animacije: šest desetljeća Zagreb filma u godini kad Zagreb film slavi 67. rođendan! Ne vjerujem da ugledna kuća krije svoje godine, jer iz mnoštva izložaka razvidno je da je slavljenik doista u jeseni života.

Organizatori izložbe zbilja su se potrudili. Tu su originalni crteži iz animiranih filmova, pozadine, knjige snimanja, a rekonstruirana je i kompletna trik-kamera, montažni stol, čitav set lutka-filma u produkciji... Čini se, marni organizatori bili su pripravni u Zapruđe prenijeti i čitavu zgradu s Nove vesi, da se nije pojavio nerješivi problem: svi prostori tamo su iznajmljeni. Čak i nekadašnji autorski atelijeri.

Po tko zna koji put, a ovaj put doista spektakularno, opet ćemo se diviti fenomenu naše animacije koji se šezdesetih godina prošloga stoljeća ukazao u Zagrebu i vratio u legendu. Mnogo sam tinte prolio dokazujući kako je Zagrebačka škola animacije dio kulturnog konteksta u kojem je nastala i da tu nije riječ ni o kakvu čudu, ali pomalo posustajem. I ova izložba, čini se, pridonijet će njegovanju mita o samonikloj umjetnosti ni od koga izazvanoj. Primjerice, kad je riječ o Dušanu Vukotiću, i dalje je važnija činjenica da se rodio u Bileći nego da je čitavo djetinjstvo proveo u Šibeniku. Središnje mjesto postava zauzima pak skulptura Oscara. Za trajanja izložbe sljedećih mjeseci očekujem oko toga oltarnog mjesta i klecala, a možda će se jednom godišnje ta skulptura iznositi u procesiji poput moći svetoga Dujma ili Vlaha. Organizatori su korektno nastojali pokazati kako Škola i danas živi, forsirajući radove najnovije generacije autora, ali, bojim se, njihovi radovi na ovoj izložbi najveća su nagrada koju su oni dosad dobili.

Na otvaranju izložbe ravnatelj Zagreb filma usporedio je autore Zagrebačke škole s Beatlesima. Ne znam koliko je tom prispodobom razveselio nekoliko još postojećih teoretičara animacije, ali sigurno jest supruge autora koje se pitaju koja je od njih Yoko Ono.

Da bi se neki umjetnički pokret proglasio školom, on doista nekoga mora nečemu podučiti. Općenito, zadatak umjetničkog istraživanja i jest utjecaj na svakodnevnu raznovrsnost međuljudskog komuniciranja, no mnogi umjetnički pokušaji ili preziru socijalno poslanje ili posluže tek za emotivni i intelektualni eskapizam samih „umjetnika“. Pogotovo onih koji preziru takozvano tržište jer, tobože, onaj tko ti daje novac određuje ti granice tvoga umjetničkog nastojanja. Mnogi takvi umjetnici, dakako, ne preziru državni novac. Dobro naime znaju da se država u pravilu ne ponaša kao pažljivi gospodar, pa često u umjetničkim inicijativama razvija razne vrste specifičnog pogodovanja, odgajajući čitave kaste bogomdanih umjetnika poduprtih korumpiranim kritičarima iz istoga financijskog ishodišta.

Najpoznatiji teoretičari filma (ne naši!) proglasili su filmove zagrebačkih autora školom još potkraj davne 1958. godine! Kako to da filmovi kanadskih autora, primjerice, koji su djelovali u isto vrijeme (i dobili desetak Oscara!) nisu proglašeni školom? Baš zato što nisu, poput zagrebačkih, dramatično utjecali na razvoj animacije! Koje animacije? Komercijalne animacije! U trenutku kad se ona iz kina seli na televiziju. Dakle, fantastičan umjetnički napor utjecao je na podizanje razine trivijalne, svakodnevne medijske komunikacije, što je božansko ispunjenje misije umjetničke katarze. Umjetnost je generirala konvenciju. Blagoslovljen svaki novčić koji je u to uložen! U čemu je onda problem? U tome što ta produkcija nije imala nikakva utjecaja na našu komercijalnu i medijsku scenu jer je zbog ideoloških razloga nije ni bilo. A nema je ni danas! U tome leži i sav blagoslov i sve prokletstvo Zagrebačke škole, kojoj se eto opet penjemo na Brdo ukazanja umjesto da je ona abeceda svakog ambicioznog mladog crtača koji nam hoće kroz animaciju nešto poručiti o ovom našem svijetu.

Kad sam, točno četrdeset godina nakon što je u Cannesu nastao pojam Zagrebačka škola crtanog filma, baš eto ja osnovao studij animacije na zagrebačkoj Likovnoj akademiji, predmet Zagrebačka škola bio je stožerni. Prvo što su na Akademiji napravili kad sam prije dvije godine s nje otišao bilo je: ukinuli su taj predmet. A i što će nam? Mi naime – čekamo čudo! A za to je doista potrebno samo strpljenje, obrazovanje je nepotrebno. Netko našim akademijama treba konačno postaviti pitanje: je li njihova svrha stvaranje visokokvalificiranih socijalnih slučajeva? Kako to da u jednoj od najbrže rastućih industrija kod nas – video- i računalnih igara – baš nitko (provjerio sam) ne zna da u Hrvatskoj postoji Odsjek za animaciju, a nasušno trebaju mlade, kreativne animatore?

Volio bih da se u mjesecima koji slijede, do kada će ova ambiciozna i poticajna izložba biti otvorena, barem postavi tih nekoliko pitanja...

Zagrebačka škola, zbog gore navedenih razloga, počela je kopnjeti već početkom osamdesetih godina. Baš svaki autor remek-djela, prije no što je pokušao svoj život urediti nekako sigurnije, pridodao je svojoj filmografiji i poneki konfekcijski uradak pokazujući da su i geniji sazdani od krvi i mesa. Legendarni osnivač Studija Ivo Šoten još prije Vukotićeva Oscara napustio je i zemlju i obitelj i do kraja života pomagao u razvoju nove domovine, Izraela. Veliki inicijator Fadil Hadžić nastojao je postati jugoslavenskim Nušićem. Nikola Kostelac animacijom se prestao baviti već nakon toga legendarnog Cannesa i obitelji priskrbio bezbrižniji život snimajući reklame. Vatroslav Mimica, poput mnogih, odao se igranom filmu, a Vladimir Kristl u njemačkim se tiskovinama već sedamdesetih godina u plaćenom oglasu odrekao filmske karijere.

Borivoj Dovniković, poput svojih likova, živio je minimalistički, prepuštajući da ga slava nosi od Banjaluke do Šangaja. Bilo mu je svejedno kamo ga zovu. Samo da je hotelska soba grijana. Nedeljko Dragić pobjegao je u München i ponio samo bicikl. Boris Kolar postao je cinik, a Ante Zaninović životario crtajući Kljunka u Smibu. Aleksandar Marks na koncu je doživio ostvarenje crnih slutnji koje je nagovještavao svakim svojim filmom, a Zdenko Gašparović mirovinu je zaslužio u Los Angelesu, bježeći od slave koju mu je naprtila Satiemanija. Pavao Štalter čitavoga života glavu nije dizao od crtaćeg stola, njega je slava Škole mimoišla, pa nije primijetio ni kad je propala. Zlatko Grgić razbolio se od nostalgije u dalekoj Kanadi, Dragutin Vunak je i vrijeme Škole i ono nakon nje preživio izigravajući kibica.

Zlatko Bourek potpuno se posvetio kazališnoj scenografiji, a pod stare dane prvoj ljubavi – slikarstvu. Milan Blažeković samo pogreškom nije ušao u Guinnessovu knjigu rekorda jer je u deset godina napravio tri dugometražna filma (ne u Zagreb filmu). Radivoj Gvozdanović jednostavno je nestao, Zlatko Pavlinić potpuno se prepustio alternativi i misticizmu, a Krešimir Zimonić zadovoljio se plodovima jednog filma koji mu je omogućio nešto širu karizmu od stripovskog zakutka u koji se zavukao...

Dušan Vukotić punu je mirovinu zaradio predajući na Akademiji dramske umjetnosti režiju igranog (!) filma.

Kad se početkom 90-ih kod nas zaratilo, u Društvu filmskih radnika održan je veliki „plenum“. Između deklarativnih, donesena je i jedna konkretna odluka: da se u svim (radnim) organizacijama koje se bave filmom moraju osnovati krizni stožeri, 24-satna dežurstva i stroge kontrole. Tako sam i ja nekoliko noći dežurao na porti u Zagreb filmu. Jednoga jutra do porte u Vlaškoj došetao se i Vukotić. Na porti je dežurao čovjek kojeg je poznavao dvadeset godina i koji mu je rekao: „Nećeš vjerovati, Vude, što smo doživjeli. Ako hoćeš ući u Zagreb film, morat ću i tebe legitimirati...“ Vukotić nije ni imao namjeru ulaziti, tek je utažio radoznalost. Poslije je uz smijeh to pričao kao anegdotu. No ideološko podzemlje podmetnulo je čudovišnu laž, koja se pomalo pretvara u istinu, da je Vukotić umro od žalosti jer mu je devedesetih godina bilo zabranjeno ući u Zagreb film.

Ukoliko se tijekom ove izložbe barem ta laž demantira, obećavam, i ja ću kleknuti na klecalo i pomoliti se pred figurom Oscara.