Balada o parkingu

 
 Pod tim je naslovom nekada davno Arsen Dedić napisao i skladao pjesmu. Nije ona postigla popularnost kao druge njegove stvari, ali je ipak nedvojbeno treba ubrojiti u pravu poeziju. Jer ona, baš kao i svaka druga dobra lirika, ima dvije osobine. Prvo, sadrži u sebi proročku crtu, pa najavljuje ono što će se dogoditi istom dosta kasnije. Drugo, vidljiva je u njoj neka općeljudska dimenzija koja daleko nadilazi parkirališnu problematiku o kojoj u tekstu i jest ponajprije riječ.

Arsen, auto i egzistencijalizam / Snimio Ivan BAlić / iz arhive Vijenca

Tekst govori – kao što je i red – u prvom licu, iz perspektive vozača, pa se lirski subjekt žali kako je izgubio i ljubav i prijatelje jer se morao posvetiti pitanju kako da parkira, i ni na što drugo nije mogao obratiti pozornost. O tome svjedoče ovi stihovi:

Zaboravljam prijatelje,

ostat će mi malo, ništa,

polako nas vrijeme melje,

svi smo bez parkirališta.

Posvetimo se sada najprije proročkom aspektu te pjesme. U doba kad je ona nastala – a bilo je to prije četrdesetak godina – nije još problem parkiranja bio ni onako akutan ni onako bolan kao što je postao poslije. A ipak, čitatelj se i onda – a osobito danas – mogao identificirati sa stihovima:

Lebdim sam nad planom grada,

vozilo još dobro služi,

ali mjestu se ne nadam,

Zagrebom ko uklet kružim.

Treba, naime, znati da su u ono doba postojala mnoga parkirališna mjesta koja postoje i danas (recimo, na zelenom valu), ali se važna razlika sastojala u tome što tada nije bilo vremenskog ograničenja. Kad biste se jednom uvalili na neko mjesto, nitko vas više nije mogao odande maknuti, pa su mnogi onda to i zlorabili. Neki čak i za to da se otarase starih krntija, te ste tako, prolazeći ulicom, mogli mjesecima i godinama gledati uvijek isti isluženi auto na uvijek istome mjestu.

Pa se onda tomu pokušavalo doskočiti na različite načine. Najprije su u najstrožem centru grada ipak uveli parkirališne satove. Ali u njih je trebalo ubaciti sitan novac, koji niste uvijek imali pri ruci, a osim toga, tada je već i inflacija šibala sto na sat (ili na godinu), pa je satove trebalo preštelavati na veće iznose, a to je trajalo dugo i tako je utrka s vremenom postala besmislena. A mnogi se vozači jednostavno nisu obazirali na te satove, možda i zato što je bio premalo čuvara, a i bilo je preskupo plaćati ih da dežuraju.

Tako se onda prešlo na kažnjavanje. Uveli su najprije tzv. lisice, a to su bili neki osobito opaki uređaji koje bi vam – kad prekoračite vrijeme – montirali na kotače, tako da se više niste mogli maknuti sve dotle dok ne odete na nadležno mjesto, podmirite dug, a potom dočekate službenu osobu koja će vam skinuti ono čudo s kotača.

Ali ni to nije trajalo odviše dugo, a već po šturom opisu koji sam dao jasno je zašto i nije moglo trajati. Tako su onda uveli ovo što se i danas zove pauk, to jest vozilo koje jednostavno natovari vaš auto i odnese ga u nepoznatom smjeru, a vi onda morate izgubiti pola dana da učinite sve što treba kako biste ga dobili natrag. A neću ni govoriti o tome kako je cijela stvar imala političku dimenziju, jer se odmah počelo govoriti kako pauk nikad ne diže velike i skupe automobile, nego uvijek samo naše sirotinjske karampane. Osobno mogu posvjedočiti da je meni u Splitu pauk odvezao auto koji nikomu nije smetao, samo zbog zagrebačke registracije, namučivši se silno da ga dohvati između dva splitska vozila.

Parking na Zrinjevcu

Koliko je problem s vremenom postao aktualan i koliko se uz njega vezalo zle krvi zbog osjećaja naših građana da tu vlada bezakonje, može posvjedočiti anegdota iz prve polovice osamdesetih godina. Tada je neki zafrkant poslao dopis u Vjesnikovu rubriku Pisma čitatelja, te je predložio da se problem parkiranja riješi tako da se sruše zrinjevačke platane i da se sve lijepo asfaltira. I iz aviona se vidjelo da se radi o vicu, ali da vi znate kakva je frka tada nastala! Zaredala su ogorčena pisma drugih čitatelja, očito pješaka, koji su, shvativši stvar smrtno ozbiljno, stali prijetiti kojekakvim akcijama, gotovo obećavajući da će se spaliti živi na glavnom trgu ako netko dovede automobile na to sveto mjesto.

Kažem, ljudi su bili svjesni da je problem velik, pa su mu pokušavali doskočiti na različite načine, praveći često kompromise s vlastitom savješću. Ima negdje u Majdakovoj prozi mjesto gdje se osobita snalažljivost i socijalna inteligencija nekoga lika dokazuje time što je uspio pribaviti komforno i besplatno parkirališno mjesto u nekom dvorištu u samu središtu grada. A Arsen Dedić to u onoj pjesmi kaže jezgrovitije i otrovnije:

Spleo sam se sa ološem,

jurim tamo danju, noću,

kao ludim krilom nošen,

jer parkiram kako hoću.

Sad će tkogod reći: pa dobro, čovjek je tu pjesmu napisao u doba kad nije bilo javnih garaža, a ni onoliko parkirališnih mjesta koliko ih danas ima. I to je zacijelo točno, ali to nimalo ne umanjuje proročku kvalitetu pjesme. Jer danas imamo i garaže i parkirališna mjesta, i vremenska ograničenja na tim mjestima, ali nam je to svejedno slabo pomoglo. I dalje je živa muka parkirati u središtu grada, bilo zato što je preskupo, bilo zato što mjesta i dalje nedostaje. Pjesma nije ništa izgubila na aktualnosti.

Ali toj aktualnosti možda još više pridonosi druga od njezinih kvaliteta što sam ih na početku spomenuo. Ona, podsjećam, ima općeljudsku dimenziju, pa zato slušatelj vrlo brzo shvaća da tu nije riječ samo o parkiranju, nego i o životu uopće. To je možda i razlog što pjesma nije postala hit: ljudi baš i ne vole kad im se kaže da je život težak, a onda im se to još ilustrira i takvim primjerom iz svakodnevnog života kao što je parkiranje.

Slika egzistencijalne tjeskobe

U čemu se sastoji ta opća – ili, ako se hoće, alegorijska – strana pjesme? Sastoji se, dakako, u njezinoj cjelini, ali možda ipak najočitije u ovim stihovima:

Makneš li se sa svog mjesta

zauvijek će drugi stat,

tebe opet čeka cesta,

na parkingu kuca sat.

Pa ako to nije prava slika egzistencijalne tjeskobe, onda ja ne znam što jest. Imaš, naime, auto, imaš ga zato što ti je potreban (i stekao si ga uz nemala odricanja), a kad završiš vožnju, onda nemaš gdje taj auto ostaviti. A što je još gore, i drugi su u sličnoj situaciji i samo čekaju da im oslobodiš mjesto. Egzistencijalisti bi rekli: pakao to su drugi. A tebi ostaje da kružiš i tražiš dalje. Čeka te, dakle, cesta, pa sam sebe podsjećaš na morskoga psa, koji nema plivaći mjehur kao ostale ribe, nego se mora stalno kretati. Bezizlazna parkirališna situacija, očito, otuđuje i raščovječuje čovjeka, pretvarajući ga u nešto drugo, nešto strašno.

Pa onda i nije osobito čudno što taj čovjek – s tim osjećajem u sebi – dolazi do neke sasvim općenite i nimalo ugodne misli o životu kao takvu. Pada mu na pamet da mora po svaku cijenu čuvati svoju poziciju, da su mu drugi ljudi neprijatelji, da uvijek mora skupo platiti ono malo zadovoljstva što mu ga život daje.

Isto tako nije čudno što mu na kraju pada na um da će tako – u toj borbi i potrazi – napokon i otegnuti papke, dok će njegov grob, ne samo po izgledu, biti nalik na parkirališno mjesto. Uostalom, i za to mjesto mora netko redovito plaćati.