Znanost i siromaštvo

Na početku nove godine uobičajeno je donijeti neke odluke i onda ih se držati što je dulje moguće. Jedna bi mogla biti da za svoje znanstvene tvrdnje uvijek nastojimo naći eksperimentalnu provjeru (u literaturi ili u pravom eksperimentu).

To je važno jer je moderna znanost utemeljena na eksperimentu, a loše ideje na taj način prirodno nestaju u bespućima neplodnih naklapanja. Potkraj prošle godine Nobelovu nagradu za ekonomiju dobili su: Abhijit Banerjee, Esther Duflo i Michael Kremer. Pitanje na koje je trojac nastojao naći odgovor glasi: Koji je najbolji način za osmišljavanje mjera za smanjivanje globalnog siromaštva? Njihov odgovor: inovativno istraživanje zasnovano na terenskim eksperimentima. Što to konkretno znači?

Abhijit Banerjee, Esther Duflo i Michael Kremer  / Ill. Niklas Elmehed. © Nobel Media

Prvo, veliko pitanje možemo podijeliti na niz manjih. Drugo, za svako manje pitanje možemo osmisliti socijalni eksperiment na terenu koji nam može pomoći u traženju efikasnih mjera za racionalno trošenje sredstava koje smo skupili za smanjivanje siromaštva. Ne bi bilo dobro samo povećavati sredstva jer to može voditi u korupciju, u ovisnost ljudi kojima dajete pomoć, a vaše mjere na koncu mogu biti nalik onima srednjovjekovnih doktora koji su pijavicama liječili mnoge bolesti s promjenjivom srećom i uspjehom. Npr. možete se pitati: Kako najefikasnije cijepiti malu djecu u nerazvijenim zemljama? Razne zaklade i vlade skupile su mnogo novca za cijepljenje, a ipak oko 25 milijuna djece svake godine ostane necijepljeno u tim zemljama. Tehnologija postoji, sredstva su tu, a opet nema učinka. Drugi je primjer malarija. Postoje mreže za spavanje protiv komaraca, s cijenom proizvodnje i dostave od oko deset dolara, koje bi se mogle dijeliti u siromašnim zemljama, a opet, samo ih četvrtina djece koristi. Ako se dijele besplatno, ljudi ih ne cijene, nego ih na koncu koriste za ribolov.

Treći je primjer obrazovanje djece. Kako motivirati djecu da ostaju veći broj godina u školi? Obrocima u školi, zapošljavanjem više učitelja, dijeljenjem knjiga ili nečim četvrtim? Terensko istraživanje sa skupinama biranim na slučajan način revolucioniralo je industriju lijekova, tako da možemo razlučiti između efikasnih i neefikasnih, pa zašto ne bi pomoglo i u odlučivanju koja socijalna politika djeluje, a koja ne. Socijalnu inovaciju možemo staviti na rigorozni znanstveni test i tako vidjeti koje mjere daju rezultate, a koje ne.

U indijskom Radžastanu bilo je, primjerice, samo jedan posto djece cijepljeno i željelo se na terenu ispitati koje će mjere dati najbolje rezultate. Centri za cijepljenje zjapili su prazni, a bolnice su bile pretrpane. Dio problema jest da ljudi ne razumiju da cijepljenje doista djeluje. No postoji i drugi problem. Zamislite da ste majka u Radžastanu koja jedva spaja kraj s krajem i mnogo radi. Ako želite cijepiti dijete, trebate hodati kilometrima s djetetom na rukama do centra za cijepljenje. Jedva se na to odlučite i dođete tamo, a centar je zatvoren. Drugi dan trebalo bi ponoviti cijelu priču, ali vi nemate više volje i počnete odgađati sve dok vam se na koncu dijete ne razboli. Eksperiment na terenu bio je organiziran tako da se stotinjak sela podijelilo u tri grupe na slučajan način. U prvoj kontrolnoj grupi nije ništa učinjeno, u drugoj su organizirani mjesečni posjeti medicinske sestre za cijepljenje, tako da ono bude dostupnije, a u trećoj su osim bolje dostupnosti za svako cijepljeno dijete roditelji dobili još i kilogram leće. Rezultat je da je u prvoj grupi procijepljenost ostala 6 posto, u drugoj porasla na 17 posto, a u trećoj, s lećom, skočila na 38 posto. Reći ćete da leća poskupljuje cijepljenje, ali to nije točno. Najskuplja od svega je medicinska sestra koja čeka da joj netko dođe na cijepljenje, a nitko ne dolazi. Cijepljenje tako bude na kraju dvostruko jeftinije ako kupite leću nego ako to ne učinite.

Na sličan se način eksperimentiralo mjerama za povećanje broja učeničkih godina provedenih u školi. Ispalo je da je zapošljavanje dodatnih učitelja, dijeljenje uniformi, besplatnih obroka i knjiga vrlo malo utjecalo na povećanje broja godina provedenih u školi, ali je jako efikasno bilo trošenje novca na objašnjavanje roditeljima važnosti školovanja i liječenje djece od parazita u zemljama gdje je to problem. Drugi eksperiment pokazao je, zanimljivo, da će gladni ljudi, kad dobiju novac, radije potrošiti na kupnju televizora nego na hranu jer im je dosada u životu, čini se, veći problem od gladi.

Potrebno je eksperimentirati i biti svjestan da je to spor, ali efikasan proces. Neka rješenja bit će djelotvorna u nekim sredinama, u drugima možda neće. Zamislimo se nad ovim receptima za efikasno trošenje novca i zapitajmo se jesmo li dobro promislili kad smo odlučili javnim novcem kupiti djeci tablete u školama. Što će to točno popraviti i koliko? Možemo li to izmjeriti?

Vidimo da su rješenja ponekad suprotna intuitivnom zaključivanju i neobična. Druga je pouka da trebamo biti strpljivi i ustrajni s reformama kad nađemo efikasnu mjeru. Prisjetimo se koliko se vremena i novca ulaže u istraživanje svakoga novog tehnološkog rješenja kako bi bilo još učinkovitije i jeftinije. Vrijeme je da rigorozne mjere provjere primijenimo i na mjere socijalne politike. Mnoge zemlje u koje se želimo ugledati mnogo su produktivnije i efikasnije od naše. To je ključna razlika, a da bismo bili sličniji njima, moramo se mijenjati, ali tako da svaku promjenu dobro promislimo i provjerimo prije nego što je široko primijenimo.